Hrvatska se mora otvoriti

Hrvatski desničari su se spremno uključili u svjetske i europske trendove ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima. Oni su jedno vrijeme u tome zaostajali jer su uvjerljivo glavni objekt mržnje sve vrijeme bili, pa i dalje su, Srbi, mrska Jugoslavija i Jugoslaveni, ma što to zapravo danas značilo. Mrska meta možda dobrim dijelom i zbog toga što je većina stanovništva Hrvatske u Jugoslaviji živjela materijalno bolje i perspektivnije, no što živi danas u Hrvatskoj. Ali, kako je ono rekao Kuzma Kovačić, autor spomenika Franji Tuđmanu, bilo je to ”ropstvo hrvatskog naroda”.

Ultrakonzervativne udruge i stranke preorijentirale su se posljednjih nekoliko godina još i na homoseksualce pa je krajem 2013. godine referendumskim promjenama Ustava onemogućen homoseksualni brak. A prije nekoliko mjeseci digla se silna gužva u vezi saborskog potvrđivanja tzv. Istanbulske konvencije koja se referira na sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prestrašili su se da bi muškarci mogli postati žene, a žene muškarci. Ipak, nije se to dogodilo.

Pritisak hrvatskih desničara na bilo kakav multilaterizam jednak je onome kakav oni gaje i prema bilo kakvom multikulturalizmu. Znači, ideal je Hrvatska sama na svijetu, bolje rečeno Hrvati, jedan od najstarijih naroda, diljem domovine i svijeta – samodostatni

Ksenofobični repertoar već se i 2015. godine širio na izbjeglice i migrante, ali taj strah, pa i histerija, sada više uzimaju maha zbog toga što je sada slično raspoloženje i u Europi i zato što Hrvatska objektivno sada jest na udaru jer u zemljama EU-a nitko više ne prima izbjeglice i migrante bez kontrole, a Hrvatska je ”predziđe” Schengenskog prostora.

Zbog toga što su granice za migrante zatvorene, danas ih je u BiH višestruko više nego što ih je bilo još 2017. godine – više od 22.000 izbjeglica zatražilo je u ovoj godini azil u BiH.

Ksenofobima iz ”stare” Europe objektivno se može priznati da su njihove zemlje već mnogo izbjeglica prihvatile i primile i da se njima sada čini da je to dosta. Ali, za Hrvatsku to ne vrijedi, u Hrvatskoj praktički nitko nije želio ostati dok su granice prema zapadnoj i sjevernoj Europi bile za migrante otvorene. U svim ovim godinama migrantske krize, azil u Hrvatskoj dobilo je oko 650 osoba.

Potpuno ridikulozan bio je u ponedjeljak onaj usamljeni prosvjed zastupnika Hrasta Hrvoja Zekanovića kojem su ”dobri ljudi” platili put u marokanski Marakeš da tamo zastupa hrvatske ksenofobe i agitira protiv UN-ovog Globalnog sporazuma o sigurnim, urednim i legalnim migracijama. Na kraju, 164 države u svijetu podržale su taj sporazum, a iz njega se povuklo samo 13 zemalja, od toga šest zemalja EU-a. Na Zekanovićevu ili Petrovljevu žalost – iz sporazuma se nije povukla i Hrvatska.

Isto tako, kao što se baš ništa lošeg nije dogodilo nakon što je Sabor prihvatio Istanbulsku konvenciju, tako se i ništa lošeg neće dogoditi nakon što je u Marakešu usvojen sporazum o legalnim migracijama.

Pritisak hrvatskih desničara na bilo kakav multilaterizam jednak je onome kakav oni gaje i prema bilo kakvom multikulturalizmu. Znači, ideal je Hrvatska sama na svijetu, bolje rečeno Hrvati, jedan od najstarijih naroda, diljem domovine i svijeta – samodostatni.

Pritom je vrlo važno da postignuti sporazum ima namjeru pozitivno regulirati sve migracije, pa tako i emigraciju hrvatskih građana u svijet, prije svega u prosperitetnije europske zemlje. Ako već odavde sele, onda je važno da kao legalni migranti budu maksimalno zaštićeni, pa i socijalno i zdravstveno. Ali i da mogu dalje nesmetano transferirati novac u Hrvatsku svojim obiteljima i rodbini, a ti novčani transferi sada dostižu 2,2 milijarde eura godišnje, dok su, recimo, prije desetak godina bili oko 1,3 milijarde eura.

Ksenofobični repertoar već se i 2015. godine širio na izbjeglice i migrante, ali taj strah, pa i histerija, sada više uzimaju maha zbog toga što je sada slično raspoloženje i u Europi i zato što Hrvatska objektivno sada jest na udaru jer u zemljama EU-a nitko više ne prima izbjeglice i migrante bez kontrole, a Hrvatska je ”predziđe” Schengenskog prostora

Nije ni to za zemlju loše, kao alternativna socijalna politika.

Ipak, Andrija Hebrang jučer govori da ”migranti jesu velika opasnost, jer su to ljudi koji će popuniti demografsku prazninu, ali bez puno našeg izbora. Ako dobijete ljude koji imaju sasvim drugo civilizacijsko nasljeđe, ne njihovom krivicom, nego je potpuno nemoguća civilizacijska prilagodba”.

Oni koji misle da će Hrvati diljem svijeta, pa i oni iz druge ili treće generacije sutra ili jednog dana ipak pohrliti u Hrvatsku, varaju se. Zapravo, hoće, doći će, ako Hrvatska počne postajati uspješnom državom. Zasad se to baš ne vidi.

I bez obzira na Marakeški sporazum, i s njim i mimo njega, Hrvatska mora odmah računati i na strane radnike jer bez njih neće više moći niti stagnirati, a kamoli rasti. Za to i hrvatski političari, bez obzira na sitne populističke i politikantske igre, trebaju pripremati atmosferu u društvu umjesto da sami stvaraju i pogoduju ksenofobiji i potpuno istrošenom nacionalizmu.

(Prenosimo s portala Novog lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nije vrijeme za legitiman referendum
    •  Licemjerna predstava za hrvatsku javnost
    •  Velika Albanija, pa velika Srbija!?
    •  Hoće li Europa biti raskomadana nacionalističkom gubom?
    •  Ne trebamo žaliti Dragana Čovića
    •  Protiv Hrvoja Zovka ognjem i mačem
    •  Tko može Hrvatsku učiniti boljom? Ne vidi se
    •  Slučajna država ili država slučaj
    •  Kaptol nije odvojen nego je iznad države
    •  Što se u Hrvatskoj ne smije reći

> Svi tekstovi ovog autora