Forma mentis adriatica

Pomorci pjevaju o nama
Dok traže puteve do nove Indije
Jer smo totalno drukčiji od drugih…

Tako je pjevala nekad grupa Vještice (štrige): jasno da je svaki čovjek totalno drukčiji od drugih, pa valjda je onda legitimno misliti da smo mi, ljudi s Jadrana i oko njega, totalno drukčiji od drugih. Jesmo li? I ako jesmo, što ćemo s tim?

Antonio Borme, prvorazredni intelektualac, i zapravo prvi ozbiljni vođa ovdašnjih Talijana, nakon egzodusa, prije četiri decenije, bio je napisao nečuvenu, za mene, izreku, da ovdašnji Talijani imaju drukčiju forma mentis (oblik rasuđivanja, način razmišljanja), od nas, tada već ”većinskih” Hrvata i Slovenaca.

Jasno, u svom internacionalističkom gnjevu odbacio sam tu dosjetku kao rasističku, pobijajuću ju, nesvjesno – jednako rasističkim argumentom: Da, mi s mora imamo drukčiju forma mentis od ostalih, ali nema razlike u našim internim kolektivnim mentalitetima…

Danas mi se čini da smo griješili tada obojica, i zapravo smo obojica bili i u pravu i u krivu!

Mark Twain, u vrijeme bitke kod Visa 1866., nije vidio razlike među nama Mediterancima: jedina je naša briga naći prijatelja da nas zabavi. Slično o nama pišu Friedrich Engels, Anton Pavlovič Čehov, Lav Trocki, James Joyce: Nemarni, lijeni menefregisti.

Ali, ti sjevernjaci bolje bi učinili da sami sebe pogledaju u zrcalo, a ne? Ili, možda, ipak, u neku ruku, djelomično? Kakva je, dovraga, zapravo ta forma mentis adriatica?

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?
– Pa od onda, gospodaru, kad smo bili ispod Lise.

– Grmilo je, kršilo je, ko da vrazi svi se nose,
Ja se popeh vrh fregate, jer naš barjak zapleo se.

– Usred dima, usred zrnja jurnula je naša prova,
I sada bih život dao za taj smiješak Tegetova!

– U visini stojeć ‘nako, niz pučinu samo trenuh,
Ni ne vidjeh više mora u oblačju zadimljenu.

– Tek križevlju silnih nava ljuljahu se oštri vrsi;
Pa svejedno – rekoh sobom – što da naš se barjak mrsi?!

– Odjedanput spazih eto: Talijanac na nas suče,
Sa križa mu vojnik vreba, da nam ratni barjak svuče.

– Nećeš, rekoh, galijote! – … pokrih barjak u tom trenu,
A ozdo se zrnje osu i po meni i po njemu.

– Tek ga nazrijeh, kako ljosnu, a za njime ljosnuh i ja;
Padajući on je vikno: ”Ev-ev-iv-va I-ta-li-a!”

– Ja pomislih: Što se u nas talijanski dereš, skote!
Pa poviknuh: ”Amiraljo naš eviva, ti ćozote!”

Prošlo je stoljeće i pol od bitke kod Visa, kada je admiral Tegetthoff pobijedio admirala Persana. Pjesmu ”Naš čovo”, zapravo uličnu baladu, napisao je Silvije Strahimir Kranjčević. Naravno, SSK čovjek s Jadrana, i za me najveći hrvatski pjesnik, sreo je nekoliko decenija kasnije, prosjaka, ostarjelog mornara iz te bitke. Ne kanim se ovdje baviti historijom, dovoljno je reći da je bitka kod Visa 1866. godine zapravo zauvijek odredila jadranska razgraničenja među narodima: a svi su htjeli Jadran samo za se.

Navodim vam ovdje dijelove iz te pjesme iz posve drugog razloga, koje posve jasno pjesniku otkriva taj bezruki mornar:

– Pošao bih Majci božjoj na proštenje a na Krasno,
Pre neg umrem, da se skrušim, da ne bude poslije kasno.

– Jer me peče, gospodaru, što krštenoj rekoh duši,
Pasju riječ, Bog da prosti, kad se ono s križa sruši!

Evo odgovora! Obični mornar, koji svaku godinu plaća misu za svog ”amiralja”, i ne žali što je kljasti prosjak, nego ga boli najviše to, što je čovjeku poput sebe samoga, premda umirućem neprijatelju, usred teške bitke, rekao ružne riječi!

Danas, 2023. godine, dok se ograđujemo žicom jedni od drugih, i nadmudrujemo oko nekoliko valova, upravo ovaj i ovakav ”starinski”, ”romantični” rezon može nam pomoći, da pokušamo pronaći sami sebe: nakon što smo se izgubili, poput papagaja ponavljajući budalasti američki mainstream imaginarij.

Mislim da su mnogi u pravu, mi smo neka čudna sorta, koja je, doduše, stvorila baš taj zapadnjački svijet i njegovu kulturu. Pa onda, sad kad vidimo nakazno urušavanje našeg glupavo mondenog svijeta, koji smo sami sebi prekrojili a la americana, zar ne bismo i mi mogli probati redefinirati same sebe, i denuncirati trivijalnu kulturu kojoj podliježemo?

Kao što to čini Marko Kravos, mislim da je njegov ovaj sarkastični stih, na račun nas s mora, ali koji je ujedno autoironičan. A nasmijati se na svoj račun, narugati se samome sebi, to je historijski credo koji markira forma mentis adriatica, kao kada ona dva Crnogorca ulaze u nepoznato mjesto, pa veli jedna drugome: – Ja ću tebe zvati Vojvodo, ti mene Serdare, a među sobom znamo koja smo govna.

No evo tog neodoljivog kupleta:

Po vodi se prikazujejo morski dežniki –
ženske prsi, ženske riti.
Na molu so fantiči
s svojimi palicami –
ribo natakniti, ribo uloviti.
Na nebu je čadasto sonce – je lina svetlobe,
ko gledaš iz riti.

Dakle, za kraj, odgovor na pitanje s početka: Ako smo totalno drukčiji, što s tim? Pa, u ovim vremenima rasula humaniteta, to nam je jedini način da se spasimo, vraćajući se svom izvornom mentalitetu!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora