Glazba i glad u domicilnom iskustvu

U svojim briljantnim zapisima sakupljenim u knjizi ”O glazbi” (priredila i izvanrednim uvodom popratila Bosiljka Perić Kempf, objavio nakladnik ”Mala zvona”, Zagreb) prepunim osjećanja i razumijevanja glazbe i muziciranja, erudicije, znanja, fine ironije i dubinskog poznavanja političkog i povijesnog, društvenog i socijalnog konteksta i specifičnih nijansi hrvatskog usuda, koje je kongenijalni filmski režiser Zvonimir Berković pisao tamo negdje šezdesetih, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, najviše za tadašnji Vjesnik (novinski tekstovi ovakvih parametara ne mogu se niti u najboljem snu uklopiti niti u jednu našu današnju tiskovinu i njene nazovi ”kulturne stranice”)… na jednom mjestu kaže kako je naš veliki kompozitor, Vatroslav Lisinski, umro od gladi.

Ništa čudno, od gladi su umrli i mnogi drugi, razmišljam, kojima nije bilo dano da svojim znanjem i stručnosti, svojim nadarenostima, oplemene ove naše, čini se tradicionalno vrlo dobrohotne prostore, i zarade mrvu kruha.

U rano jesenje doba, kada turistički privid nestane i mimikrija blagostanja splasne, uobičajeno je da čovjek – recimo to tako – nešto slobodnija duha, na ovim dobrohotnim prostorima, razmišlja o gladi. Dapače, prazan želudac i prazan novčanik oduvijek su bili poticajni za slobodnu misao.

Nije li i sam velikan literature Goethe govorio o tome da se posjedovanje treba pritegnuti i držati u pritegnutosti što se više može, (doduše istovremeno imajući lijepu kuću s vrtom u Weimaru, služavku, a potom i služavku za suprugu)…

Međutim, koliki su bauljali uokolo skapavajući, a suviše ponosni da mole za milostinju, pišući i skladajući svoja značajna djela? A danas ih se spominjemo s dičnim, i to svakako nacionalnim, ponosom, premda smo ih tada, kao i zacijelo nesretnog Lisinskog, šutali nogama u stražnjice, puni prezira i gorde indiferentnosti, kao najsmrdljivije vreće buha.

Tako to treba biti, razmišljam, plaćajući preskupu robu, nešto voća i povrća, na gradskoj tržnici, u sućutnom razgovoru s piljaricama koje su nabile cijene preko svake mjere, i uza sve, drže opravdanim žaliti se kupcima unjkavo tugaljivim glasićima kako je sve jako skupo, uvijek još dodatno pazeći da opale po džepu onoga za koga procijene da je naivna budala, da ga ”kazne” s barem euro više od cijene koju pokazuje elektronska vaga.

Idem tako s vrećicom kupljenih smokava (a trebalo ih je nabrati uz put, samo što me je neki mulac rano jutrom izgleda već pretekao) i mislim na onaj zapis iz Krležinih dnevnika, također nastao sredinom šezdesetih (”Hiljadudevetstošezdesete, fragmenti dnevnika”, priredio Vlaho Bogišić, Bodoni, Zaprešić), isto kada i tekstovi vrlog i darovitog Zvonimira Berkovića, a gdje Krleža piše o Stjepanu Šuleku, i njegovom violinskom koncertu, koji se, kaže Krleža, ”ne zaboravlja”.

Uzgred piše kako se sažali svakog puta kada na ulicama zagrebačkim (za koje veli da su gluhe i slijepe, a da istovremeno boluju od ”precjenjivanja sebe i svoje liliputanske sitnobe”) ugleda ovog kompozitora, kako baulja osamljen, priznat i nepriznat itd.

Ne znam zašto se uvijek sjetim Šuleka, ali znam da ni biografija, danas s razlogom priznatog Blagoja Berse, ne obiluje fantastičnim podacima iz njegova preživljavanja (posla mu, jasno, u Zagrebu, a ni šire, nisu dali…).

Ohrabrujuće, za nas mnogolike nojeve koji smo zarili glave u pijesak, uviđajući kako nema drugog (a ni idealnijeg) načina života u okolnostima koje nas okružuju.

Ideali, a i nade, već su davno pokopani, i sada još preostaje preživjeti, a da se uz put sačuva ono malo obraza što je preostalo, pitajući se zašto i za koga, kada su i onako svi, kao što veli Krleža, gluhi i slijepi?

Pa dobro, valjda još ima smisla ustrajati na dobroti? Ili i to pada u vodu?

Berković pišući o slavnoj Monteverdijevoj operi ”Krunidba Popeje” kaže da Monteverdi ne prišiva etičke vrijednosti licima u operi kao vrst apsoluta, jer više vjeruje ljudskom iskustvu, nego etičkim teorijama, a ”ljudsko nas iskustvo uči da zli mirno spavaju, a nevini stradaju bez nade u dalekosežni tragični značaj svoje patnje”.

Uostalom, podsjeća nas u istome tekstu vispreni autor, na jednu povijesnu činjenicu vezanu uz rimsku caricu Popeju, koju je njen ljubljeni suprug, car Neron, jednom prigodom tako snažno udario da je jadna Popeja preminula – a zaljubljeni Neron potom ju je ni manje ni više nego proglasio božanstvom…

Tako je i s Lisinskim, i s njemu sličnima – nakon životnih udaraca, prezira i mržnji, a zatim i smrti, uslijedili su izljevi ljubavi, i konačno, kako i treba – beatifikacija istih onih koji su za života gazili po njima i njihovoj egzistenciji.

Uistinu vrijedno ironičnog podsmijeha, ali i ponovnih promišljanja vlastitih životnih situacija, i njihovih povezanosti s ”općom povijesti beščašća” na našim prostorima, ili gadosti, kako vam drago. Uostalom, glad će nas, ako već ništa drugo, natjerati i na to.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora