Hitlerov omladinac Salomon

Nevjerojatna ali istinita ratna priča Salomona Perela, objavljena nedavno u Zagrebu (Profil knjiga) pod naslovom “Bio sam Hitlerov omladinac Salomon”, u izvrsnom prijevodu Borisa Perića, kojom prilikom je autor stigao u Hrvatsku po drugi puta, jer se prilikom predstavljanja njegove knjige dogodila i hrvatska neslužbena premijera filma “Europa, Europa” (kako se Perelova knjiga izvorno zove) poljske redateljice Agnieszke Holland, snimljenog 1990. po njegovom životu, je ona od onih knjiga koje treba čitati da bi se naučilo nositi s obavezom praštanja bez koje se ne može uopće biti čovjekom. Inače, film je iste godine dobio Zlatni globus za najbolji strani film, te je bio nominiran za Oscara za najbolji scenarij.

 

Mali Salomon Perel odrasta s dva brata i sestrom u njemačkom gradiću Peineu, nedaleko od Braunschweiga, kamo su njegovi roditelji doselili nakon ruske revolucije 1918. godine. Premda su se lokalni Židovi prema njima odnosili kao prema siromašnim rođacima s istoka, njemački su ih susjedi dobro prihvatili, a Perelovi su otvorili dućan s cipelama u glavnoj gradskoj ulici. No 30. siječnja 1933. vlast u Njemačkoj preuzima Nacionalsocijalistička stranka i njezin vođa Adolf Hitler.

“Izbjegao sam Holokaust tako što sam postao Arijevac i tvrdio da sam Folksdojčer. Ta je laž postala moje oružje”, kazao je 89-godišnji pisac. “Ta knjiga nije samo opisivanje nečega što se dogodilo u pripovijesti i ne dijeli ljude na počinitelje i neprijatelje, već pokušava opisati kako je to kada i počinitelj i žrtva žive u tijelu jednoga čovjeka: morao sam preživjeti samoga sebe”

 

Nakon nekoliko godina života u sve većem teroru ova židovska obitelj seli se u Poljsku. Kad se pak nakon njemačkog osvajanja Łódźa prošire glasine da će svi Židovi završiti u getu, roditelji odluče da Salomon i njegov brat sami odu na istok i prijeđu k Sovjetima. Stjecajem okolnosti Salomon ponovo dospije na područje pod njemačkom okupacijom i mora se odlučiti na drastičan korak da bi sačuvao život – ne samo da laže o podrijetlu, nego i postaje pravovjerni član Hitlerove mladeži.

 

Želimo vas još malo zaintrigirati. Njemački Židov Salomon Perel, rođen 1925., bio je tinejdžer kada ga je zatekao rat i nacistički progoni, od kojih se spasio spletom okolnosti postavši pripadnik Hitlerove mladeži. U svojoj knjizi objavljenoj na hebrejskom 1985. Perel nastoji objasniti kako mu je to uspjelo.

 

“Izbjegao sam Holokaust tako što sam postao Arijevac i tvrdio da sam Folksdojčer. Ta je laž postala moje oružje”, kazao je 89-godišnji pisac. “Ta knjiga nije samo opisivanje nečega što se dogodilo u pripovijesti i ne dijeli ljude na počinitelje i neprijatelje, već pokušava opisati kako je to kada i počinitelj i žrtva žive u tijelu jednoga čovjeka: morao sam preživjeti samoga sebe.”

 

Iako je u holokaustu izgubio majku, oca i mlađu sestru, u njemu se, paradoksalno, dogodila identifikacija s nacionalsocijalističkom ideologijom, a njegov je alter ego Josef Perjell aktivno sudjelovao u svim aktivnostima Hitlerjugenda.

 

“Riječ je o iskustvu jednog individuuma koji je istodobno utjelovljavao cijelo jedno društvo: sukob tih dvaju različitih identiteta u meni sažima sukob svih različitih ideologija koje su postojale u tome stoljeću; a postupno identificiranje mladoga Salomona s nacizmom pravi je primjer postupnog opisivanja jedne velike istine”, kazao je.

 

Danas ne gaji nikakve osjećaje mržnje, a sebe smatra veleposlanikom mira u svijetu.

“Iz tako se nečega ne može izići neoštećene duše. Trebalo mi je više od 40 godina da se suočim sa svime i da napišem tu priču. No, taj dječak i dalje u meni živi. Želim ga izgnati iz sebe, ali i tog dječaka volim. Taj konflikt da sam Židov i da sam bio Hitlerjugend vjerojatno će me pratiti do kraja života”

 

“Knjiga treba podsjećati na vrijeme koje nitko od nas ne treba zaboraviti, na vrijeme iz kojega mnogi ljudi nose duboke rane. Svojom knjigom želim tematizirati zločine njemačkog fašizma kako ih ne bi prekrio veo zaborava”, pojasnio je Perel.

 

Urednica knjige Iva Karabaić Kraljević ističe kako je riječ o potresnoj i autentičnoj knjizi, svjedočanstvu toka misli i unutarnjih previranja koje je jedan mladi čovjek morao proživjeti u nevjerojatnim ratnim okolnostima u kojima je pokušavao spasiti svoj život.

 

“Iz tako se nečega ne može izići neoštećene duše. Trebalo mi je više od 40 godina da se suočim sa svime i da napišem tu priču. No, taj dječak i dalje u meni živi. Želim ga izgnati iz sebe, ali i tog dječaka volim. Taj konflikt da sam Židov i da sam bio Hitlerjugend vjerojatno će me pratiti do kraja života”, zaključio je Salomon Perel.

 

Sa svojim se kolegama iz Hitlerjugenda i danas povremeno viđa, a susreće se redovito i sa svojom tadašnjom djevojkom Leni.

 

Željko Uvanović s Katedre za njemački jezik i književnost Sveučilišta u Osijeku napomenuo je kako film nije ekranizacija knjige; scenarij je nastajao paralelno sa samim književnim zapisom. Naime, knjiga sadrži jaču religioznu dimenziju Perelove odanosti prema judaizmu, ali i književni i filmski sadržaj imaju pedagošku, povijesnu, moralnu i etičku vrijednost, smatra Uvanović.

 

Hrvatski je 17. jezik na koji je prevedena knjiga, a umjesto klasične recenzije odlučili smo vam dati na uvid predgovor i pogovor knjige iz vizure samoga autora. Mi zaista kažemo: ovo je obavezna lektira!

 

 

PREDGOVOR

 

“U posljednje vrijeme ljudi su me često znali pitati zašto svoju priču svih ovih godina nisam pružio na uvid javnosti. Nažalost, dosad mi je bilo nemoguće na to pitanje odgovoriti jednoznačno i na zadovoljavajući način.

 

Bit će da se u prvom redu radilo o tome da se nisam htio podsjećati na prošlost i sve one tragične događaje koji su je obilježili. Naprotiv, ulagao sam mnogo truda da je potisnem i zaboravim. Siva svakodnevica bila se pobrinula da tu temu smjestim na klupu za rezerve i samo bih se rijetko našao u prilici da se njome ozbiljnije pozabavim. Mislio sam da vrijeme jednostavno za takvo što nije bilo sazrelo.

 

Ako bih katkad i osjetio poriv da pripovijedam o svojoj pustolovini, u isti mah nametala bi se i pitanja koja bi me naprosto paralizirala: Jesam li zaista imao pravo da se uspoređujem s onima koji su preživjeli holokaust? Jesam li imao pravo da samoga sebe smatram dijelom njihove priče, da svoja sjećanja stavljam na istu razinu s njihovima? Jesam li imao pravo da se uspoređujem s borcima u pokretima otpora, sa zatočenicima koncentracijskih logora i geta, sa svima onima koji su se skrivali po šumama, bunkerima i samostanima? Oni su bili istinski heroji. Svojim patnjama dosegnuli su same granice ljudske izdržljivosti. A ipak im je unatoč svemu pošlo za rukom da posljednjim snagama sačuvaju svoj židovski identitet, svoju ljudskost.

 

Ja sam se pak u isto vrijeme, neokaljan sumnjom, kretao među nacistima, nosio njihovu uniformu i kukasti križ na kapi i iz svega glasa urlao “Heil Hitler!”, kao da sam se zaista bio poistovjetio s njihovom ideologijom i njihovim barbarskim ciljevima.

 

Kakvu sam poruku mogao prenijeti? Bi li itko uopće povjerovao u moju priču? A da sam i odlučio da je zabilježim, bih li bio u stanju podnijeti usamljenost pisanja jednog dugog izvještaja usred svih tih noćnih mora, grizodušja i sumnji u samoga sebe?

 

Više od četrdeset godina razmišljao sam o tim pitanjima. Sve do dana kad mi je postalo jasno da više nemam izbora. S vremenom sam shvatio da se tema, koju sam kanio potisnuti, naprosto više ne može potiskivati. S tolikim duševnim pritiskom nisam ni mogao, a ni htio nastaviti živjeti. Ne bih li se oslobodio svega toga, morao sam doslovce napisati sve i time si osloboditi dušu.

 

Pritom sam samome sebi obećao, a sada to obećavam i čitatelju, da ću se od početka do kraja držati istine. Sve prepreke sada su pale i ruka mi napokon može posegnuti za perom, ne bi li se probudila moja bolna sjećanja, sjećanja na moju osobnu šou.”

 

 

POGOVOR

 

“Sad ste pročitali moju priču. I postavljat ćete pitanja – pitanja kojih sam se nekoć bojao, koja su me paralizirala, koja su me dugo sprečavala da ispričam ovu priču. Ja sam je ispričao i time odlučio da se otvoreno i iskreno sučelim sa svim pitanjima. To je već dugo mnogo više od prvotno planirane samoterapije. Kad sam 1988. počeo pisati ovu knjigu, nisam ni slutio da će zadobiti toliku aktualnu važnost. Otad sam razgovarao, diskutirao, pa i svađao se s mnogim ljudima. To ću činiti i dalje, jer to je najbolja mogućnost da svoje sjećanje održimo na životu. A naše je sjećanje najučinkovitiji bedem protiv smeđe opasnosti.

“Jesam li imao pravo da se uspoređujem s borcima u pokretima otpora, sa zatočenicima koncentracijskih logora i geta, sa svima onima koji su se skrivali po šumama, bunkerima i samostanima? Oni su bili istinski heroji. Svojim patnjama dosegnuli su same granice ljudske izdržljivosti. A ipak im je unatoč svemu pošlo za rukom da posljednjim snagama sačuvaju svoj židovski identitet, svoju ljudskost”

 

Ja, Židov Sally, poznajem Juppa u sebi – poznajem nacista. I prihvatit ću provokaciju i od dječaka kojima je petnaest ili šesnaest godina. Na jednoj školskoj priredbi, na kojoj je nekoliko dječaka aplaudiralo kad sam spomenuo sudbonosni datum 1. rujna 1939., upitao sam ih zašto to čine. Razgovarao sam s njima.

 

Nisam im predočio samo strahovite brojke nacističkog terora i Drugog svjetskog rata, koji su izazvali nacisti – pedeset milijuna mrtvih, šest milijuna ubijenih Židova – nego sam im prije svega pričao o Juppu. Oni moraju saznati kako ih zavode, kako ih zasljepljuju i naposljetku žrtvuju. Moraju znati nad kojim se ideologijama vijori crna zastava. Dječacima sam ponudio šalom i mislim da su me razumjeli. Današnja mladež nije odgovorna za zvjerstva koja su počinili nacisti, ali bit će dođe li ponovno do takvih.

 

Do susreta sasvim druge vrste došlo je na jednoj diskusiji u Berlinu. Ondje se za riječ više puta javljao jedan elegantni stariji gospodin, a kad je napokon dobio riječ, očito ga je napustila hrabrost. Ipak, ustao je, s oklijevanjem i uočljivom napetošću na licu, pogleda okrenuta više prema unutra. I tako je preko njegovih usnica prešla tajna, koju je desetljećima skrivao zakopanu duboko u sebi.

 

Bilo je to poput objave, kao da se u dubini njegove duše otvorio nekakav tajni sobičak. On, Židov, otprilike moje dobi, ispričao je kako je preživio. Njega su u maloj sobici malog stana sakrili pred nacističkim pandurima. Drhtava glasa čovjek je opisivao kako je kao židovski dječarac stajao iza zastora i promatrao pohode Hitlerove mladeži – pun straha i jeze. Ali što je dulje morao biti skriven u toj sobi, na tih nekoliko četvornih metara, bez kontakta s vanjskim svijetom, to je veća bila njegova duševna nevolja i muka.

 

Mali židovski dječarac stajao je sve češće iza zastora i sanjao o tome da i sam bude pripadnik Hitlerove mladeži. U dvorani su zavladale zatečenost i šutnja. Vi, reče čovjek obraćajući se meni, vi ste me svojom otvorenošću doveli do toga da ispričam svoju priču. To se nikad prije nisam usudio…

Kad sam 1988. počeo pisati ovu knjigu, nisam ni slutio da će zadobiti toliku aktualnu važnost. Otad sam razgovarao, diskutirao, pa i svađao se s mnogim ljudima. To ću činiti i dalje, jer to je najbolja mogućnost da svoje sjećanje održimo na životu. A naše je sjećanje najučinkovitiji bedem protiv smeđe opasnosti

 

U jednom drugom gradu stvorio se red, kako to nakon predstavljanja knjiga često zna biti slučaj. Ljudi koji su me slušali i diskutirali sa mnom čekali su da im se potpišem u kupljene knjige. Jedan stariji čovjek nije stao u red. Ostao je malo postrance, s druge strane malog stola, za kojim sam stalno ispisivao svoje ime i srdačno šalom. Kad sam u jednom trenutku podigao pogled, ugledao sam ga i vidio kako ondje strpljivo stoji s mojom knjigom u ruci. Činio mi se stariji od osamdeset godina.

 

I zato sam ga htio pozvati preko reda i ispuniti mu želju za potpisom. Ali on to nije htio, nego mi je dao do znanja da bi na kraju rado porazgovarao sa mnom u četiri oka. Čekao je strpljivo. Kad je naposljetku preda mnom bio sam, ispričao mi je tihim glasom da je nekoć bio visoki časnik SS-a. A ja sam mu se te večeri učinio kao netko koga je ‘poslalo samo nebo’, jer mu pružam priliku da me danas zamoli da mu oprostim.

 

Što je tražio? Zaista oprost za tadašnji zločin ili prije razumijevanje za svoj ljudski zahtjev u toj situaciji. Oprosta ili zaborava za tadašnje zločine nikada neće biti. Međutim, ja nisam ispunjen osvetoljubivošću, zato mogu poštovati i takvo otkrivanje.

 

Ali, to sam čovjeku također rekao, ono će imati smisla i ispuniti svrhu samo ako prekinete šutnju i otvoreno priznate što ste učinili i što ste vidjeli. Vi to morate opisati – u svoj užasnosti. Vi ste pozvani da se suprotstavite opasnosti neonacizma koji iznova niče. Da se takva zlodjela nikad više ne dogode u Njemačkoj i nikad više u ime njemačkog naroda.

 

Svoj skroman doprinos ja tomu želim dati ovom knjigom. Tako će užas i suludost mojega preživljavanja još jedanput zadobiti dodatni smisao.”

 

(Zahvaljujemo izdavaču Profil knjiga što nam je dopustio objavu predgovora i pogovora knjige Salamona Perela).

 

Priredio Drago Pilsel

    •  Život i djelo kardinala Franje Kuharića
    •  Promišljanje o rimskom biskupu u okviru zajedništva krščana
    •  Nina Simone: Roman
    •  Knjiga mojih života
    •  Gabrijela ne smije umrijeti
    •  Alikvot
    •  Aktovka
    •  Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću
    •  Sarina druga ljubav
    •  Narodni preporod u Istri (1860 – 1907)

> Svi tekstovi ovog autora