Glazba može što politika ne može, da se stranac osjeća kao doma

Znate li što je i gdje je Miskolc? Priznajem, ja nisam imao pojma kad mi je prije dvije i pol godine iz tog grada na sjeveroistoku Mađarske stigao poziv na festival. I to operni. Uspio sam te 2017. doći u Miskolc na pola dana. Stigao sam u kasno poslijepodne, bio na jednom koncertu i sljedeće jutro otišao. Varoš slična, recimo, Osijeku, ali manja i oronulija. Najveća novost bila mi je u krajobrazu.

Vidio sam da Mađarska ima i planine, ne previsoke, ali ipak planine, sjeverno od Miskolca, prema Slovačkoj. Domaćini ljubazni, ali bilo je premalo vremena da se upoznamo. A jedan prizor koji sam vidio te subotnje večeri učinio je da mi sljedećeg jutra i ne bude previše žao što odlazim. Glavnom ulicom prošla je patrola koja nije bila policijska. Ljudi u crnom, s pendrecima i motorolama. Notorni jobikovci.

Čak i za mene iz Hrvatske, u kojoj postrojavanja crnokošuljaša nažalost nisu neviđen prizor, prizor je bio jako neugodan. Ipak, najdublji dojam ostavila je glazba.

Vidio sam da Mađarska ima i planine, ne previsoke, ali ipak planine, sjeverno od Miskolca, prema Slovačkoj. Domaćini ljubazni, ali bilo je premalo vremena da se upoznamo. A jedan prizor koji sam vidio te subotnje večeri učinio je da mi sljedećeg jutra i ne bude previše žao što odlazim. Glavnom ulicom prošla je patrola koja nije bila policijska. Ljudi u crnom, s pendrecima i motorolama. Notorni jobikovci

Slušao sam koncertnu praizvedbu novog djela jednog mađarskog skladatelja: rock-operu “Majstor i Margarita“ u izvedbi sjajnih pjevača i orkestra Budimpeštanske opere. Razumio nisam, naravno, ništa, ali poznavanje slavnog ruskog romana bilo je dovoljno za praćenje libreta i prepoznavanje glavnih likova koji su bilo izvrsno karakterizirani glazbom.

Sljedeće godine opet je došao poziv iz Miskolca i ja sam sebi i tom gradu odlučio dati novu priliku za međusobno upoznavanje. I nisam se pokajao. Upoznao sam bolje i domaćine i njihov grad, nekadašnji najveći mađarski centar metalurške industrije i čeličana. S propašću komuzizma propala je i industrija, deseci tisuća ljudi ostali su preko noći bez posla, grad je doveden do ruba propasti i iz njega se tijekom godina odselilo oko sto tisuća ljudi.

Grad je jednostavno propadao, sve dok jedna grupa entuzijasta nije došla na ideju koja je bila toliko luda da je bila neodoljiva: u takvom opustošenom gradu pokrenuti veliki međunarodni operni festival i posvetiti ga Beli Bartóku, premda taj genije glazbe 20. stoljeća u svom opusu ima samo jednu operu, jednočinku “Dvorac Modrobradog“. Zato je festival koncipiran pod naslovom Bartók plus…

Iza tog plusa svake se godine dodavalo ime jednog velikog opernog skladatelja, Verdija, Puccinija, Mozarta, Wagnera… koji bi te godine bio u središtu pažnju i čija bi se djela izvodila.

Nakon što su se tako izredali svi najpoznatiji i najgenijalniji operni skladatelji, naziv festivala ostao je samo Bartók plus. “Dvorac Modrobradog“ je svake godine na programu, uvijek u drugoj produkciji, bilo mađarskoj ili inozemnoj. A oko Bartóka gradi se raznolik program što opera, što koncerata raznih stilova i žanrova.

Prošle godine sam tako u Miskolcu sa zadovoljstvom svjedočio i velikom uspjehu koji je požnjela Opera zagrebačkog HNK gostujući s vlastitom produkcijom opere “Zaljubljen u tri naranče“ Sergeja Prokofjeva.

I ove sam godine u Miskolcu. Štoviše, ulazeći u taj grad već sam se pomalo osjetio kao da dolazim kući, među drage ljude, radujući se podjednako susretu s domaćinima, kao i kolegama novinarima i kritičarima koji dolaze iz desetak europskih zemalja, što s europskog zapada, što s istoka.

A trenutak u kojem sam se ove godine u Miskolcu najviše osjećao kao kod kuće, dogodio se na koncertu fantastičnog mađarskog trija Pétera Sárika koji su u ruho virtuoznog modernog jazza odjenuli upravo Bartóka

Ideja da se jedan grad iznova izgradi glazbom, koja je vodila pokretače i organizatore, zaživjela je i pokazala se sasvim ostvarivom utopijom. Štoviše, prihvatili su je i lokalni političari.

Ove smo godine imali i susret s gradonačelnikom i njegovom ekipom stručnjaka koji su nam predstavili rezultate obnove Miskolca. Današnji gradonačelnik zove se Akós Kriza, ali njegovo prezime nije znamen. Miskolc već odavno nije u krizi.

Ako je svojedobno sto tisuća ljudi napustilo Miskolc i odselilo što u druge dijelove Mađarske ili u inozemstvo, nakon deset godina festival je s ponosom objavio da je njihov grad upravo zahvaljujući opernom festivalu posjetilo sto tisuća ljudi. A vraćaju se i stanovnici.

Gradonačelnik nam je održao vrlo nadahnut i pametan govor u kojem je rekao kako je operni festival pokrenut u vrijeme prije nego je grad ponovo raširio svoja krila. Doista je lijepo čuti kada jedan političar govori o definiranju grada i njegove budućnosti kulturom.

Ali danas Miskolc ne leti samo na krilima glazbe. On je i najzeleniji grad u Mađarskoj, koja je kao država na samom dnu europske statistike u korištenju obnovljive i čiste energije, dok je prema tom kriteriju Miskolc među najzelenijim gradovima Europe.

Usred Mađarske kojoj je Orbánova politika priskrbila niz negativnih atributa, oko opere se okuplja i diše jedna čitava Europa u malom. Europa koja pokazuje kako se lijepo može uskladiti nacionalni ponos i kultura sa širinom, otvorenošću i univerzalnim vrijednostima.

Orbán je, kao i bilo koji drugi političar u bilo kojoj zemlji, prolazni epizodist, a Bartók je trajna vrijednost.

Prva opera koju sam ove godine gledao u Miskolcu bila je prva izvedba u Mađarskoj jednog mračnog novog djela Mađara Pétera Eötvösa, jednog od najznačajnijih suvremenih svjetskih skladatelja. Njegov “Zlatni zmaj“ (na engleskom jeziku) na brutalan način ukazuje na probleme i muke imigranata s istoka na Zapadu koji ih iskorištava, melje i ubija.

Orbán će proći, ali Bartók će ostati kao nacionalni ponos i univerzalno blago (…) Ako je svojedobno sto tisuća ljudi napustilo Miskolc i odselilo što u druge dijelove Mađarske ili u inozemstvo, nakon deset godina festival je s ponosom objavio da je njihov grad upravo zahvaljujući opernom festivalu posjetilo sto tisuća ljudi. A vraćaju se i stanovnici

A trenutak u kojem sam se ove godine u Miskolcu najviše osjećao kao kod kuće, dogodio se na koncertu fantastičnog mađarskog trija Pétera Sárika koji su u ruho virtuoznog modernog jazza odjenuli upravo Bartóka.

Zapjevušio sam, skupa s oduševljenom mađarskom publikom, jednu poput uspavanke nježnu staru mađarsku melodiju, obrađenu za klavir u Bartókovoj zbirci nazvanoj jednostavno “Za djecu“.

Politika ne može, uglavnom zato što najčešće i ne želi, učiniti da se jedan stranac u nekoj zemlji osjeća kao kod kuće. Kultura, a osobito glazba, to može, štoviše, to spada u samu njenu narav.

Kad idem u Miskolc, ja idem u Bartókovu Mađarsku, u grad koji se ponovo rađa i gradi od glazbe uz koju ozbiljno planira i već ostvaruje svoju i, nadam se, europsku budućnost.

I na čijim sve uređenijim ulicama više ne susrećem crnokošuljaše.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora