Homo homini dingo

Omiljena poštapalica “ubit ću te” potmulo tutnji prikrivenom prijetnjom čak i u krajevima nešto manje naviknutim na dobrosusjedska klanja od naših. Recimo, u Australiji: iz prostranih praznih pejzaža cjelokontinentalne države već su se znale pomoliti prilike poput Nicka Cavea, uživljenog u nepodnošljivu morbidnost ubijanja ne samo kroz svoj glazbeni i pjesnički rad, nego i kroz pisana djela poput scenarija za ”Uvjete predaje”. Taj australski vestern – eastern, kako su ga zvali – podsjetio je svjetsku publiku na liminalnost tog dijela antipoda bolje nego ijedan film još od prijelomno važnog ”Pobješnjelog” Maxa Georgea Millera.

 

U ”Uvjetima predaje” glavnu je ulogu imao Guy Pearce, vrstan australski glumac uglavnom znan po solidnoj, ne pretjerano razmahanoj karijeri u Hollywoodu. Ima smisla, stoga, što Pearce tvori i ubitačno srce ”Rovera”, novog postapokaliptičnog trilera koji nastoji nadići romantiku Cavea i stiliziranost Millera ne bi li na još jedan autentično australski način prodro do samog tamnog srca prirodnog stanja čovjeka.

U svijetu “Rovera” čovjek neće ubiti čovjeka zato što je druge nacije ili boje kože; ubit će ga, onako ljudski, samo zato što mu se ispriječio na putu

 

A to je stanje, ustvrdit će tragom Thomasa Hobbesa autor filma David Michôd, ono u kojem čovjek čovjeku drži pištolj pritisnut uz potiljak.

 

”Rover” je beskompromisno autorski film. Premda nazivno pripada postapokaliptičnom žanru, teško da je snimljeno manje žanrovski definirano distopično djelo još otkako je John Hillcoat – redatelj ”Uvjeta predaje” – snimio ”Cestu” po scenariju Cormaca McCarthyja. Michôd, koji ovdje potpisuje i scenarij, prema motivima razrađenim u suradnji s glumcem Joelom Edgertonom, odbija ulaziti u objašnjavanje apokalipse koja je snašla njegov svijet. Uvodni telop koji navodi kako smo u Australiji, deset godina nakon kolapsa, otprilike je cijela priča.

 

Ma kako odmjerenog tempa bio, ”Rover” je film koji zove na pozorno gledanje, jer će svoj svijet graditi na pomno odmjerenim natruhama informacija. Doznat ćemo, tako, već izrana da je Australija zbog svojih rudnih bogatstava postala utočište useljenika iz mnogih krajeva planeta: između redaka ćemo, pak, iščitati da ta osebujna multikulturalnost svejedno nije postala razlog tako olakog laćanja vatrenog oružja. U svijetu ”Rovera” čovjek neće ubiti čovjeka zato što je druge nacije ili boje kože; ubit će ga, onako ljudski, samo zato što mu se ispriječio na putu.

Sraz neosviještene brutalnosti zaostalog Raya sa svjesnom smrtonosnošću gnjevnog Erica stvara dovoljno trenja da s vremenom dođe do proplamsaja nečeg humanijeg od ijednog od njih zasebno

 

Nastanjeni po sitnim naseobinama uvelike pustog outbacka, ti će lovci na sreću na svojoj koži osjećati što znači individualno samoostvarivanje tragom Ayn Rand. Kolaps, kakav god bio, sveo je prisutnost bilo kakvih snaga reda i zakona na uglavnom simbolične i uvelike militarizirane redarstvene snage. Negdje drugdje – Sydney se još spominje kao centar moći – netko još trguje, odlučuje, vlada. Ali stanovnicima pustinje taj je svijet dalek i nedostižan poput beskrajnih željezničkih kompozicija što pod jakom oružanom pratnjom prte po Srednjoaustralskoj pruzi.

 

Beskrajno duga, potpuno nedostupna povorka vagona koja negdje po sredini radnje zapriječi put našim protagonistima tako se pretvara u iznimno potentan simbol svega onoga što je kolaps – ekonomski, financijski, ekološki, odnosno sve to u isti mah – svijetu donio. Jedanpostotnjaci su negdje drugdje: mali je čovjek prepušten sebi, i mali čovjek reži.

 

Nego, kažem radnja; kažem protagonisti. ”Rover” je sve samo ne film s radnjom, koliko god zapravo imao čvrsto posložene pripovjedne elemente, dok su protagonisti tu ne zato da bi funkcionirali kao cjelovito oblikovani i iznijansirani likovi, nego da bi utjelovili dva moguća portreta ekstremne ljudskosti otjerane u krajnost.

 

Pearce je ključan: njegov je lik tolika zagonetka da moramo čekati sve do odjavne špice kako bismo saznali da se zove Eric. On, Eric, ne pruža nam pristup sebi; iza njegovih se očiju krije mnogo patnje, ali osim jedne usiljene ispovijedi (za koju ne možemo znati je li istinita) ne znamo ništa o onome što je propatio. Znamo, ipak, da je sada potpuno spreman ubiti i zgaziti sve što mu se ispriječi na putu: a iz Pearceova emotivno točnog i posve uvjerljivog tumačenja jasno nam je da je ono što bismo iz civilizacijske perspektive nazvali krajnjom sociopatijom organski refleks življenja u postcivilizacijskom okruženju.

 

Ubijanja koje Eric tako olako izvodi zapravo i nisu umorstva, bar ne s njegova motrišta: to su tek odstreli onih koji su već mrtvi, samo to ne shvaćaju. Eric je negdje duboko u sebi i sâm mrtav, što nam mora biti jasno već iz dugog krupnom plana kojim ga upoznajemo: muhe plaze po Ericovu licu i uvlače mu se u tjelesne otvore, privučene onim što unutra već truli.

 

Ali Eric je usprkos svojoj neznanoj muci i krajnjoj ravnodušnosti prema oduzimanju jednako neiskupljivih života zapravo još u stanju suosjećati i prisjetiti se čovjeka kakav je negdje bio. Ti letimični proplamsaji humanosti u pokojoj grimasi, u pokojoj riječi, utoliko su ganutljiviji.

 

Put koji Eric u ”Roveru” prelazi dovest će ga u odnos interesne ovisnosti s mladićem kojeg nema nikakvog razloga nazvati prijateljem: Rey je, naprotiv, brat Henryja, čovjeka prema kojemu Eric gaji silnu kivnju, a uz to što je kriminalac, ranjen je i očito malouman. Eric će iz nužde provoditi vrijeme s nekim kome bi najradije bez imalo kajanja sprašio metak u glavu. Okosnica zbivanja postaje tako traženje odgovora na pitanje može li spoj dviju neiskupivosti dovesti do iskupljenja.

 

Uskiptjela agresivnost Pearceova lika pronalazi krajnje zanimljiv kontrapunkt u načinu na koji Robert Pattinson tumači Reya. Hollywood nas je odavna naviknuo na prikaz mentalno zaostale osobe kao “svete budale” čije dobro srce nadvladava svaki intelektualni manjak.

Čak i uvažene prethodnike na izabranoj stazi poput “Pobješnjelog Maxa”, “Uvjeta predaje” ili “Ceste”, “Rover” uspijeva postati jedan od najozbiljnijih distopijskih filmova dosad

 

Pattinson izbjegava takav pristup u svojem nastupu: slutimo da je Rey možda mogao biti dobrica da je imao prilike, ali svijet koji ga je oblikovao dokinuo mu je svaku mogućnost za to. A ipak, sraz njegove neosviještene brutalnosti u neprestanoj težnji prema pukom preživljavanju s Ericovom vrlo svjesnom i neumoljivom smrtonosnošću stvorit će dovoljno trenja da s vremenom dođe do proplamsaja nečeg humanijeg od ijednog od njih zasebno.

 

Pattinson je trenutačno jedan od zanimljivijih mladih glumaca, usput. Gurnut u prvi plan kao idealizirani ženik Edward Cullen u pet nastavaka ”Sumrak sage”, u godinama nakon završetka tog globalnog fenomena Pattinson uporno odbija poći utabanim putem prema kapitaliziranju svog imena. Dok će se Pearce ili Scoot McNairy, koji u ”Roveru” tumači Henryja, još i pojaviti u pokojem Marvelovu filmu, Pattinson će radije surađivati s Michôdom ili Davidom Cronenbergom. A njegovo podigrano tumačenje Reya uvelike je odgovorno za konačnu snagu ”Rovera”.

 

Čak i uz tako uvažene prethodnike na izabranoj stazi poput onih s početka ovog teksta, ”Rover” uspijeva postati jedan od najozbiljnijih distopijskih filmova dosad. Njegova snaga leži u nelagodno točnoj slutnji naličja civilizacije u kojoj živimo; svega onoga što bi “ubit ću te” značilo, kad bi se samo smjelo aktualizirati.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora