Iz Radine bilježnice

Premda je u javnosti ponajprije percipiran kao glumac u svim trima agregatnim stanjima u rasponu od filma preko televizije do kazališta, Šerbedžija je u svojoj rastalentiranosti dokazao kako je i vrstan kantautor i izvođač tuđih pjesama; ali, nadasve, mimo svih onih neprevaziđenih glumačkih partija Rade je ostvario uspjelu karijeru i pjesnika i pisca.

(Prenosimo osvrt našega suradnika/kolumniste Siniše Vukovića o našem kolumnistu, glumcu, kantautoru, piscu i pjesniku Radi Šerbedžiji, objavljen 25. rujna na portalu Novosti. Tekst u izvornoj objavi možete pronaći OVDJE).

Nije nikakvo čudo ako neki manje ili više poznati glumac ili glumica javnost iznenadi izvrsno napisanom knjigom. Čeljad je to što je, u prosjeku, nadprosječno načitana poput kakvoga književnoga kritičara ili povjesničarke literature; a, ovisno o afinitetu ili obrazovanju – jerbo, brojni među najvećim glumcima nikada formalno nisu pozavršavali za njihov zanat predviđene škole, dovoljno im je bilo i rodilište – njihov se spisateljski dar kasnije račva bilo u akademske epizodiste bilo u genijalce oko kojih se sastavlja ostatak glumačke postave.

Sijaset je tobože neškolovanih glumaca – nomina sunt odiosa! – za koje su se tukli redatelji i na filmu i na televiziji i u kazalištu, ne bi li bili što sigurniji kako će se njihove ishodišne ideje pri emanaciji kojega komada na koncu zaokružiti u punini svojega zamišljaja.

Brojne od tih glumaca ili glumica “bez škole” desetljećima gledamo odrastajući uz njihove kreacije, a da nam nikad na pamet nije palo propitkivati jesu li možda prošli ikakav obrazovni proces ili trening za to zvanje.

S druge strane, za mnoge akademski školovane aktore rekli bismo u startu kako dotični, sva je prilika, ni primirisali nisu edukacijske ustanove na kojima se oblikuju i bruse buduća tijela i duše što će nam predočavati likove Shakespearea ili Dostojevskog, Pirandella ili Brechta, Ionesca ili Ibsena, Krleže ili Begovića, Držića ili Marinkovića, Šnajdera ili Brešana, Nušića ili Kovačevića… A ima ih koji su kadri postići i daleko više od toga, pa čak i mimo glumačke branše.

Izvanserijski po svemu kad se tiče kreacije i artizma, nedvojbeno jest Rade Šerbedžija, polivalentni umjetnik kojemu je gluma, i glumstvo, tek životni poziv koji mu je omogućio odziv na više umjetničkih javljanja što su dopirali k njemu.

Premda je u javnosti ponajprije percipiran kao glumac u svim trima agregatnim stanjima u rasponu od filma preko televizije do kazališta – po mnogima među upućenijima, k tome, i najveći koji je ikada govorio ovim jezikom – Šerbedžija je u svojoj rastalentiranosti itekako dokazao kako je i vrstan kantautor i izvođač tuđih pjesama; ali, nadasve, mimo svih onih neprevaziđenih glumačkih partija Rade je ostvario uspjelu karijeru i pjesnika i pisca.

Ona pjesnička pratila ga je od najranijih dana, kad je kao mladac počeo skribuckati svoje verse u teke tijekom gimnazijskih dana u Vinkovcima i za studentskih godina u Zagrebu – pa i kasnije – dok je ona spisateljska stigla podosta kasnije, u fazi kad je već sa svojih pleća mogao otresati i prah i pozlatu u međuvremenu nanizanih uspjeha u zemlji i inozemstvu s neoprostivim za ovdašnje nerealizirane dangube zvjezdanim ljetima provedenim pod reflektorima Hollywooda.

A svemu su tome, dakako, perspektivu dali i “neuspjesi” što su mu bili natovareni u komšilucima, drumovima i sokacima dojučerašnjih prijatelja i drugara.

Hulje su nasrtale na nj optužujući ga za ono što nije učinio, ili je za štogod od toga čak bio potvoren da je sagriješio propustom, a dioptrijom duplje slijepog oka namjerno nisu poželjeli vidjeti sve one njegove antiratne angažmane i, kadšto i sasvim fizički pogibeljne, pacifističke aranžmane za trajanja onih najgorih godina i u Sarajevu i u Beogradu, ali i u Zagrebu i Ljubljani… Nije neka utjeha, ama: biti omalovažavan u bezdanom jazu hrvatskog jala, kompliment je veći i od dobitka Oscara!

I, kao što će, po onoj pretpotopnoj metafori – ili alegoriji, svejedno – dobar kompozitor i od telefonskog imenika sastaviti skladbu koju će biti umilno slušati na koncertu u kakvom kazališnom auditoriju, za Radu Šerbedžiju može se s još više sigurnosti apodiktički ustvrditi kako bi njegovo čitanje jelovnika unutar kakve kafane u provincijskoj kasabi ili šumskom vilajetu u brdskoj vukojebini, odnosno izgovaranje pravila kućnog reda u nekoj otočkoj pripizdini na pučini ili tumačenje uputstva za upotrebu mašine za pranje suđa ili rublja u urbanom gradskom središtu, iz njegovih usta bilo ravno vlastitoj mu interpretaciji stihova Tina Ujevića ili Antuna Branka Šimića, Charlesa Baudelairea ili Sergeja Jesenjina…

Rade Šerbedžija i prekoviše je zanimljiv najširoj publici na ovdašnjim štokavskim prostorima kao jedan od najeksponiranijih umjetnika uopće, pa je otuda postao nekako i prirodan interes za njegovim autobiografskim štivom. Iako bi se u Radetovom slučaju moglo govoriti o “autobusbiografiji”; jerbo, i privatni mu život i profesionalna karijera što se uza to veže, toliko su otekli i oteščali da ne bi ni mogli stati u običan – auto…

U sve ovo taman izneseno znatiželjno čeljade može se uvjeriti uzme li u ruke njegove dvije autobiografske knjige: “Do posljednjeg daha” (2004.) i “Poslije kiše” (2017.). Zgodna nadgradnja, kao kopula nada tim dvama pripovjednim autoreferencijalnim movimentima, bit će i libar izabranih Šerbedžijinih pjesama “Stranac”, što ga je 2016. godine bio priredio književni kritičar i sveučilišni profesor Nikola Petković.

Krenimo od proznih knjiga.

Mimo zanimanja za mogućim pikanterijama ili intimističkim zavrzlamama koje su i označile i obilježile njegov pluskvamsadržajni ovozemni boravak, kao istaknuta naročitost tih njegovih knjiga jest književni stil kojim je sve to ispisano.

Najkraće rečeno, posrijedi je prava pravcata narativna proza, u kojoj autor ne skakuće iz jednog datuma u drugi, na što nailazimo u hipertrofiji dijarijskih ispovijedi ambicioznih spisatelja i nadmenih skribenata što se tiskaju zadnjih godina, niti Šerbedžija poput žapca poskakuje po lopočima pojedinih sjećanja iz druženja, glumljenja ili snimanja pa da od njih slaže mozaik cjelovitosti prijeđenog života.

Ti događaji samo su usputne stanice mimo koje pisac, poput vlaka, prođe tek kratko se zadržavajući: usve uzme onoliko vremena koliko je potrebno jednima za izaći, a drugima za ući.

Svi ti životni referenti od kojih Šerbedžija nije htio odustati kao pletiva za vlastitu auto(bus)biografiju pokazuju dvije frapantne odlike: prvo, primjetno je besprijekorno i čudesno pamćenje koje detaljnim sondiranjem dopire do u najdublje momente iz najranijih dana iz djetinjstva; i drugo, sve što je napisano, napisano je visoko stiliziranom rečenicom lišenom suhoparnih evidentiranja i petparačkih pubertetskih legitimiranja s “lovačkim” predimenzioniranjima trofeja stečenim u besanim erotskim nestašlucima.

Ništa nije preskočeno, kao ni kondicija cjelonoćnih partijanja u ognjicama etanolskih isparavanja; no, svako poglavlje Šerbedžijinih proznih knjiga, svaka stranica unutar njihovih korica, svaki pasus i rečenica u njima, stvorena je gracioznom pomnjom i njegovanom ćutilnošću za stil, izbor riječi, kao i njihov smještaj na dionici od početnog velikog slova i završnog interpunkcijskog znaka.

Evo, bacimo oko tek na jednu od najsenzibilnijih memorabilija, koje Rade u svoju prvu knjigu presađuje pošto ih je bio iščupao negdje s ruba sjećanja u nekom korneru pod lubanjom: “Bio sam ludo hrabar i neustrašiv, postajao sam, kako me ujak Dušan od milja zvao – Mali Krajišnik. Navečer bismo se okupljali oko ognjišta i slušali priče djeda Vujadina o Americi, Francuskoj i Rusiji. O njegovim lutanjima ‘trbuhom za kruhom’. Djed je volio ubaciti i poneku englesku, rusku pa i francusku riječ u svoja pripovijedanja. Nas okupljene impresionirao je njegov put, te nepoznate zemlje i gradovi, ljudi i običaji, i svatko je, vjerujem, na svoj način vidio sve ono što je opisivao. Bile su to divne noći s mojim bližnjima, uz tu vatru od koje je, eto, ostao sam pepeo sjećanja. Uvijek kad ih se sjetim, kao da iznova palim tu vatru, ali više onako u srcu, možda na dlanu, jer je i ognjište i taj život doslovce zameten ponajviše ratnim vihorima. Ipak, ne osjećam da mi je nešto nedostajalo. Svako ljeto sam, sve do svoje četrnaeste godine, provodio u Lici, i taj surovi planinski kraj ostavio je u mome biću neizbrisive i trajne tragove. Sva ta surovost na neki način je u meni pripitomljena. Krotka je i pitoma ta divljina. U onim divnim šumama ostali su svi moji vilenjaci i čarobnjaci koje sam izmišljao i sanjao. Ponekad se probude, jave, došaptavamo se i dogovaramo o snijegu, magli, suncu i bojama lišća. Nije im, vidim, strana moja umjetnička duša. Nekako im je draga. Kao da su zadovoljni i zahvalni za sva ona snovita druženja u djetinjstvu.”

Od svojega odrastanja u rodnoj Lici, pa preko momačkog i ljudskog, muškaračkog i intelektualnog zrenja u Vinkovcima do profesionalnog i čovječnog ostvarenja u naravi po svem svijetu, prošlo je puno vremena eda bi se prvotno odživjele, pa svarile i prihvatile, te najposlije napisale sljedeće riječi: “Moje iskustvo me naučilo da se vrhunci u umjetnosti ne postižu planski. Oni najčešće dolaze sami od sebe, kad se najmanje nadaš. Znam da sam se uspinjao ponekad na neke svijetle visoravni i još pamtim sladak okus pobjeda. Ali, pamtim i sve one duboke, tamne i hladne nisputice koje su isto bile dio moga hoda kroz umjetnost i koje su me čeličile više. Danas, s miljama teatra i filma u nogama, stojim na nekoj svojoj osunčanoj visoravni i još bezazleno i dječački promatram tri nedosežna vrha moga Triglava: Izeta Hajdarhodžića, Peru Kvrgića i Ljubu Tadića.”

Radetu je prevažna obitelj. To je njegov punto di riferimento, bilo u Americi gdje se druži i prijateljuje s megazvijezdama iz filmske galaksije, bilo ovdje doma u nas, u Hrvatskoj. Stoga on i bilježi u svojem romanu – da: romanu! – prizore iz spavaće sobe gdje leži među djecom: “Tek kad sam se poslužio starim trikom i pravio se da spavam, zaspale su i one. Kroz spuštene škure, s dvorišne lampe koju sam zaboravio ugasiti, padalo je rebrasto svjetlo na njihova polugola tijela. Izgledale su kao male zebre, a Lenkina tako išarana gola leđa sjala su divljinom i tamnom strašću (…) Milica ponekad spava između nas i ja nemam srca vratiti je u njezin krevet nakon što je uspavam. Volim je onako malenu i nježnu, sklupčanu uz moje tijelo, grliti, osluškivati njezino tiho disanje, otkucaje srca i čuvati njezin san. Pokrivam je noću jer se rita i baca sa sebe pokrivače, a onda se kao mladunče klokana zavlači pod moju majicu, a ja usporavam disanje da je ne probudim. Zbog nje kupujem XXL majice.”

U ovoj današnjoj modi, kad se brojne knjige nude publici “na slušanje” u vidu zvučne verzije (gdje poznati naslov vlastitim glasom izgovori i snimi koja ili koji od izvrsnijih predstavnika ovdašnjega glumišta), bilo bi sjajno oživotvoriti mogućnost da Šerbedžija sâm pročita i snimi svoje prozne zapise…

Još kad bi to učinio onom intonacijom i u onom tonalitetu kakvima je u neobičnoj toploti glasa čitao pisma Ani Karić u filmu Zvonimira Berkovića “Putovanje na mjesto nesreće” (1971.), jamačno bi nadvisio sve dosad učinjeno po tom modelu i postavio letvicu koja bi i duge vabila i mamila za daljnje visinske izazove takve estetske vrste.

A kad je ovo što slijedi ovako lijepo pročitati, gotovo kao trač – a trač i nije ništa drugo doli realističan opis kazališta mimo probe i predstave! – kako li bi to tek bilo dragocjeno čuti u glasu Radeta, sveg onako raspoloženog pred magnetofonom: “Kazališni bifei su za kazališne trudbenike, uvjerio sam se, gotovo važnija mjesta i od same pozornice. Uvijek su smješteni ispod ili iza, nekako sa strane u kazališnom labirintu. Zidovi mirišu na glumačke kostime, goveđe gulaše, fileke, alkohol proliven prethodne noći. Uvijek, ma u kojem takvom bifeu bio, osjeća se ono staro, naslijeđeno i neugasivo kazališno siromaštvo. Bez obzira na fasade, blještavilo nacionalnih kuća, kazališni ljudi su uvijek na rubu egzistencije. Nigdje kao u bifeima ne lomi se intimna čast. Hrana i piće po nižoj cijeni. Niža cijena, naravno, nosi i poniženost. Otuda i intimni protesti. Često s čašom u ruci. Ali u kazališnim bifeima živi i umjetnički duh na svoj osobit način. U tim tijesnim i zadimljenim prostorima sazrijevaju zamisli mnogobrojnih predstava. Velikim svjetovima nikada nije tijesno u tim malim prostorima. Tu se komentiraju uspjesi i neuspjesi.”

Puno je i kazališta u Radetovim pjesmama. Situacijâ prije i poslije predstave. Savjetâ mladim glumcima, bez dociranja, i uvijek isponova vraćanja, na ovaj ili onaj način, dramskom magnetizmu lika Don Juana ili pjesničkom univerzumu stvarnoga Danijela Dragojevića.

To je tema što ište zaseban prostor. Ovdje sada, pak, ostaje tek mjesta za pjesmu “Puni prostor”, mladenački rad iz najranije Šerbedžijine pjesničke bilježnice. Red je da onda taj rad i bude na dospijeću ovoga slova:

Ugasite svjetla u kazalištu

Mekoćom glasa milovati treba

                                  puni prostor mraka

Da li ga to boli?

Pokreti nek teku lako

Odmjereno

glumci nek se troše nježno

Zaborav im treba

Ugasite svjetla u kazalištu

                                  nek gore samo ljudi

U mraku bolje se vidi tko nam pripada

marame nisu više crvene

za igre skrivača

neodigrane

Ugasite svjetla u kazalištu

                                  i vrata širom otvorite

ući će samo prijatelji

i oni koji se u mraku osjećaju bolje.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šnajderov paradoks
    •  Vedrana Rudan – licemjerometar hrvatskog nacikatolibanstva
    •  Dvorac Kerestinec i vojvoda Dražen Keleminec u njemu
    •  Za koju državu ostavljaju srce na terenu naši Vatreni?
    •  Zdravo fra Mario, milosti budi pun, Gospodin s tobom!
    •  Preambulanta Ustava: kanonizacija terorizma
    •  Dolazak Hrvata in statu quo ante, Ante Pavelić
    •  Donaldov ''trumpulin'' za hrvatske desničarske skočimiševe
    •  Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka
    •  Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ''slučajnoj državi''

> Svi tekstovi ovog autora