Hrvatska nogometna laž

Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe B na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.

 

– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?

 

Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.

 

Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti.

Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar

 

Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.

 

Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.

 

Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.

 

Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.

 

Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.

 

Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.

 

I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!

U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom

 

Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 1993. u trećoj su, odlučujućoj utakmici pobijedili Kanadu 8:0, na Copa Américi iste godine u trećoj su utakmici grupne faze odigrali s Bolivijom potrebnih 0:0, a na Mundijalu 1994. prošli su grupu odigravši u trećoj utakmici s Italijom 1:1.

 

Na kontinentalnom prvenstvu 1996. u odlučujućoj utakmici dobili su Gvatemalu 1:0, 1997. na Copa Américi s Kostarikom su izvukli neriješeno i prošli dalje, 1998. na prevenstvu Sjeverne Amerike pobijedili su Honduras 2:0, na svjetskom prvenstvu iste godine u trećoj, ključnoj utakmici s Nizozemskom su odigrali sasvim dovoljnih 2:2, a na Copa Américi 1999. u presudnom meču dobili Venezuelu 3:1.

 

Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 2000. s Gvatemalom su odigrali koliko im je trebalo, 1:1, dvije godine kasnije istu su reprezentaciju u odlučujućoj utakmici pobijedili 3:1, a 2003. s Hondurasom su upisali su dovoljnih 0:0. Na kontinentalnom prvenstvu 2005. u trećoj su, odlučujućoj, pobijedili Jamajku 1:0., dvije godine kasnije Panamu 1:0, 2009. Guadeloupe 2:0, a lani u trećoj, izravnoj utakmici za prolaz Martinique 3:1.

 

Na svim ostalim velikim natjecanjima od 1992. do danas – osim jednom, lani na Copa Américi – treća utakmica Meksikancima je bila nevažna, jer su prolaz osigurali još ranije.

 

S druge strane, Hrvatska je u posljednih dvadesetak godina takvu utakmicu – dakle treću i odlučujuću – igrala četiri puta, i sva četiri puta ispala. Kad su tako peti put u ključnoj, trećoj utakmici Mundijala naišli na selekciju Meksika, koja se u posljednjih dvadeset pet velikih natjecanja u nokaut-fazu plasirala dvadeset četiri puta – prošavši grupu na posljednjih pet Mundijala i dvanaest prvenstava Sjeverne i Srednje Amerike zaredom – Hrvati ne samo da su se nadali da će proći, već su se čak proglašavali i favoritima!

 

I onda se pitaju zašto ozbiljni ljudi nogometaše i navijače smatraju nižim oblikom života.

 

Poraz Hrvatske od Meksika, kako vidite, ne samo da je lako objašnjiv, već je upravo samorazumljiv i podrazumijevajuć, i ozbiljne bi analize nogometnih stručnjaka bile potrebne jedino da je nekim čudesnim slučajem Hrvatska pobijedila Meksiko: samo u prvenstvu toga čudesnog, hipotetskog svijeta bilo bi, naime, zamislivo tako nešto fizički posve nemoguće.

Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži

 

Nije, dakle, stvar u utakmici s Meksikom. Poraz u Recifeu bio je posve prirodna pojava, svoje savršene, neoborive i nepromijenjive unutarnje logike. Drugo je nešto stoga znanstveno mnogo zanimljivije: kako je takva luzerska Hrvatska ostvarila i ono malo međunarodnog uspjeha, poput prolaska grupe na Euru 1996. i 2008., a naročito onaj veličanstveni iz 1998., kad je kao debitant bila treća na svijetu?

 

Sagledamo li, naime, s povijesne distance – pod uvjetom, jasno, da razgovaramo ozbiljno, a ne uvučeni u tijesne navijačke majice nekog trgovačkog lanca, išarani u ratničke boje, naoružani zastavicama i podliveni pivom – Hrvatska te godine nije bila realno treća najbolja reprezentacija svijeta. Je li joj se, međutim, treće mjesto na Mundijalu samo tako dogodilo, je li se tek tako dogodilo da Dražen Ladić tih mjesec dana brani kao nikad prije i nikad poslije u životu, da Asanović dijeli lopte kao nikad prije i poslije, da kao nikad prije i poslije igraju i Štimac, i Bilić, i Šuker, i Jarni, i svi ostali?

 

Da su pak igrali kao nikad prije i nikad poslije, lako je dokazivo: nitko od njih nije kapitalizirao tu fantastičnu broncu, nijedan nije napravio išta ozbiljnije nakon 1998., uključujući i samog Ćiru Blaževića, ”trenera svih trenera“, koji je nakon svog mjeseca slave i brončane Hrvatske trenirao selekciju Irana, te europske velikane Osijek, Muru, Varteks i Hajduk.

 

Što se onda dogodilo? Odgovor je vrlo jednostavan: motiv.

 

U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom.

 

Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži, i oni su s tim motivom igrali i odigrali od dva do tri puta iznad svojih realnih mogućnosti. Tome, najzad, jak motiv u sportu i služi.

 

Tako je nastao mitski ”kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži od hrvatskog kulta reprezentacije.

Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno

 

Ono što je možda bilo plitko i maloumno, ali barem autentično, kasnije je, naime, preuzela državna paranogometna industrija, i Tuđmanov je kult reprezentacije mutirao u čudovišni marketinško-domoljubni projekt Hrvatskog nogometnog saveza i Mamićeva obiteljskog gospodarstva, udruženih s pivskom industrijom, velikim trgovačkim lancima, sportskim kladionicama, Biskupskom konferencijom i nacionalnim medijima.

 

Sve je u tom monstruoznom megaprojektu lažno: lažne su emocije iz reklama za pivo, lažna je sreća iz spotova sportskih kladionica, lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama s šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se ”za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupski blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je jedna divovska, čudovišna laž.

 

Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno.

 

Bez tog motiva – meni privatno kretenskog, ali u sportu posve legitimnog i, što je još važnije, itekako produktivnog – hrvatska je nogometna selekcija, i to baš svaka njena generacija od ”brončanih“ do danas, limitirana i sasvim prosječna nogometna družina, taman za grupnu fazu europskog ili svjetskog prvenstva – ništa manje, ni više od toga.

 

Momčad koja će, kao svaka limitirana i prosječna momčad, povremeno bljesnuti, pa dobiti Italiju ili Njemačku, ali koja će baš svaki put kad joj se natovari imperativ pobjede, makar i protiv Australije ili Ekvadora, sasvim pouzdano izgubiti.

 

(Prenosimo iz tjednika Globus uz dozvolu autora).

    •  Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
    •  U vrtlogu izazova i strasti
    •  Mjesto prebijanja
    •  Haos u kafani "Kod Herodota"
    •  Blitvari i Scouseri
    •  Finsko pitanje u BiH
    •  Genocidnost palanke
    •  Croatian Independent Army
    •  Čekajući drugi broj
    •  Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora