Greška u našim planetima

Ah, ti Wachowskiji i njihovi uporni pokušaji unošenja visoke kulture u nisku! Doduše, još otkako je 1999. Matrix prekretnički označio Milenij kroz spoj jedinstveno vizualiziranog cyberpunka s poprilično zahtjevnim filozofskim konceptima, to su prije pokušaji negoli uspjesi.

Svejedno, kako financijski rezultati njihovih filmova opadaju, tako njihova autorska zanimljivost raste. Sigurno tome pridonosi činjenica da je nekadašnji Larry Wachowski postao Lana, te su bivša plaha braća, skrivena od očiju javnosti, postala vrlo ekstrovertirani brat i sestra. Pritom je nestalo i dojma bahatosti kojima je njihova anonimna ekstravagancija znala zračiti: ispostavilo se da je distanciranost samo bila plahost. Osobna priča Lane Wachowski jedna je od najinspirativnijih stvarnih LGBT priča naših dana – tim dojmljivija zato što dvojac nikad nije nastojao kapitalizirati stvarnu transrodnost jedne svoje polovice izravnim pripovijedanjem o njoj.

Kao i u slučaju “Atlasa oblaka”, da je “Jupiter u usponu” miniserija, a ne cjelovečernji igrani film, dosegao bi mnogo širu publiku, jer bi ga jednostavno bilo lakše shvatiti

Wachowskiji su se najviše približili tematici kroz lezbijsku epizodu u filmu V kao vendeta – koji nisu režirali, ali mu jesu autori – no priča je u tom slučaju potjecala od Alana Moorea, autora stripa. Mnogo je zanimljiviji bio pristup u Atlasu oblaka, njihovoj ekranizaciji romana Davida Mitchella, gdje je transrodnost nepostojeća u tekstu bila palimpsestično učitanja u njega kroz odluku da različite likove transmigrirajućih duša kroz ere tumače isti glumci, bez obzira na dob i rod. Iz tog, a i niza drugih razloga, riječ je o jednom od najzanimljivijih filmova ovog desetljeća.

Jupiter u usponu opet je nešto novo i drugačije, jer se Wachowskiji ne žele ponavljati: velika space opera domišljena na razini o kakvoj konkurencija iz današnjeg Hollywooda ne može ni sanjati. Iako je umnogome zamišljena kao film za multiplekse, pa tako i djelo koje neće naročito talasati što se spolnog i rodnog identiteta tiče, ovo je itekako film intelektualno neumornih autora koji nipošto ne treba odbaciti samo zato što izvana izgleda kao puki povod za prodaju kokica.

Uvod filma najsličniji je Atlasu oblaka, samo zato što smo u nekoliko minuta prisiljeni svariti golemu količinu ekspozicije koja neće nužno biti neophodna za film: kao i u ondje, da je Jupiter u usponu miniserija, a ne cjelovečernji igrani film, dosegao bi mnogo širu publiku, jer bi ga jednostavno bilo lakše shvatiti. Ali Jupiter jest punokrvni spektakl kakav je tražio izdatak kapitala moguć samo za eksploataciju u multipleksima: ovo je, da su se planeti bolje posložili, mogla biti jedna od inteligentnijih franšiza naših dana, ravna Matrixu ili abortiranom Zlatnom kompasu.

Jupiter Jones, saznajemo tako, kći je Ruskinje i britanskog astronoma koja je prije poroda izgubila oca, a rođena je na brodu usred oceana, izvan granica koje bi joj dale državljanstvo. To je vjerojatno važno za njezin natalni horoskop, ali za radnju baš i nije: važnije je da sad radi kao čistačica u Americi za useljeničku obitelj s majčine strane. Ta i takva Jupiter idealan je kandidat za campbellovsko Junakovo putovanje – per aspera ad astra, ovaj put doslovno.

Bez potrebe za metempsihozom i midiklorinima, Jupiter Jones je reinakarnacija izdanka krvne loze koja polaže lensko pravo na Zemlju kao takvu. Kakva sveta krv, kakav Sveti Gral, ovo je poželjan sadržaj plavih žila

Jer ispostavlja se da se u njoj, tako astronomski nazvanoj prema očevoj želji, ponovio genetski sklop vladarice našeg planeta. Da, dobro ste čuli: bez potrebe za metempsihozom i midiklorinima, Jupiter Jones je reinakarnacija nečega što nije bogoliki poslanik (kao Neo u Matrixu), nego izdanak krvne loze koja polaže lensko pravo na Zemlju kao takvu. Kakva sveta krv, kakav Sveti Gral, ovo je poželjan sadržaj plavih žila. A porodica kojoj ona genima pripada zove se Abrasax – što je alkemijski prihvatljiva transmutacija imena Abraxas, a što je pak pojam kojim su gnostici zvali vladara materijalnog svijeta: svijeta obmane, u njihovim očima.

Vidite s koliko načitanosti Wachowskiji pristupaju čak i takvim sitnicama kao što je nazivlje? A film se tek zahuktava: nakon što se genski identitet Jupiter otkrije, oko nje će se povesti velika borba za prevlast između troje nasljednika kuće Abrasax, svakoga sa svojom agendom. Naša zbunjena čistačica predodređena za nešto više pritom će jedino stvarno savezništvo pronaći u naručju polučovjeka poslanog da je privede po naredbi jednog od Abrasaxa.

Iako, kažem, Jupiter u usponu odbija izravno problematiziranje rodne tematike, kroz lik Cainea Wisea svakako se hvata u koštac s problemima onih koji su drugačiji. Caine je Montirani – u njegov su genom ubačeni geni vuka, kako bi bio bolji ratnik. Zbog toga se unutar hijerarhije smatra jedva boljim od psa; zbog toga samog sebe smatra nemjerljivo nižim od Jupiter. “Ali ja volim pse” jedna je od simpatičnijih romantičnih replika proteklih godina.

E, da su Wachowskiji ostali na toj priči o dvoje zvjezdano oprečnih ljubavnika, mogli su imati prvi znanstvenofantastični Young Adult hit našeg doba. Ali ne, morali su razviti radnju do izuzetne kompleksnosti, kao i uvijek, te time zadržati razmjere publike na tvrdokornim poklonicima žanra. Gledanje ovog filma sličnije je čitanju kompleksnog romana od brat-bratu šestotinjak stranica nego opuštajućem provodu uz poslastice za oči – čime sve usporedbe s Petim elementom prestaju, a s Johnom Carterom počinju.

Da su Wachowskiji ostali na priči o dvoje zvjezdano oprečnih ljubavnika, mogli su imati prvi znanstvenofantastični Young Adult hit našeg doba. Ali ne, morali su razviti radnju do izuzetne kompleksnosti, kao i uvijek, te time zadržati razmjere publike na tvrdokornim poklonicima žanra

Priča o Jupiter Jones ipak je nemjerljivo primjerenija za naše doba od Burroughsove priče o Johnu Carteru, ipak, i to ne samo zato što razina znanstvene spoznaje o Marsu na početku 21. stoljeća izravno odriče mogućnost postojanja Barsooma. U space operi znanstvenost nije presudna – zeitgeist jest. A Wachowskiji ga love na dva načina.

Prvi upoznajemo u prvih pola sata filma, prije nego što prijeđemo na dinastijske borbe klana Abrasax. Puni inventar teorija zavjere s foruma kakav je Above Top Secret ovdje dobiva svoju zastupljenost i objašnjenje koje unutar žanrovskog koncepta zaista drži vodu – od sivih aliena i reptilijanaca do eksploatiranja ljudske vrste unutar galaktičkih konspiracija koje nadilaze poimanje čovječanstva namjerno držanog u mraku manipuliranjem njegovim kratkoročnim sjećanjem. I opet iz cijelog tog spektra ideja (zapravo suvislijih od većine hipoteza kojima pravi teoretičari zavjere barataju) ne proizlazi ništa više od još jednog dijela ekspozicije cijele priče.

Je li krovna radnja filma, vezana uz razlog iz kojeg Abrasaxi žele Zemlju, vrijedna tolikog brzanja prema cilju? Možda: ideja je dobra, i lijepo se naslanja kako na Matrix, tako i na neke klasike intelektualnijeg dijela žanra. Ta druga udica za zeitgeist istovremeno se odlično naslanja na kritiku suštinski antihumanog oligarhijskog merkantilizma kakva bi se i očekivala od ljudi koji su na veliki ekran doveli V kao vendeta – i dali lice današnjem Anonymousu.

Ali Jupiter u usponu nije film čija fascinantnost počiva na otkrivanju raspleta – poanta mu je u putovanju, jer, hej, Campbell. S druge strane, to putovanje prolazi tako strelovitom brzinom i uz toliko mijenjanja tonaliteta i registra da zaista zahtijeva pozornost atipičnu u filmu koji je originalno djelo i nema već postojeću fanovsku bazu. Zamisli sjajne simboličke i konceptualne vrijednosti poput skrivanja izvanzemaljske flote u Crvenoj mrlji planeta Jupitra – najvećoj oluji u Sunčevu sustavu – prolaze gotovo nezapaženo i ne stižu se ni registrirati kako treba.

Ni odlično poigravanje s tropima teorija zavjere, ni sjajna žanrovska kritika ahumanog merkantilističkog kapitalizma možda neće priskrbiti ovom filmu masovno odobravanje: ali donijet će mu kultnu sljedbu, a dokle god je Hollywood u stanju stvarati takva visokobudžetna djela, možda neće biti u usponu, ali bar neće biti ni u padu

Možda su autori i sami bili svjesni toga kad su posred filma ubacili sekvencu koja izravno referira na Brazil, uključujući vrlo simpatičnu cameo epizodu samog Terryja Gilliama. Poput tog velikog Pythonovca, Andy i Lana Wachowski uporno rade filmove za široku publiku koji odbijaju prihvatiti da se ona sastoji od povodljivih konzumenata kojima sve treba triput objasniti i podcrtati, od radnje do emocija koje valja osjetiti. Ne samo nakrcan, nego i prekrcan idejama, estetikom, mitologijom i osebujnom duhovitošću, Jupiter u usponu bit će vjerojatnije legendarni neuspjeh u komercijalnom smislu, nego početak nove franšize kojem se studio Warner nadao: prvo su ga iz ljetnog termina premijere istjerali naizgled odviše slični Čuvari galaksije moćnog Marvela, da bi ga sada, u veljači, na tržištu posve ugušila fasciniranost publike suštinski neintelektualnim filmovima poput Snajperista i Pedeset nijansi sive.

Ali kao i Atlas oblaka (a možda i više, jer je riječ o originalnom djelu), Jupiter u usponu nužno će postati kultni film, film kojemu će se oni koji ga prepoznaju uvijek rado vraćati, jer trpi – ma što trpi, traži – uzastopna gledanja. A dokle god Hollywood još može proizvoditi žanrovske filmove takvog kalibra, horoskop mu neće biti posve nenaklonjen.

 

 

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora