Gdje je problem, u Ateni ili u Berlinu?

Prije nekoliko dana u “Otvorenom” profesor Dejan Jović jasno je rekao da možda svjedočimo kraju njemačke, ali ne i britanske Europe. Jović je aludirao na razliku liberalnih i realističkih koncepata Unije. Briselski dogovor o trećem bailoutu nimalo ne odgađa takav rasplet: ostanak Grčke u eurozoni tu misao samo potvrđuje. Sigurnosni aspekti, činjenica da je Grčka u NATO-u, ipak su suzbili pomisao na Grexit i ekonomijske rezone.

Očito, kriza Europe ponajprije je politička, a tek potom ekonomska. U središtu te krize nije Grčka; naprotiv, Njemačka je problem. Njemačka s tim nema problema, Njemačkoj je to jasno: prije dvije godine ministar financija Njemačke Wolfgang Schäuble za The Guardian napisao je tekst “Mi Nijemci ne želimo njemačku Europu”.

Uzalud je Schäuble tumačio da Nijemci ne žele igrati nikakvu posebnu ulogu u Europi, da ne traže da drugi budu poput njih, da ne žele njemačku Europu, da je to tek stereotip kao brojni drugi: Nijemce se doživljava kao nevesele kapitaliste prožete protestantskom etikom rada, dok su ustvari neke od ekonomski najuspješnijih njemačkih regija tradicionalno katoličke; podjednako, uz Talijane se vazda priziva dolce far niente, unatoč industriji sjevera.

Bio je to govor gluhom: ”On želi merkantilističku Europu koja odražava njemački mentalni sklop”, nonšalantno je čitajući te retke zabilježio Varoufakis, sada već bivši Schäubleov kolega.

Ako se na tren zamislimo nad Varoufakisovom opaskom, s nelagodom ćemo priznati da je nijemstvo na koje aludiraju njegovi sunarodnjaci njegovo, ne Schäubleovo svojstvo: kakva je ovo rasna teorija po kojoj Nijemci imaju urođen mentalni sklop, pa k tome nužno merkantilistički? Tko je tu Nijemac na kojega misle Grci kad protestiraju protiv Nijemaca?

Očito, kriza Europe ponajprije je politička, a tek potom ekonomska. U središtu te krize nije Grčka; naprotiv, Njemačka je problem. Njemačka s tim nema problema, Njemačkoj je to jasno: prije dvije godine ministar financija Njemačke Wolfgang Schäuble za The Guardian napisao je tekst “Mi Nijemci ne želimo njemačku Europu”

Koliko god to pitanje danas ne željeli čuti, ono je presudno pitanje diskusije o europskom trenutku. I to stoga jer sve intenzivnijim svođenjem medijskoga rada na agitprop biva da su za europsku krizu krivi jedino Nijemci.

Nimalo Amerikanci, iako je Goldman Sachs kuhao grčke knjige e da bi Grci bili primljeni u eurozonu, iako su samo par mjeseci prije devalvirali drahmu; nimalo EU, koja je u monetarnu uniju uvela posve disfunkcionalnu državu; nimalo Grci, lažiranih javnih financija.

Nitko, čak ni dežurna briselska birokracija, nego – sudeći po zajapurenim atlantskim medijima – jedino i samo Njemačka.

Njemačka je kriva zbog svoje politike štednje, zbog suficita, zbog sniženja plaća, zbog koruptivnih korporacija, zbog egoističnih političara, zbog pohlepnih bankara, zbog nedostatka solidarnosti i empatije, zbog kulturalne nesumjerljivosti teutonskih šuma i Mediterana, zbog neokolonijalnog odnosa spram Juga, zbog demokratskog deficita, zbog zloporabe monetarne unije kao instrumenta rasta njemačke ekonomije kroz izvoz, zbog stvaranja zajedničkog tržišta kao njemačkog supermarketa, zbog discipliniranja Francuske, zbog projekta EU koji da je samo nastavak rata drugim sredstvima, pa i zbog genealogije europske ideje koja svoj predtekst ima u fašističkim manifestima europskoga jedinstva, koji su osnovu tražili u francusko-njemačkom savezništvu.

Dobro, ali kako to da je Njemačka, još 1999. ozloglašena kao ”sick man of the Europe”, u 15 godina doživjela zapanjujuću transformaciju svoga gospodarstva?

Kako to da grčki slobodarski, autentično europski demokratski duh nije uspio poroditi ništa doli ”visoku razinu javnog duga, ogroman trgovinski deficit, preglomazan javni sektor, militantne sindikate, raširenu korupciju, neučinkovit porezni sustav naplate, prejaku valutu”, dok je ta nekonkurentna Njemačka, odustavši od toga da plaće prate produktivnost, dramatično oborila jedinične troškove rada i u konačnici gotovo preko noći tu konkurentnost obnovila?

Kako to da grčki slobodarski, autentično europski demokratski duh nije uspio poroditi ništa doli ”visoku razinu javnog duga, ogroman trgovinski deficit, preglomazan javni sektor, militantne sindikate, raširenu korupciju, neučinkovit porezni sustav naplate, prejaku valutu”, dok je ta nekonkurentna Njemačka, odustavši od toga da plaće prate produktivnost, dramatično oborila jedinične troškove rada i u konačnici gotovo preko noći tu konkurentnost obnovila?

Kako to da je u Njemačkoj dogovor s vijećima radnika i sindikatima bio moguć, otkuda je taj merkantilistički mentalni sklop uravnotežio financije, kako to da je politikom štednje, koja je po definiciji odgođena potrošnja, kumulirao kapital i otkuda, ako ne upravo otuda, taj famozni suficit zbog kojega su Nijemci i opet krivi?!

Forbes prekjučer donosi tekst koji otvoreno govori da su i zbog neznatnijih razloga izbijali ratovi, a uvaženi profesor Columbia Universityja Chovanec svoj komentar oprema naslovom: Vrijeme je da se Njemačku izbaci iz eura. Otkud ta nervoza? Čemu taj histeričan ton?

Sasvim je očito da problem nije ekonomske naravi: stalno iznova se spominje Londonski dogovor o otpisu dugova Njemačkoj, pa iako se reparacije ne mogu usporediti sa svojevoljnim zaduživanjem, čak i ako se uvaži ta primjedba, uz Marshallov plan Njemačka je u kratkom roku imala Wirtschaftswunder; ovo je već treći bailout, no znamo da se neće dogoditi nikakvo čudo, najmanje grčko ekonomsko čudo.

Jasno je da je problem političke naravi: nužna je redefinicija Europske unije po realističkom protokolu policentrične Europe budući da ”sidro koje europsku ekonomiju vuče prema dnu nije Atena – it’s Berlin”.

Da, ali za čije dobro?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Branitelji kao agresori
    •  Zašto je Ivo izgubio?

> Svi tekstovi ovog autora