Hrvati i Srbi 30 godina pravdaju svoj toksični nacionalizam

Bitni datumi iz razdoblja Drugog svjetskog rata uvijek su vruća tema u Republici Hrvatskoj (i u drugim državama nastalim raspadom SFRJ) koja svake godine sve intenzivnije dijeli društvo.

Vjerojatno ste svi primijetili da se u Hrvatskoj rasprava o bilo čemu na društvenim mrežama brzo svede na raspravu o ustašama, četnicima i partizanima. Pri tom se dovode u pitanje osnovne povijesne činjenice, na primjer, o karakteru NOB-a, važnog dijela antifašističke koalicije, oko čega u cijelom svijetu već decenijama postoji solidan konsenzus.

Govori na proslavi Dana antifašističke borbe 22. lipnja ove godine potakli su me na razmišljanje koje sam podijelila s mojom dragom prijateljicom Vesnom Teršelič koja je na tom skupu između ostalog kazala:

”Jer, koliko će vremena trebati da 2017. preimenovani Trg maršala Tita ponovo ponese ime zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda? Koliko će vremena, naših zahtjeva i okupljanja trebati da inicijativa predsjednika Koordinacije židovskih općina Ognjena Krausa za zabranu ustaškog pozdrava Za dom spremni dobije epilog u Hrvatskom saboru?” (Ovdje).

U tom našem razgovoru nekoliko dana nakon skupa rekla sam Vesni da ZDS i TMT (Trg maršala Tita) nisu ista kategorija problema.

Za dom spremni je sramotni pozdrav koji je korišten u NDH koja je bila nacistička marioneta, imala rasne zakone, logore smrti u kojima je provodila genocid nad Srbima, Židovima i Romima, koja je predala skoro trećinu hrvatskog teritorija fašistima džabe!

U sklopu općeg revizionizma naše povijesti, osobito povijesti Drugog svjetskog rata, od početka devedesetih naovamo, pored ZDS pozdrava, iskaču proslave datuma osnivanja NDH, ulice se nazivaju imenima istaknutih ustaških dužnosnika, partizanski pokret, koji nas je oslobodio nacista i fašista, se demonizira i cijeli Drugi svjetski rat se svodi na Bleiburg koji bi trebao biti neka perverzna ”konkurencija” Jasenovcu.

Za ovaj revizionizam visoko je zaslužna Katolička Crkva, koja o antifašizmu (koji nije komunizam iako je Komunistička partija Jugoslavije organizirala antifašistički otpor ovdje) širi dezinformacije javno već 30 godina koliko postoji samostalna Republika Hrvatska.

Mainstream politika također, prvenstveno HDZ i druge desne stranke, neumorno rade na eufemiziranju NDH i ustaša i na negiranju sudjelovanja Hrvata kao naroda na pravoj strani povijesti u Drugom svjetskom ratu. Poučavanje djece takvoj lažnoj, izvrnutoj povijesti u školama zagađuje društvo davno nadvladanim idejama pa nije čudno da neki maturanti i neki nogometni navijači na poticaj zdušno viču ZDS.

Nema sumnje da taj pozdrav treba zakonski zabraniti odmah, zauvijek i u svim situacijama. Osobito je bljutavo kad desničari u finalu opere ”Nikola Šubić Zrinjski” u borbenoj pjesmi ”U boj, u boj!” zbog spomena ”za dom” pronalaze opravdanje za ZDS što nema nikakve veze. Slične teze o ZDS, kao starom hrvatskom pozdravu, su propale jer nigdje u hrvatskoj povijesti nisu uspjeli naći taj slogan.

Nedvojbeno je i sasvim jasno da je ZDS ustaški slogan kojim su se pozdravljale izdajice hrvatskog naroda kad su išli ubijati Srbe, Židove i Rome (i druge koji su im se suprotstavili, npr. komuniste). Tu je činjenicu potvrdio i Europski sud za ljudska prava kad im je nogometaš Josip Šimunić pokušao ZDS prodati kao stari hrvatski pozdrav i njegovu slobodu govora.

Lik i djelo maršala Tita je vrlo kompleksna tema. Tita, kao značajnu povijesnu ličnost, nitko ne osporava, osobito kad govorimo o partizanskom pokretu u Hrvatskoj, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Nakon Titove smrti 1980. godine ostao mi je u sjećanju, od puno toga izrečenog, Krležin zadnji pozdrav. ”Za dugom povorkom svojih mrtvih divizija, ode Tito preko – preko Romanije, ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da se i pojavio”. 

Takvo poetično, mitsko shvaćanje Tita je bilo rašireno u narodu u SFRJ, prenošeno je u školama, na fakultetima, perpetuiralo se kroz radničke skupove, savjete kroz sva čuda socijalističkih organizacija koje su tad postojale. Zaboravila sam na štafetu koja je kao čestitka za Titov rođendan, koji je proglašen Danom mladosti, nošena još sedam godina nakon njegove smrti. Bizarno.

Takav status, koji se inače zove kult ličnosti, imali su neke vojskovođe, kraljevi i carevi s tim da se njihov kult nakon njihove smrti uglavnom rasplinuo. Titov kult ličnosti, međutim, ugnijezdio se u srce naroda kao malo koji svetac. Kod jednog dijela naroda. Određen dio hrvatskih građana je imao loše iskustvo s jednopartijskom vladavinom druga Tita nakon 1945. godine i oni ga ne doživljavaju kao ”ljubičicu bijelu” već kao diktatora.

Odnos prema liku i djelu druga Tita, živom ili mrtvom, oduvijek je imao obilježja religioznosti što se vidjelo u brojnim ritualima vjernosti i tekstovima pjesama kao što je ona ”Druže Tito, mi ti se kunemo”.

Izvedba te pjesme ”Druže Tito, mi ti se kunemo” Zdravka Čolića na stadionu u Beogradu meni i danas digne adrenalin i probudi snažne emocije. Zašto je tome tako? Pa ja sam u formativno doba živjela u sredini koja je nekritično glorificirala Tita što je duboko zapisano u mojoj emocionalnoj memoriji, a pjesme iz tog doba to dovode u svijest koja do daske uživa i u toj pjesmi, i u ”Bandiera Rossi” u nevjerojatnoj izvedbi Pankrta.

Moje emocije su autentične, nastale su u vremenu kad se taj sentiment kroz naracije i rituale prenosio narodu. To se temeljito radilo u SFRJ gdje je komesar za sva pitanja, od svemira do poljoprivrede, bila Komunistička partija Jugoslavije. Koliko sam samo zadaća na temu ”Što je meni Tito” ili ”Zašto volim Tita” kao dijete napisala?!

Koliko divnih pjesama su ispjevali naši pjesnici vrhovnom partizanskom komandantu! ”Drug Tito jaše na čelu kolone…” su nevjerojatni stihovi Vladimira Nazora (”Titov naprijed”). Drug Tito je jahao na čelu partizanskih kolona, to je povijesna istina Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, sviđalo se to nekom ili ne.

Mene na spomen NOB-a preplave iskrene pozitivne emocije i sasvim sam i danas sigurna da je borba za oslobođenje od nacista, fašista, ustaša, četnika i druge izdajničke gamadi bila njena suština. Međutim, to ne znači da sam neprijemčiva za informacije o brojnim nasilnim događajima koji su uslijedili nakon oslobođenja i u novoj FNRJ/SFRJ, a koji su prešućivani, decenijama tijekom kojih je vladao Tito.

Cijeli niz pojava kroz koje se ostvarivala nova vlast koju su ustrojili komunisti, kao slučajevi masovnog oduzimanja imovine-nacionalizacija, osuđivanje ”protivnika revolucije” na dugogodišnje kazne, verbalni delikt, cenzura svega u javnom životu, zatirali su građanske slobode i prava.

Približavanje Zapadu nakon raskida sa Staljinom rezultiralo je poslije 1950. godine financijskim injekcijama koje su pomagale izgradnji infrastrukture i industrije i podizanju standarda stanovništva.

Osobne slobode nisu bitno avansirale, i dalje si morao biti na liniji KPJ ako si imao bilo kakve društveno značajne ambicije. Uspješno izgrađeni industrijski mastodonti nisu mogli, osiguravajući kruh narodu, nadoknaditi oduzimanje subjektiviteta građanima što se vješto kamufliralo maglovitom koncepcijom radničkog samoupravljanja.

Ideologija i vrijednosni sustavi koji se političkim pritiscima nameću pojedincu bitno određuju njegove stavove. To vrijedi za sva društva, za sve mitologizacije povijesti i za prevladavajuće narative o važnim događajima koji se plasiraju kao povijesna istina; nije to samo slučaj jednopartijskog pranja mozga u SFRJ, koje je bilo vrlo efikasno od 1945. do 1990.

Najsjajnija zvijezda Titovog međunarodnog političkog uspjeha, Pokret nesvrstanih, što je bila odlična ideja, više je proslavila Tita i pozicionirala SFRJ na svjetskoj karti nego je pomogla razvoju zemalja sudionica.

Sve u svemu, Drug Tito je pored nedvojbenih uspjeha u vođenju višenacionalne SFRJ, imao dosta mana koje su naudile brojnim ljudima koji su još živi svjedoci njegovih pogrešaka i političkih fulanja unatoč njegovom šarmu na koji je palo doslovce bar dvije trećine svijeta.

Te političke grijehe Josipa Broza Tita svakako treba istražiti, podatke učiniti dostupnim javnosti i dijelom kulture sjećanja. Nažalost, javni stavovi prema važnim pitanjima kod nas se mijenjaju samo promjenom vlasti (preciznije, kad se makne HDZ).

Primjer je nova vlast u Zagrebu koja ima afirmativan stav prema antifašizmu bez ambivalencije, što je jedino ispravno i što se manifestiralo dostojnim obilježavanjem važnih momenata iz antifašističke borbe i oslobođenja Zagreba ove godine.

Mene osobno ljuti i emocionalno vrijeđa percepcija 8. svibnja 1945. kao okupacije Zagreba. Oslobođenje Zagreba od ustaša i nacista se doživljava kao tragedija i okupacija?! Koja je to kobna, bolesna, nastranom politikom inducirana kognitivna distorzija?

To je jedna od nuspojava osamostaljenja Hrvatske koja je sramota i ljaga koju su revizionisti povijesti i vjerni obožavatelji ustaša (i nacizma i fašizma) prikeljili novoj, mladoj demokraciji. Ti tipovi, zaleđeni u vremenu i u svom teško doživljenom, ali totalnom povijesnom porazu, uspoređuju NOB s ustaškom borbom (na strani okupatora, da se podsjetimo), a SFRJ s NDH što je notorna povijesna glupost.

Rado mislim da je takvih bilo malo, ali su očito imali podršku vodstva nove samostalne Hrvatske jer inače se ne bi demonizacija oslobodilačke partizanske antifašističke borbe tako ukorijenila u obrazovnim i kulturnim institucijama niti bi se tako temeljito potamanili spomenici antifašističkoj borbi.

Kad govorimo o antifašističkom pokretu i o pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu moramo reći da su Staljin i Tito dva velika imena. Međutim, nisu ni izdaleka jednako velika i važna.

Glavni organizator i koordinator svjetske antifašističke koalicije, genijalni Winston Churchill, pozvao je za suradnju svog najomraženijeg čovjeka, Staljina, jer je bio svjestan da ogromni SSSR može znatno doprinijeti pobjedi nad Hitlerom. I jest. Oko osamdeset posto borbi tijekom Drugog svjetskog rata se odvijalo na Istočnom frontu.

Staljin, krvnik, fanatik i paranoik je s Crvenom armijom dao najveći pojedinačni doprinos pobjedi nad Hitlerom. Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, i Britanci i Amerikanci su morali stisnuti želudac i surađivati s tim njima ideološki sasvim neprihvatljivim čovjekom.

Šta je u to vrijeme, prije i kasnije, Staljin značio u SSSR-u precizno se može opisati samo imenicom bog, gospodar života i smrti. Ličnost čiji se kult izdiže visoko iznad Olimpa, Valhale, Kailaša i kršćanskih nebesa.

Staljin je SSSR u Drugom svjetskom ratu poveo u grandioznu pobjedu koja do danas nije potamnila, premda je uključivala strahovite ruske žrtve i masovne zločine nad neprijateljima.

Unatoč tome što ih je proslavio, sovjetska lobotomirana država, točnije njen novi vođa Nikita Hruščov, je nakon Staljinove smrti tog najvećeg heroja antifašizma SSSR-a, dekretom izbacio iz javnosti i kuće slavnih kolektivne memorije i Staljingrad, simbol otpora Hitleru, preimenovao u Volgograd. Pri tom je sovjetska antifašistička borba zadržala mjesto u povijesti koje joj pripada.

To sovjetsko razdvajanje uloge ratnog vođe od one mirnodopskog političara mi je nevjerojatno. Kako je to totalitarno, fanatičnim komunizmom opustošeno sovjetsko društvo, našlo snage skinuti Staljina s pijedestala, odnosno gdje je prostor za takvo djelovanje našao Hruščov?

Politika SSSR-a je i nakon Staljina nastavljena sličnim sredstvima, ali nikad više nije bilo isto kao u doba Staljina. Ubijati u velikim brojkama je mogao samo Staljin premda se ni njegov prethodnik Lenjin nije suzdržavao pa je jednim dekretom u svibnju 1922. naredio egzekuciju 20.000 antiboljševičkih ortodoksnih svećenika (po nekim izvorima 40.000).

Na drugom kraju komunističke internacionale imamo Josipa Broza Tita čiji je doprinos antifašističkoj borbi ogroman u našim gabaritima, ali se s doprinosom Staljinove Crvene armije kvantitativno ne može usporediti u pobjedi nad najvećim zlom dvadesetog stoljeća – nacizmom i fašizmom.

Tito je bio sposoban vojskovođa i još veći demagog i izvojevao je svoje vodeće mjesto u povijesti Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Jugoslaviji. Nitko iole realan ne spori doprinos Titovih partizana pobjedi nad fašističko nacističkom nemani.

Pomogla mu je Crvena Armija na istoku Jugoslavije. Pobjednici su se, naravno, ”malo” iživljavali nad pobijeđenim ustašama i domobranima i brojevi žrtava te odmazde nikad nisu točno utvrđeni.

No na stranu osvetnička ubijanja nakon prestanka borbi u Drugom svjetskom ratu kao što su ona duž Križnog puta. To su, nažalost, pobjednici radili na svim osvojenim frontovima što, naravno nije nikakvo opravdanje, samo konstatacija o ljudskoj prirodi u sličnim situacijama.

Nakon 1945. kreće organizacija socijalističkog društva s politikom komunističke partije koja jede značajan broj svojih prominentnih članova. I prije, a osobito nakon rezolucije Informbiroa.

Nije to traženje dlake u jajetu velikanu kao što je Tito, to su bili ozbiljni politički grijesi.

Događaju se veliki i bizarni zločini, slučaj Hebrang, Goli otok i Sveti Grgur koji su utamničili, da bi ”preodgojili” protivnike režima nakon Informbiroa, nepoćudne muškarce i žene na način koji i danas izaziva jezu; stradavale su cijele obitelji, a povijest tih stradanja je bila zatajena do raspada Jugoslavije. Da, sve se to se događalo za vrijeme Titove vladavine, uz njegov blagoslov i često na njegovu direktnu zapovijed.

Ne uspoređujem Tita sa Staljinom po ekstenzitetu i intenzitetu političke diktature, ali ne možemo poreći da je naš veliki i slavni partizanski vođa iz Drugog svjetskog rata upleten u razne političke zločine nakon rata.

Pa kako se mi ne možemo suočiti sa zločinima Titove administracije u poslijeratnoj FNRJ i SFRJ, a mi smo, kao fol, bili slobodni svijet kad se uspoređujemo sa SSSR-om? Ili smo mi više mentalno stradali u jednoumlju od Sovjeta?

Pa nismo valjda? Mislim da nismo.

Kod nas jednostavno nema osobe, nema vodstva koje bi priznalo Titov ključni doprinos kao partizanskog komandanta u Drugom svjetskom ratu i istovremeno procijenilo sustavna kršenja ljudskih prava i zločine koji su se događali u SFRJ od 1945. do 1980. pod njegovom vlasti. Onda bi se moglo kompetentnije raspravljati o tome hoćemo li i koji trg ili ulicu dodijeliti maršalu Titu.

Ovako nacionalisti pričaju sve i svašta, a Hrvati i Srbi već 30 godina pravdaju svoj sadašnji toksični nacionalizam projekcijama jednih na druge, na lik Tita u Drugom svjetskom ratu i nakon njega.

Nacionalni identitet je psihološki važan većini ljudi i njegova nepopularnost koja je išla do negiranja u SFRJ, bila je povod frustracijama koje su znatno doprinijele divljanju nacionalizama i povijesnih laži o narodima i narodnostima nakon 1990. Odnos prema nacionalnom identitetu i religiji je sa strane Titove administracije bio pogrešan i restriktivan što mu se opravdano zamjera.

Kolovođe udruge Krug za Trg, gdje su najglasniji bili Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, Titu su prvenstveno zamjerali antifašizam jer su nastupali kao nepopravljivi ustašofili i NDH nostalgičari koji se farbaju demokratskim floskulama kad im to treba.

Njihovo skidanje Titovog imena na TMT je bio neprincipijelni čin motiviran Hasanbegovićevom opsjednutošću krivom stranom svijeta u Drugom svjetskom ratu i omogućen korumpiranošću tadašnje zagrebačke gradske vlasti (Milan Bandić) što sam taj čin delegitimira. Slijedom takvog razmišljanja bi se Kazališni trg mogao opet samo odlukom trenutne vlasti u Zagrebu prozvati TMT. Ako se hoćemo ulizivati svim stranama i izravnoj demokraciji, o tome se može raspisati i referendum.

Raspisivanje referenduma o TMT bi bilo manje ljigavo od djelovanja Plenkovićeog i Kusićevog povjerenstva koje je zabranilo protuustavne ustašluke, pa i ZDS, osim u komemorativne svrhe!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin

> Svi tekstovi ovog autora