Glede mede

Prvi je Ted došao na velike ekrane u ljeto 2012. na valu stonerskih komedija najnovijeg vala američke filmske komedije, možda najvulgarnije i najprizemnije otkako je ima, ali ujedno i razorno sposobne progovoriti o tabuima i spornim društvenim pitanjima. Zaboravimo Cheecha i Chonga: dok je marihuana kroz američku filmsku povijest bivala predstavljana ili kao čista prijetnja ili kao čista burleska, stoneri su je na mala vrata uveli u uvriježeni javni diskurs – i dali joj možda ne posve zanemarivu prihvatljivost u potonjem valu dekriminaliziranja, pa i potpunog legaliziranja koji je proteklih godina zapljusnuo obale SAD-a.

Kao lutak koji je oživio željom jednog dječaka sredinom osamdesetih, medo Ted (a kako bi se jedan teddy bear uopće i zvao) bio je koncipiran posve sukladno duhu onog vremena, uvelike usredotočenog na fantastičke čuvare djetinjstva s E. T.-jem kao rodonačelnikom. Samo, Seth MacFarlane je zamislio Teda kao čuvara djetinjstva koje nastavlja trajati dugo nakon što bi dijete trebalo izrasti u muškarca: Ted iz djetinjstva ne čuva nužno ono najčišće i najplemenitije, ali pouzdano čuva ono najbalavije. Uspjeh i poseban status tog prvog Teda među stonerskim komedijama počivao je u dobroj mjeri na originalnosti oživjele lutke kao metafore sprezanja djetinjstva s vječnom adolescencijom, nečega i predobro poznatog današnjim “odraslima”.

Ted je od početka čuvar djetinjstva – ne baš nužno onog najčišćeg i najplemenitijeg, ali svakako onog najbalavijeg. I to ovu lutku čini idealnim protagonistom priče o tome tko sve zaslužuje ljudska i građanska prava

Kao i prvi film, Ted 2 veliki dio komičnosti izvlači iz tjeranja do krajnjeg apsurda načina na koje bi jedno takvo prijateljstvo moglo funkcionirati. MacFarlaneu je ovo treći dugometražni film nakon karijere posvećene animiranim serijama American Dad i Family Guy: u Tedu 2 prvi put iskazuje zrelu sposobnost raskadriravanja i dinamičnog prostorno-montažnog mizanscena, neophodnijih za uspješno funkcioniranje komedije nego što bi se iz aktualne ponude u multipleksima dalo zaključiti, ali njegova prava vještina ovdje je ona najšira pripovjedačka. Predložak koji je napisao sa stalnim suradnicima Alecom Sulkinom i Wellesleyjem Wildom postiže neočekivanost i dinamičnost kojom se odlikuju najbolje komedije, a praktički svaka scena pogađa onaj omjer gega i razvoja radnje kakav često izmiče aktualnim naslovima u žanru.

Polagano, ali konzekventno, pokazuje se da je to zato što Ted 2 ima razloga za postojanje povrh inkasiranja popularnosti originala i smišljanja novih vulgarnih šala. Taj sastojak manjka recentnim filmskim komedijama sličnog registra: recimo, podno kanonada psovki, Get Hard se bavi iskupljivanjem financijskih kapitalista, Špijunka ostvarivanjem fantazija sredovječnih pretilih žena, a Svita ulagivanjem Hollywoodu kroz njegov odraz u posve izvitoperenom zrcalu. Iako mu je premisa fantastičkija od navedenih (i mnogih drugih) sezonskih naslova, Ted 2 uspijeva biti urnebesniji i – što je daleko važije – relevantniji od ijedne skorašnje komedije za multiplekse.

Tek dobrano nakon uvodnih pola sata filma otkrivamo koja je to tema kojom se film bavi, iako joj je sjeme posijano već u prvom kadru. Ne, to nije apsurd stupanja Teda, plišanog mede kojemu manjka spolni organ, u brak s odraslom ženom, to nije ni nastavak njegove razgaljeno infantilne zezancije s odraslim ali nikad sazrelim Johnom, niti su to pokušaji Teda i Johna da se domognu sjemena za dijete koje odluči imati sa svojom Tami-Lynn. Opazivo u tim početnim prizorima je Johnovo dolaženje u drugi plan unutar dvojca: njemu je samome brak propao, očito zbog stonerske nezrelosti, pa je sve što radi za Teda nastojanje na dosezanju kvaliteta odraslog muškarca putem jedinog posrednika koji bi Johnu u tu svrhu mogao prihvatljiv.

Odlično tempiran i naizgled posvećen problemima jednog prezrelog dječaka čiji je brak propao i jednog neodgovornog mede čiji je brak na kušnji, “Ted 2” dokazuje da ima više razloga za postojanje od većine današnjih komedija

Premda se može činiti da se time samo ponovno ismijava nezreloj muškoj djeci kojoj i sâm pripada, MacFarlane u tim prizorima polagano udara temelje onome što će se pokazati kao prava tematika filma. Činjenica da je organski nesposoban imati dijete dovest će naposljetku Teda i Tami-Lynn do ureda za usvajanje – a ondje će saznati neugodnu istinu da u očima zakona Ted nije osoba, nego imovina: zakon ne priznaje nijedno čudo, pa ni ono kojim je lutka progovorila i postala svjesna, sposobna za moralno djelovanje, pa čak i za ljubav.

Glavnina Teda 2 posvećena je nastojanju potpuno nedoraslog para protagonista da na pravni način dokažu ono što obojica – a zajedno s njima i publika – bjelodano znaju da je istina. Je li Ted, kupljen u toj i toj trgovini te i te godine, te zadržan u trajnom vlasništvu dječaka kojem je bio potom poklonjen, više od imovine? Zašto bi bio više od imovine? Zašto bi imao ljudska prava?

Ovo je upravo najbolji način na koji nastavak Teda mogao biti koncipiran. Nema lika u današnjoj pop kulturi koji bi mogao na jasniji način razložiti pipava pitanja na koja su se predugo davali prepojednostavljeni zdravorazumski odgovori. Film kroz traganje za odgovorom prolazi put kroz zamke i stranputice logičkog zaključivanja koje bi lako mogle poslužiti kao predložak za nastavu procesnog prava… kad lik odvjetnice ne bi držao bong u svakoj drugoj sceni.

Tedova borba za dokazivanje svojeg prava na status osobe idealan je način koncipiranja nastavka prvog filma, a način na koji dokazivanje teče mogao bi biti predložak za nastavu procesnog prava – ako vam ne smeta marihuana

Ted 2 svakako ne idealizira marihuanu – jedan od boljih gegova u filmu vezan je uz neželjene posljedice koju ova ili ona sorta trave može imati – ali praktički bazdi po njoj. (Evo još jednog razloga zašto Smell-o-rama nikad ne bi smjela zaživjeti.) MacFarlane nikad ne eksplicira da lik odvjetnice Samanthe zbog neprestane omamljenosti ne uspijeva smjesta dobiti slučaj; iako ne umanjuju domišljatost puta prema razrješenju, takve su neodlučnosti jedina stvarna mana filma.

Na stranu silni trud koji je uložila u svoje pravničko obrazovanje, Samantha je upravo onakva djevojka kakva Johnu treba baš zato što je stalno napušena. Ona je idealna za muškarca koji ne želi odrasti jer ne dovodi u pitanje njegovu nezrelost. A dok se MacFarlane nemilosrdno podsmijeva nezrelosti svih takvih prevelikih dječaka – i kroz ponovljeni lik antagonista Donnyja, i kroz veliko finale na Comic Conu u New Yorku – njegov odnos prema njima ambivalentniji je nego što on zapravo osvješćuje, jer je i sâm jedan od njih.

Odnos prema zrelosti i nezrelosti, odgovornosti i neodgovornosti morao bi biti jasnije oblikovan u filmu koji zaključuje svoj argument u prilog suštinske humanosti, ako već ne i ljudskosti Teda kroz posezanje za tvrdnjom da je on u presudnim situacijama sposoban reagirati moralno. Ne, to nije onaj najapstraktnije točan temelj za davanje punih građanskih prava, ali je temelj s kojim film odlučuje ići. Da bi mu taj slijed rezoniranja u cijelosti uspio, morao je malo pažljivije obraditi činjenicu da Ted nije samo utjelovljenje Johnova ida, nego i njegova superega. Jedan prizor s početka – kad medo pomaže prijatelju da se riješi ovisnosti o pornografiji, ne bi li ga ponovno počele zanimati žive žene – pomaže u tome, ali nije zaista posve dovoljan.

Kao prikaz konceptualne zavrzlame koja će nam se i u stvarnosti dogoditi na dan kad umjetna inteligencija postane svjesna, Ted 2 mora svog protagonista učiniti simpatičnim i bezazlenim, naravno – Ted ne smije biti Ultron ili Skynet. Inzistiranje na stonerskoj nezrelosti samo po sebi i nije pretjerano pogubno za film, jer osobe moraju imati prava bez obzira na način na koji su odlučile živjeti. Samo, smještanjem priče u takav kontekst MacFarlane propovijeda unaprijed obraćenima: prava mora dobiti onaj tko je osoba, a ne dobra osoba, što film ipak ne osvješćuje.

Došavši u kina praktički istodobno s presudom Vrhovnog suda SAD-a o općeljudskom pravu na brak, “Ted 2” ultraprecizno pogađa duh vremena i pokazuje zašto je uz tolike marionete oko nas neophodno imati lutku

Drugim riječima, problem je u obraćanju onih koji nisu voljni prihvatiti objektivnu stvarnost za račun one koja im više odgovara – ili zbog iskrenih predrasuda ili, kao u filmu, zbog skrivenih interesa kapitala. Stoga jedna od sretnih podudarnosti ovog filma leži u tome što u kina dolazi točno u vrijeme kad je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država donio povijesnu presudu u slučaju Obergefell protiv Hodgesa, kojom se brak između dvoje svjesnih odraslih osoba proglašava temeljnim ljudskim pravom, bez obzira na njihovu spolnu i rodnu pripadnost.

Zvuči bjelodano kao i činjenica da je Ted osoba, zar ne? A ipak, konzervativne i korporativne figure propele su se na stražnje noge čim su čule da su gej brakovi ovime dovedeni na istu pravnu razinu s tradicionalnim brakovima između muškaraca i žena. Ne dvojim da među njima ima onih koji su iskreno zatucani; još manje dvojim da su mnogi od njih samo marionete u službi interesa moći, marionete koje se pokrenu na ovaj ili onaj iskaz mržnje na prvi potez malog prsta onoga koji drži njihove konce. Poznajemo ih i predobro iz vlastite svakodnevice.

I zato, usprkos svim sitnim manama i brojnim, urnebesnim vrlinama, Ted 2 prije svega podsjeća na to da u vremenu u kojem nas okružuju marionete nije apsurdno tražiti pravorijek od lutke.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora