autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Hrvatima je kroz nogomet ubrizgan nacionalistički otrov

AUTOR: Vedran Salvia / 27.11.2022.

Vedran Salvia

I taj nogomet sve više gubi smisao i postaje dosadan.

Doduše, treba reći da je katarsko prvenstvo autoru ovog teksta došlo u vrijeme njegovog otrežnjenja od nogometa. Pamte se i dani sportskog fanatizma pa se lako prisjetiti i spavanja s loptom, gumenom, još joj se u nosu osjeća miris…

Bilo je to kad je nogomet zaista bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Sada, naprosto je gubljenje vremena uložiti u nj sat i pol. A sve zato jer je ljudima ogađen, makar bi se objektivno i imalo što vidjeti, ali igre oko nogometa više od samog loptanja bacile su ovaj sport u blato.

U Hrvatskoj to je sve još i gore uz nacionalizam koji raste zajedno s nogometom. Nije ovo još ništa kako će biti ako Hrvatska bude napredovala, bit će onda ispada, raznoraznih kostelića što broje francuske crnce i sličnih gluposti.

Najjednostavnije rečeno, oko reprezentacije naboj je nacionalistički, a ne patriotski.

Sve to lako se osjeti slušajući komentatore. Zapravo, najgore je uz ovo Svjetsko prvenstvo slušati komentatore. Oni su lakmus papir društvene atmosfere.

To su oni koji su valjda počeli gledati televiziju 1990-ih, u vrijeme Antuna Vrdoljaka i zabava po modelu ksenija urličić pa je tada pravilo bilo – što komornije, to bolje, valjda da se što temeljitije pogodi nit vlastite države i branitelja ”gdje god bili”.

Slušajući te komentatore jasno je da je sve što je naše lijepo, upravo zato je i vrijedno, slušajući njih vidimo do kolike je mjere pobijedio suverenizam, koliko je ideologija o hrvatskoj državi ona koja je porazila sve druge oblike postojanja.

A kao što budale nađu budale, tako su Hrvati pronašli tog Borjana, kanadskog golmana rođenog u Kninu, ujedno i velikog Srbina.

Pa već i sad se dogodi da recimo veleum s Prisavlja Viki Ivanović prenosi Kanadu i iz čista mira promjeni glas na spomen Borjana i kaže sasvim izvan konteksta kako se radi o jednoj od najslabijih karika ekipe. Ajde da je govorio o nečemu što je mjerljivo, ali biti jaka ili slaba karika nešto je sasvim neopipljivo. Treba ukazati da se razmišlja u pravom smjeru. Primijetit će to netko.

Ne treba ići daleko u povijest kako bi se objasnilo zbog čega je tome tako. Ludilo je usađeno već stvaranjem države. Uostalom, reprezentacija je ona čiji članovi pozdravljaju himnu na način na koji je pozdravljaju članovi HDZ-a, to znači s rukom na srce.

Radi se o nečemu što se čini i u drugim sportovima, ali nikako i načinu koji je općeprihvaćen u cijeloj zemlji zato jer je – stranački.

U zajedničkoj državi igrao se, kažu, prilično kvalitetan nogomet s četiri dominantna kluba koji danas uglavnom ništa ne vrijede jer igraju u ligama kućnih savjeta i u svijetu uglavnom, osim nešto malo Dinama, više nitko ne zna za njih.

U Hrvatskoj, recimo, odmah poslije građanskog rata, a bome još i za vrijeme istoga, kroz nogomet se počeo nabijati nacionalni ponos, što je najprije imalo značiti: ”Ubij, ubij Srbina!”, a ubrzo zatim i hukanje na stadionima kad su se počeli uvoziti tamnoputi nogometaši.

Franjo Tuđman je samopromovirao sebe u najagilnijeg sportskog direktora u zemlji tako što je u Dinamo počeo dovoditi dijasporce, a mnoge od njih je bez srama gurao u nacionalni tim. Malo po malo, u nogomet je ubrizgavan nacionalistički otrov, a narod je lažno uvjeravam da je loptačka igra najbolji reprezent Hrvatske u svijetu.

Pobijedila je ta matrica individualizma, moć obrazovanja, snagu pismenosti, pluralizam i ostala načela koja su izgradila moderna društva liberalne demokracije.

Nema tu niti spontanosti otvorena pogleda, vrhunac nogometne misli je valjda znati napamet sve sastave pa ćemo doživjeti i da će Samovojska, valjda, uskoro početi recitirati ekipu Hrvatske iz 1943. godine.

Kroz nogometne svjetske i europske smotre jednostavno vidimo do koje mjere je ta ideja o državi koja je jača od svega zasjenila sve druge ideje. Jednostavno, zasjenila slobodu.

Nisu komentatori, dakako, najveći problem, ali jednostavno u ovim prilikama kroz njih državno ludilo se precizno zrcali. Nema tu disonantnih tonova, nema ničega što izlazi iz spektra poštapalica i floskula, općeg sluganstva prema nacionalnim vrijednostima. Oni ne sumnjaju ni u šta.

Nema tu ničega što može probuditi Hrvatsku usnulu u svom jalovom suverenizmu. Davno je to isisalo gotovo svaki oblik života iz nje.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: