Hrvatska dramska zajednica

Bože, u kakvom smo mraku mi u Rijeci živjeli sve do prošlotjednog dolaska Tomislava Karamarka. U crnom, kara mraku. Iz njega nas je, Bogu hvala, izbavio – tko drugi do naš Tomica. Pritom nas je, kao što je i red, podučio kako naše riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitog Zajca u posljednje vrijeme nije ni hrvatsko, ni narodno, a bit će ni plemenito te da će se njegovim dolaskom na vlast, pogađate, to stubokom izmijeniti.

Kaže nam crni Marko, a ako on to veli, onda je to sigurno tako, kako nam je kazališni prostor ugrožen jednom novom kulturnom okupacijom koja se izruguje hrvatskoj kulturi i narodu. Sad nam je puno jasnije što nam čine ti strašni okupatori mimikrirani hrvatskim prezimenima i zagrebačkim diplomama. No, na sreću, ovoj okrutnoj okupaciji brzo će kraj. Karamarko tvrdi da se bliži čas kad će se to sigurno promijeniti.

Kaže nam crni Marko, a ako on to veli, onda je to sigurno tako, kako nam je kazališni prostor ugrožen jednom novom kulturnom okupacijom koja se izruguje hrvatskoj kulturi i narodu. Sad nam je puno jasnije što nam čine ti strašni okupatori mimikrirani hrvatskim prezimenima i zagrebačkim diplomama. No, na sreću, ovoj okrutnoj okupaciji brzo će kraj. Karamarko tvrdi da se bliži čas kad će se to sigurno promijeniti. Znamo, obećao nam je Drugi domovinski rat, ali do riječkoga istupa nismo ni slutili da će mu prva meta biti kazalište

Znamo, obećao nam je Drugi domovinski rat, ali do riječkoga istupa nismo ni slutili da će mu prva meta biti kazalište. Nije baš da ga se viđa po premijerama i na kazališnim festivalima, ali pripremu je dobro, štoviše vrhunski odradio. Mi koji zalutamo na poneku predstavu svjedočili smo packama iz crkvenih redova, urlanju kojeg se ni Čavoglave ne bi posramile, transparentima, svastikama i ustaškom znakovlju na kazališnoj fasadi, kamenju i nasilju ispred teatra, interventnoj policiji koja čuva aktere i gledatelje, senzacionalističkim naslovima u dalmatinskim novinama koje vole cenzurirati svoje kolumniste, ali sve to skupa nije urodilo plodom.

Okupatori su žilavi i uporni. Ne daju se, a ruku na srce pomaže im i kolaboracionistička vlast u gradu, a na suradnju s intendantom,na užas Karamarka i njegovih , spremni su i građani – kupuju pretplatu, ulaznice, hrle na kazališne tribine i radionice. Strahota jedna! Oliver Frljić prkosi k’o predratni skojevac. Eto za ovu godinu najavljuje tematski blok pod nazivom:”Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli!” kao da nikad nije čuo za skori Drugi domovinski rat!

Zar onda nije logično da čelnik stranke koja se mnogo puta uspješno okušala u režiranju političke stvarnosti u nas (sjetite se samo pljačke, privatizacije, vrhunskoga hinjenja domoljublja i brige za branitelje) pokoju kaže i o okupaciji riječkog, nehrvatskog i nenarodnog kazališta. Tko je meritorniji od njih. Stranka je to s golemim iskustvom u režiji, fascinantnim ljudima koji su se u stanju preko noći transformirati i ući u potpuno nove uloge, primjerice zabrinuti se za narušene odnose sa susjednom nam Srbijom. Ma to je jednostavno genijalno. Glumčine bez presedana u novijoj povijesti.

Zar onda nije logično da čelnik stranke koja se mnogo puta uspješno okušala u režiranju političke stvarnosti u nas (sjetite se samo pljačke, privatizacije, vrhunskoga hinjenja domoljublja i brige za branitelje) pokoju kaže i o okupaciji riječkog, nehrvatskog i nenarodnog kazališta. Tko je meritorniji od njih. Stranka je to s golemim iskustvom u režiji, fascinantnim ljudima koji su se u stanju preko noći transformirati i ući u nove uloge, primjerice zabrinuti se za narušene odnose sa susjednom nam Srbijom. Ma to je jednostavno genijalno. Glumčine bez presedana u novijoj povijesti

Ljudi moji, oni odista ne trebaju odlaziti na predstave u HNK pl. Zajca da bi o njima govorili. Čemu? S tom količinom znanja stečenog kroz praksu, s tako dobro svladanim zanatom i iskrenim usvajanjem glume kao stila svog života i režije naših života, Frljić i kad je najradikalniji mala je beba naspram brojnih prvaka glumišta što se vrzmaju oko Karamarkovih skuta. Maestri su to koji su dobro sakrili crvene partijske knjižice kad su otpočinjali glumačku karijeru u baraci, sanjajući već tad vile i peterosobne stanove visokih stropova u kojima danas žive. To što je iz njih trebalo izbaciti ponekog nepoćudnog, a, Bože moj, kakva je to predstava bez zapleta i poneke žrtve… Što je uriniranje i golotinja u Frljićevoj režiji naspram na stotine tisuća gologuzih s gaćama na štapu u režiji Hrvatske dramske zajednice (čitaj: HDZ).

Kažem vam, nema te Akademije koja može nadmašiti urođeni, prirodni talent. Džaba zagrebačke diplome okupatorskom paru Blažević Frljić. Recite iskreno imaju li oni, i gradski oci koji ih podržavaju, tog umijeća da, poput spomenute dramske zajednice, posljedice svojih dva desetljeća vrhunske režije i glume svale na leđa jednog jedinog člana koji će, kako stvari stoje dok ovo pišem, brat bratu za izlazak na slobodu morati založiti protuvrijednost Trnja ( namjerno neću reći crvene Trešnjevke da me se ne optuži za kolaboraciju s okupatorom).

Nije nadaren samo kazališni kritičar Karamarko. Još se jedno čudo od talenta, još jedna velika zvijezda krije u redovima Hrvatske dramske zajednice. Nee, griješite, ne mislim na starletu s Pantovčaka, mada moram priznati da je u svojoj kampanji briljantno odglumila skromnost. Riječ je o scenaristu. Pogađate – o Davorinu Mlakaru i predstavi “Zoran Milanović – Sanaderov čovjek”. Ne znam za vas, ali ja od hrvatskog i narodnog Karamarkovog kazališta u sklopu priprema za Drugi domovinski rat očekujem da Mlakar napiše i nastavak pod naslovom: “SDP godinama financirala Fimi medija”… Znate što jedino ne valja kod ovog Tomičinog teatra? Pretplata je mnogo, mnogo skuplja nego kod okupatorskoga dvojca Blažević – Frljić.

Eto, Bogu hvala, imamo ne samo Hrvatsku nego i Hrvatsku dramsku zajednicu. Da nam nije njih i njihova nedavnog gostovanja, mi ne bismo u zabludi bili samo oko nenarodnog Zajca, već i oko dečka s Trnja (sinjskih i senjskih korijena) kojeg, onako tradicionalno, po inerciji zaokružujemo mi iz “grada koji teče” uvjereni da tako dosljedno dokazujemo našu socijalnu osjetljivost i lijevu orijentiranost. Prvoborci Drugog domovinskog rata uvjeravaju nas da nije tako.

Hoću reći, nije nadaren samo kazališni kritičar Karamarko. Još se jedno čudo od talenta, još se jedna velika zvijezda krije u redovima Hrvatske dramske zajednice. Nee, griješite, ne mislim na starletu s Pantovčaka, mada moram priznati da je u svojoj kampanji briljantno odglumila skromnost. Riječ je o scenaristu. Pogađate – o Davorinu Mlakaru i predstavi “Zoran Milanović – Sanaderov čovjek”.

Ne znam za vas, ali ja od hrvatskog i narodnog Karamarkovog kazališta u sklopu priprema za Drugi domovinski rat očekujem da Mlakar brzo napiše i nastavak pod naslovom: “SDP godinama financirala Fimi medija”…

Znate što jedino ne valja kod ovog Tomičinog teatra? Pretplata je mnogo, mnogo skuplja nego kod okupatorskoga dvojca Blažević – Frljić.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora