Hrvatska kultura i EU (1)

HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?

Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za  reforme i suradnju s EU

1.

Hrvatska država je od samostalnosti prošla nekoliko faza u svojem kulturnom razvoju i kulturnoj politici. U devedesetima je vlast Franje Tuđmana stvorila model koji je imao želju preobraziti hrvatsku kulturu u pravcu “duhovne obnove” prema kojem su se naročito velike institucije kao npr. HAZU, Matica hrvatska, Hrvatska televizija i Hrvatsko narodno kazalište imale ustrojiti kao hramovi nove, domovinske kulture što je rezultiralo i zamjetnom apriornom financijskom privilegiranošću.

Činilo se da, u tom razdoblju obilježenom političkom utopijom, država i njezina vladajuća ideologija “misle za sve pa i za kulturu” vršeći “probir u uspostavljaju vrijednosnog sustava” dok rat i tranzicija postaju “izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture”. U takvim je okolnostima svaka kulturna politika postala – nemoguća, a država je postala “središnji odnosno jedini intelektualac”.

Hrvatska država je od samostalnosti prošla nekoliko faza u svojem kulturnom razvoju i kulturnoj politici. U devedesetima je vlast Franje Tuđmana stvorila model koji je imao želju preobraziti hrvatsku kulturu u pravcu “duhovne obnove” prema kojem su se naročito velike institucije kao npr. HAZU, Matica hrvatska, Hrvatska televizija i Hrvatsko narodno kazalište imale ustrojiti kao hramovi nove, domovinske kulture što je rezultiralo i zamjetnom apriornom financijskom privilegiranošću

Želja vlasti bila je što veća, gotovo svakodnevna prezentacija nje same kroz različite kulturne sadržaje, napose one koji barataju s masovnom recepcijom publike i koji podržavaju one programe  koji potiču “nacionalni interes” dok su ostali ostavljeni na milost i nemilost tržišta i nevladinih organizacija.

Unatoč činjenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i teži uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, kultura postaje “spektakularizirana, neadekvatna i slučajna”. Nije se razmišljalo koliki se pritom troškovi predstavljaju pred institucije, jer u tom razdoblju i ona sama, kultura, predstavljala je samo trošak, nikada investiciju što je u europskim zemljama redovito slučaj s kulturnim politikama.

Rezultat takvoga promišljanja kulture bio je gotovo fatalan: u posljednjem desetljeću XX. stoljeća dovedeni smo do “kulturalne amnezije kao jedne od najgorih posljedica duhovne obnove devedesetih”.

2.

Pluralistički politički program iz 2000. polazi od ideje da samo neovisan odnos kulture spram društva i države omogućuje razvitak njihovih autonomnih vrijednosti. Želja koalicijske vlasti iz 2000., sve pod motom “Ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet“, bila je doista promijeniti kulturnu sliku Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu i europsku državu s jakim utjecajem alternativne kulture mladih.

Ovdje se ne može ne spomenuti projekt Ministarstva kulture iz 2001., “Strategija kulturnog razvitka RH”, jedini sveobuhvatni kulturnopolitički dokument koji je RH od svog nastanka do danas i imala. Nažalost, prebrzo je zaboravljen, nikada evaluiran niti praktično isproban.

Unatoč očekivanjima svojih kreatora, Strategija nije bila široko prihvaćena unutar struke i samo rijetki su je smatrali poticajem – većina tek pukom utopijom. No, u ovom razdoblju, važni su i neki drugi potezi unutar korpusa kulturne politike koje je omogućilo strateško promišljanje kulture. Odlučivanje, koje je dotad bilo nejavno i netransparentno, željelo je postati javnim i transparentnim. Zato se i išlo na donošenje Zakona o kulturnim vijećima što je predvidjelo suodlučivanje u kulturi pa se Račanova vlast približila ideji “države-pokrovitelja” po uzoru na poljski, češki, mađarski i slovenski model.

Činilo se da, u tom razdoblju obilježenom političkom utopijom, država i njezina vladajuća ideologija “misle za sve pa i za kulturu” vršeći “probir u uspostavljaju vrijednosnog sustava” dok rat i tranzicija postaju “izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture”. U takvim je okolnostima svaka kulturna politika postala – nemoguća, a država je postala “središnji odnosno jedini intelektualac”

Rezultat svega bio je nagli porast nezavisne kulture koja se, za razliku javnog sektora sve više potvrđuje kao međunarodno priznati segment hrvatske kulture.

To je bilo moguće i zbog toga što je u tom razdoblju prvi put u Hrvatskoj budžet za kulturu prešao 1% državnoga proračuna (za 2012. je pala ispod 0,8), sredstva namijenjena programskim aktivnostima porasla su za 48%, a nova porezna politika imala je “za cilj otvaranje novih izvora financiranja, takvih koji vezuju gospodarske i kulturne interese“.

3.

Odmah na početku razdoblja 2003 – 2011, kada programiranje kulture opet preuzima HDZ, svi pozitivni procesi koalicijske vlasti bivaju zaustavljeni, a kulturna politika se ponovno odvija unutar sustava jakog političkog arbitriranja, političkog kadroviranja i ostalih sličnih metoda koje rezultiraju brojnim primjerima klijentelizma te on uskoro postaje glavni kriterij u gotovo svim kulturnopolitičkim procesima.

Pritom se razorna moć svakodnevnog sukoba interesa u svim područjima kulturnog stvaralaštva pojačala do granice mogućeg. Takve pojave štetne za svaku promjenu ili eventualnu reformu blokirale su sustav, a u tome im je odlučujuću podršku pružilo nedjelotvorno zakonodavstvo, nedostatak kriterija i bilo kakve evaluacije programa.

Kultura, ona koju produciraju javne ustanove, postala je meritorni produžetak socijalne politike koja se  jednostavno rečeno, kao i drugdje u tranzicijskim zemljama “zaplela u kulturu”, a što je najgore, svakogodišnje je proračunske rezove na svojoj koži osjetila najviše propulzivna i tek uzletjela nezavisna kultura koja do danas, svake godine pri raspodjeli programskih sredstava osjeća sve bolnije proračunske rezove.

To je zapravo najuporniji segment cjelokupnog našeg kulturnog djelovanja kojiima najviše uspjeha na međunarodnoj sceni.

Unatoč činjenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i teži uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, kultura postaje “spektakularizirana, neadekvatna i slučajna”. Nije se razmišljalo koliki se pritom troškovi predstavljaju pred institucije, jer u tom razdoblju i ona sama, kultura, predstavljala je samo trošak, nikada investiciju što je u europskim zemljama redovito slučaj s kulturnim politikama

Biškupićeva se administracija u sva tri mandata bavila najviše zaštitom spomeničke baštine, ulaganjem u kapitalne objekte (npr. MSU), a način provođenja kulturne politike ministra Biškupića bio je nužno i primarno beskonfliktan i lišen svake strategije, analitike i evaluacije. U nedostatku  relevantnoga dokumenta koji bi takvu kulturnu politiku nadahnuo i vodio, ona je i bila osuđena na mnoge slučajnosti i nesiguran put “od jedne do druge sitne prilike”.

Zato i nije zaživjela malobrojna legislativa donesena tijekom ovoga razdoblja. To se prvenstveno odnosi na posve nedjelotvoran Zakon o kazalištu koji je na snazi je od 1. siječnja 2007., a  za koji nova Vlada najavila ukidanje i donošenje novog. Nadalje, u prosincu 2009. donesen je Zakon o elektroničkim medijima, a u srpnju 2011.  Zakon o audiovizualnim djelatnostima koji je već u redakciji nove kulturnopolitičke garniture i očito pred sastavljanjem novog.

Usvojen je i tzv. novi strateški plan Ministarstva kulture za razdoblje 2011-2013, ali će i on, sudeći po u tisku objavljenim najavama i namjerama nove ministrice ostati mrtvo slovo na papiru.

4.

Godine 2006., tijekom drugog mandata ministra Bože Biškupića, zatvoreni su i pristupni pregovori za integraciju s EU – očekivano, bez velikih rasprava u skladu s načelom supsidijarnosti tj. države same odlučuju o kulturnim politikama i financiranju kulture. Velika većina naših javnih kulturnih institucija nema nikakav plan vlastita ulaska u Europu, dezorijentirane su, staromodne, inertne i demoralizirane te opterećene prevelikim brojem zaposlenika.

Njihovi su programi uglavnom preskupi, ali i neupitni, nisu podložni evaluacijama i provjerama od strane vladajućih kulturnih politika. Većina od njih je lišena svake vizije, strategije i želje za reformom. Gotovo sve odreda, naročito one nacionalne, osnovane u XIX. stoljeću drže se i dalje tradicionalne tipologije koja im nameće ideju nacionalne državnosti, nacionalnog identiteta, nacionalne kulture i jezika te nisu svjesne svoje ograničenosti u današnjem svijetu u kojem se potiče raznolikost, nespecijalizirane organizacije i intersektorska suradnja.

Pritom, ostala područja, kao npr. porezna politika itekako utječu na kulturu u vidu PDV-a na knjige ili Zakon o radu npr. koji onemogućuje stimuliranje izvrsnosti unutar mnogobrojnih kazališnih ansambala. Zato je u većini naših kulturnih institucija prisutan nemali euroskepticizam s kojim su čekali da EU dođe k njima, zajedno sa svojim planovima, programima i financijskim sredstvima.

Kultura, ona koju produciraju javne ustanove, postala je meritorni produžetak socijalne politike koja se  jednostavno rečeno, kao i drugdje u tranzicijskim zemljama “zaplela u kulturu”, a što je najgore, svakogodišnje je proračunske rezove na svojoj koži osjetila najviše propulzivna i tek uzletjela nezavisna kultura koja do danas, svake godine pri raspodjeli programskih sredstava osjeća sve bolnije proračunske rezove

Sasvim je sigurno da većina od njih nije upoznata s onim što zapravo piše u poglavlju 26 našeg pristupnog ugovora u kojem su najvažnije upravo međunarodna suradnja s posebnim naglaskom na suradnju s državama članicama EU i regionalna suradnja.

U ugovoru, u kojem se ističu i potreba institucionalne decentralizacije i očuvanje zaštite i promicanja kulturne raznolikosti velika se važnost pridaje upravo svakoj podršci privatne inicijative. U tom su pravcu dosad ipak ostvareni neki rezultati kroz djelovanje Centra za nezavisnu kulturu u mlade i donošenje Zakona o zakladi “Kultura nova”.

U zemljama EU odavno se više ne radi na principu zastarjelih bilateralnih sporazuma o suradnji, koji se formalno potpisuju, već promociju kulture neke zemlje rade pojedinci, organizacije i udruge u skladu s onim što određena zemlja želi promovirati kao svoju snagu ili potencijal. Europa je danas zainteresirana za sasvim drukčiju vrstu kulturnih programa nego prije pa je kontakte u području kulturnog djelovanja s EU danas moguće ostvariti kroz Program Kultura 2007 – 2013, koji je 1. siječnja 2007. zamijenio prethodni program Kultura 2000.

Hrvatska je postala punopravnom članicom toga programa potpisivanjem i ratifikacijom Memoranduma o razumijevanju između EU i Republike Hrvatske, a proračun mu iznosio 400 milijuna eura. Time je prvi put omogućeno kulturnim djelatnicima iz Hrvatske prijavljivanje na natječaje kao punopravnih podnositelja projekata, a ne kao prije u formi pridruženih partnera.

Kroz program se osigurava potpora (do 50%) projektima, organizacijama, promotivnim aktivnostima i istraživanju u svim područjima kulture osim u audiovizualnom sektoru za koji postoji program Media. Kulturni djelatnici, uključujući i one u kulturnim industrijama mogu sudjelovati u programu sve dok djeluju neprofitno, ali korisnici mogu biti i javne ustanove ili privatne organizacije s primarnom djelatnošću iz kulture, dakle muzeji, galerije, kazališta, instituti itd. te moraju imati sjedište u jednoj od zemalja članica Programa, a to su zemlje članice EU, zemlje EFTE/ EEA – Europskog gospodarskog prostora, zemlje kandidatkinje za članstvo u EU (Hrvatska, Turska i Makedonija, Srbija).

U zemljama EU odavno se više ne radi na principu zastarjelih bilateralnih sporazuma o suradnji, koji se formalno potpisuju, već promociju kulture neke zemlje rade pojedinci, organizacije i udruge u skladu s onim što određena zemlja želi promovirati kao svoju snagu ili potencijal. Europa je danas zainteresirana za sasvim drukčiju vrstu kulturnih programa nego prije

Za to RH plaća članarinu od 170 tisuća eura, ali bi se u Hrvatsku moglo vratiti i nekoliko puta više, što se još nije ostvarilo, iako su ove godine u funkciji suorganizatora, ali ne i nositelja projekata prošle čak 4 naše javne ustanove u kulturi. To su MSU, Muzej hvarske baštine, Muzički informativni centar Zadar i Koncertna direkcija Zagreb.

S ciljem pružanja informacija i tehničke pomoći svima koji se žele uključiti u Program koji najviše potiče programe mobilnosti umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog, osnovane se u svim zemljama članicama tzv. Kulturne kontaktne točke, dok je za provedbu programa  zadužena Opća uprava za obrazovanje i kulturu Europske komisije i njezina Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu koja radi pod nadzorom Komisije u Bruxellesu.

Što se tiče interkulturnog dijaloga kao dijela borbe za priznavanje nacionalnih kultura i važnosti održavanja kulturne raznolikosti kao najvažnije odlike čovječanstva, on je unutar tijela Europske komisije, Vijeća Europe i UNESCO-a i bitan uvjet održivog razvoja zajednica, naroda i nacija. Tako je primjerice Slovenija proglasila 2009. godinu kao Europsku godinu interkulturnog dijaloga, a mnoge nezavisne organizacije (fondacije, mreže, asocijacije, neprofitne organizacije itd.) razvile su strategije, koalicije, programe i projekte podržavajući ideju razvoja interkulturalnosti u Europi.

Nova ministrica kulture Andrea Zlatar svjesna je da je Hrvatska zemlja “s nevjerojatno bogatom kulturnom baštinom”, ali je iz njezinih mnogobrojnih inaugurativnih istupa vidljivo da prioriteti ove administracije idu u pravcu promocije suvremenih umjetnika i edukacije jer “nakon razgovora s predstavnicima Francuskog i Goethe instituta, te s američkim veleposlanikom, uvidjeli smo da su oni najzainteresiraniji za suradnju na području kulturnog menadžmenta, radionica i obrazovanja u kulturi.”

Možda će u tome biti korisna i inicijativa Europske komisije koja je u studenom 2011. javno objavila prijedlog novog programa za financiranje kulturnog i audiovizualnog sektora pod nazivom Kreativna Europa koji je poslan na raspravu Vijeću ministara EU i Europskom parlamentu koji su s pregovorima i prihvaćanjem prijedloga trebali završiti tijekom 2012. i 2013. godine.

(Prof. Snežana Banović je ovaj tekst pripremila za zbornik “Hrvatska u EU: Kako dalje?” Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2012.).

(Nastavlja se).

    •  Trg je Titov, ali je još više naš!
    •  O “izlascima” zagrebačkog HNK
    •  Ustaško Kazalište (2)
    •  Ustaško Kazalište (1)
    •  Hrvatska kultura i EU (2)

> Svi tekstovi ovog autora