Hoćemo li uništiti Messija iz našeg sokaka?

Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”

 

U Berlinu su se 30. lipnja 2006. za ulazak u polufinale borili europski i južnoamerički nogometni divovi, Njemačka i Argentina. Igrala se 79. minuta, na semaforu je bliještalo 1 : 1 i nogometni su stratezi i na jednoj i na drugoj klupi već neko vrijeme grozničavo tražili formulu kojom bi riješili utakmicu prije produžetaka. Nogometni svijet, vječno gladan novih lica, nestrpljivo je cupkao iščekujući da Pékerman povuče ”pravi potez” pa da svi skupa na velikoj sceni u velikoj utakmici odmjere je li taj mali, to čudo neviđeno od igrača, legitimni Maradonin nasljednik. No umjesto Lea Messija, koji je samo šest dana prije navršio 19 godina, sjedokosi je Argentinac s klupe podigao ostarjeloga, 31-godišnjega Julija Cruza i poslao ga u finiš dvoboja da odmijeni legendarnoga rasnog centarfora Hernána Crespa.

Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”

 

Nema tog argentinskog navijača, pa ni nogometnoga fana, koji u tom trenu nije zaškrgutao zubima, pa i opsovao. Nevjerojatno, od svih trenerskih pametnjakovića, mudraca, autoriteta i šarlatana zadnji koji bi na klupi ostavio Messijevu mladenačku strast, vatru i talent bio bi upravo José Pékerman, trener koji je s mladim argentinskim nogometašima dotad bio osvojio tri Svjetska prvenstva. I sama sam mu pred TV ekranom poželjela neka sad ispadne. I bi tako.

 

Ni do kraja 90. minute, ni u produžetku nitko nije zabio, pa ni jalovi Cruz, koji je nastupajući deset godina za Argentinu, zabio samo tri puta. Nikada nećemo znati bi li te večeri zabio Messi, koji je devet mjeseci prije Pékermanovih minuta na kapaljku na svom prvom SP-u debitirao za Barcelonu uz ovacije prepunog Nou Campa i otad neumorno ispisuje nogometnu povijest, danas već prepunu njegove ostavštine.

 

Njemačka je nakon boljeg izvođenja penala otišla u polufinale Svjetskog prvenstva, frustrirani Argentinci otišli su kući, a čovjek koji je zaboravio Messija na klupi, otišao je u rezalište. Smijenjen je i prije povratka u domovinu.

 

Nedavno je u hrvatskome javnom prostoru, prije nego što će se znati da reprezentacija Hrvatske neće nužno morati pobijediti Škotsku u Glasgowu da osigura dodatne kvalifikacije za SP, osvanulo pitanje: ”Povede li Škotska, koga biste, tražeći preokret, uveli u momčad, 29-godišnjega Leona Benka, koji je sad u životnoj formi i zabija kao na traci, ili 17-godišnjega Alena Halilovića, tinejdžera koji se, otkako je još prije godinu dana debitirao za Dinamo u Ligi prvaka, u međuvremenu pogubio i na klupskoj i na nogometnoj mapi, pa pomalo i sam sa sobom?” Za većinu nije bilo dvojbe: ”Naravno, Benka.” Dvojbe nije bilo ni za, svjetskom broncom ovjekovječenoga hrvatskog stratega, Miroslava Ćiru Blaževića: ”Pa, naravno, Halilovića!”

 

Pitanje je, međutim, bi li Ćiro na klupi ipak reagirao kao José Pékerman pa u ključnom času ostavio hrvatskog Messija na klupi. Pogotovo ako bi ga dobio u sadašnjem stanju, raskomadanoga Dinamovom i medijskom licitacijom stotinama milijunskih ponuda za jednoga golobradog mladca, te istodobno razapetoga između dviju vizija njegova razvoja, očinske i klupske.

 

Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi.

 

Histerija oko Messija iz našega sokaka počela je i prije nego što je Alen sa 16 godina uopće odigrao svoju prvu utakmicu za prvu Dinamovu momčad, pa je do danas plavokosi dječarac ”skupio” više ponuda Bayerna, Barcelone, Reala, Milana, Intera, Juventusa, Chelseaja, Arsenala, obaju Manchestera… nego nastupa u plavom dresu. Svako drugo jutro, dok njegovi vršnjaci pišu školske zadaće ili statuse na Fejsu, on se uz novine budio u drugome gradu, danas u Londonu, sutra u Torinu, u subotu u Madridu, u ponedjeljak u Manchesteru, svaki put u središtu sve većeg transfera. Novinarski je doajen Božo Sušec u jednom času čak zavapio: ”Prestanite s tom nogometnom pedofilijom! Zar ćete stvarno prodavati igračke fetuse? Za mene je to onda kraj nogometa.”

 

Nekako je to razdoblje za Alena Halilovića i doista bilo kraj nogometa. Kraj onog nasmijanoga i bezbrižnog nogometa iz kojega je svojim talentom izrastao u zvijezdu koja to još ipak nije.

Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi

 

Sa 16 bio je primoran na tešku odluku, i emotivne naravi, da izabere između mame i tate, između Hrvatske i BiH, svoju nogometnu domovinu, te je zapravo neprirodno regrutiran u Štimčev reprezentativni kadar. Umjesto da je sportskim darom i vještinom, kojih ima u obilju, pridobivao publiku, profiteri nad tuđim talentima, ali i sportskim i ljudskim integritetom, kupujući ga za svoje buduće profite, stvorili su oko ovoga još i sad samo klinca odium i publike, pa i nekih suigrača. U tako poremećenim okolnostima Halilovićeve partije dugo već nisu na razini njegova talenta, na terenu je prenervozan i demonstrativno stalno ljutit, ni na jednoj njegovoj novijoj fotografiji nema osmijeha, tek uvijek ista zamrznuta slika prgavih usana i prkosnog pogleda.

 

Zadnji pogodak koji je zabio za reprezentaciju nije proslavio kako bi to priličilo igraču njegove dobi, nego gurajući glavu pred kameru s prstom preko usana, imitirajući neke velike i mnogo starije sportske zvijezde koje su dočekale svojih pet minuta da se usred vlastita postignuća obračunaju sa svima. S kime bi se to, za Boga miloga, imao obračunati mali Halilović!?

 

Hiperkomercijalizirani nogomet u raljama marketinga i medijske industrije ne brine se kako bi i kakva bi trebala izrasti sva ta djeca iz nogometa, ni ona koja će uspjeti ni ona koja neće. Maloga je Halilovića taj naš današnji nogomet već prebacio među otuđene i nedostižne zvijezde prije nego što je mali postao zvijezda.

    •  Hvala, gospodine Hrabar
    •  Ivek se oprašta s Igrama
    •  Teorije Schumijeve nesreće
    •  Neumrli Žarko, Boris i Luka
    •  Niko Kovač, lider kojeg vole
    •  Brazil kao početak i kraj
    •  U ime nogometa - roblje
    •  Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
    •  Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
    •  Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu

> Svi tekstovi ovog autora