autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Gaza i banalnost zla

AUTOR: Josip Ćapin / 05.08.2025.

Josip Ćapin

Slavna njemačka filozofkinja Hannah Arendt u svom poznatom djelu ”Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla” iznijela je teoriju prema kojoj je stravično zlo zapravo rezultat svakodnevnih i rutinskih radnji, a ne nekakva savršena ideja ili genijalni projekt pojedinca.

Prateći suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, Arendt je zaključila da je Eichmann bio obični birokrat, ”normalan”, svakodnevan čovjek, koji je, radeći na svojoj karijeri, radio ono što je potrebno da napreduje.

Zlo o kojem je ovdje riječ, kako ga interpretira Arendt, nije posljedica svjesne okrutnosti i zlobe, već slijepe poslušnosti, birokracije, koju često prati nedostatak kritike. Tako je Eichmann zapravo radio samo ono što mu se kaže. Bio je poslušni birokrat koji je usavršavao aparat za koji je bio zadužen. A bio je zadužen, posjetnika radi, za ”konačno rješenje židovskog pitanja”.

Trenutna situacija u Pojasu Gaze još nas jednom može podsjetiti na razornu moć banalnog zla. Situacija u Gazi dospjela je do točke da je ekstremno nasilje postalo birokratizirano. Time se ono pretvorilo u normalnu i svakodnevnu pojavu.

Ono zahtijeva racionalno upravljanje, strogo pridržavanje propisa da bi ga se temeljito provodilo, bezličan odnos prema onima koji nasilje rade kao i prema onima koji ga trpe.

Rutinske operacije, prisutne i prije invazije, poput strogog ograničavanja kretanja stanovništva, učinile su od Gaze zatvor na otvorenom i, kao takve, doprinijele trenutnom odnosu prema njenom stanovništvu.

Ovoj situaciji su doprinijeli i drugi čimbenici poput stalnih sukoba između Hamasa i Izraela, ali i, općenito, unutarnja politika izraelske vlasti prema palestinskom stanovništvu.

Situacija je danas došla do faze kada se takvoj birokratizaciji pridodala i apsolutna dehumanizacija. Slijepo izvršavanje naredbi koje se jedva mogu, ako i uopće mogu, pravdati vojno, kao i pojedini slučajevi za koje možda i nema naredbi, ali se ne sankcioniraju i ne trude suzbiti, učinili su Gazu poligonom neselektivne smrti.

Masovno ubijanje civila, žena i djece pod krinkom samoobrane je očiti dokaz vladanja apsolutne dehumanizacije. Oni su drugi, niži, nikoga za njih nije briga. Oni nisu ljudska bića. Iz Gaze nigdje ne mogu otići, a u Gazi trenutno ne mogu opstati. Možda više neće ni smjeti ostati.

Apsolutnom dehumanizacijom i birokracijom su neselektivno razaranje i ubijanje dosegli industrijsku razinu. To je postalo ”normalno”. Moralnih, ali ni pravnih implikacija nema. Kao da sama smrt od oružja nije dovoljna, pojavio se problem gladi. Nedopuštanje regularne i sigurne podjele humanitarne pomoći civilima je još jedan dokaz u prilog tome. Riječ je o trijumfu banalnosti zla.

Također, sprječavanje objektivnog izvještavanja ”s terena” je još jedna važna odrednica. Smrt i patnja su postale statistike i propagandna oruđa.

Kako bi se spriječila utemeljena kritika izvana koja bi mogla narušiti ili poljuljati kreiranu birokratsku mašineriju smrti, glavni cilj je spriječiti istinu i istovremeno tvrdoglavo kreirati i modelirati željeni narativ. A narativ se toliko izopačio da su deseci tisuća ubijene djece zapravo rezultat tehničkih pogrešaka, a njihova smrt je neprijateljska propaganda kako bi se promijenilo javno mnijenje i pobudio antisemitizam.

No istina se tiho probije. Sve ju je teže kontrolirati. Nju trenutno govore neki poznati pojedinci, ali i volonteri, junaci i junakinje, koji su došli pomoći unesrećenima. No njihov je glas slab i ne dopire do onih koji bi sve to mogli i morali spriječiti.

Oni koji bi to mogli i morali spriječiti većinom ne rade ništa i tako potvrđuju banalnost zla. A neki i rade. Neki od njih, da situacija bude ironična, samo osuđuju nasilje. Drugi ga potpuno podržavaju i pomažu provoditi. Neki šutke, neki otvoreno. Neki čak idu toliko daleko pa iznose planove da bi se na tom prostoru mogli napraviti lijepi turistički resorti kad rat prođe, a stanovništvo Gaze nestane. Ili se negdje preseli.

Svaka se država ima pravo braniti. To je njeno neotuđivo pravo. Međutim i samoobrana ima svoja pravila, ali i, ono ključno, svoje granice.

Samoobrana nije otimanje teritorija. Ona za cilj ne može imati etničko čišćenje. Samoobrana nije ubijanje civila u redovima za humanitarnu pomoć. Samoobrana nije sustavno uništavanje bolnica, škola i civilne infrastrukture. Niti je samoobrana neselektivno uništavanje. Samoobrana nisu ni metci iz snajperskih pušaka u tijelima djece. Samoobrana nije ni genocid.

Međunarodna zajednica ponovo je kapitulirala ispred banalnosti zla. Banalnost zla kao rijeka odnosi živote, ali i empatiju. A smrt empatije je, tvrdi Hannah Arendt, jedan od najranijih i najupečatljivijih znakova kulture koja pada u barbarstvo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: