autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Hrvatski nogomet danas nalik je Wermachtu u svibnju 1945.

AUTOR: Ante Tomić / 03.09.2016.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Zamislite kako je tužno u našim nogometnim klubovima uvijek u ovo doba godine, na izmaku ljeta, kad talentiraniji igrači prazne ormariće u svlačionicama, ostavljajući mlađim kolegama dezodorans ili svoju sretnu kožnu narukvicu ili takvu nekakvu sitnicu za uspomenu, i opraštaju se, kao pristojni mladići, s oružarima i portirima i tetom Jadrankom koja im je prala dresove, i zauvijek odlaze preko stadionskog parkirališta krijući suze.

S gvaljom u grlu i olovnom kuglom u želucu napuštaju svoje poznato gnijezdo, prestravljeni kako će se snaći bez mame i tate, u dalekom svijetu, sa svojim šaljivim engleskim od, brat bratu, sedamnaest riječi, u Parmi, Antwerpenu, Braunschweigu, Donjecku ili nekom drugom mjestu za koje prije deset dana možda nisu ni znali da postoji.

A zamislite zatim kako je onima bez talenta, onima što ostaju jer im menadžer ni u trećoj austrijskoj ligi nije našao posao. Kakav čemer njih ispuni dok gledaju prazne, rastvorene ormariće u svlačionicama. Grle se s boljima ili sretnijima od sebe, želeći im sreću u Parmi, Braunschweigu ili Donjecku.

“Razvali ih, kralju. Bolji si od ukrajinskih šupaka, legendo”, šapću im ohrabrujuće, ali znate i sami, kako god iskreno i prijateljski to kazali, kako god im bio drag onaj što odlazi, teško je. Teško je, brate. Užasno je, legendo. I njima dođu suze na oči i jedva mogu disati od crne i teške zavisti koja im je ispunila prsa

“Razvali ih, kralju. Bolji si od ukrajinskih šupaka, legendo”, šapću im ohrabrujuće, ali znate i sami, kako god iskreno i prijateljski to kazali, kako god im bio drag onaj što odlazi, teško je. Teško je, brate. Užasno je, legendo. I njima dođu suze na oči i jedva mogu disati od crne i teške zavisti koja im je ispunila prsa.

Žalost je golema koncem kolovoza, početkom rujna, kad stranci obrste naše svlačionice, svake godine iznova uzimajući sve mlađe, kao Osmanlije što su u stara doba otimali kršćanske dječake iz provincija na rubovima Carstva, i ostavljajući samo totalne antitalente, ili ozlijeđene, ili bezobrazne, svadljive egomanijake, frajere što ne jebu živu silu, na jutarnje treninge dolaze ravno iz birtija i prazne pivske limenke neodgojeno bacaju uz aut-liniju.

Na izmaku ljeta svi su hrvatski klubovi u jednakoj nevolji, ponovno se moraju sastaviti od bijednog igračkog kadra koji im je preostao: pola ekipe još nema malja oko genitalija, a druga polovina su ili dragi, ali nesposobni, ili sposobni, ali pijani. Trećepozivci i djeca, to je hrvatski nogomet danas. Dosta je nalik Wermachtu u svibnju 1945. godine.

S gvaljom u grlu i olovnom kuglom u želucu napuštaju svoje poznato gnijezdo, prestravljeni kako će se snaći bez mame i tate, u dalekom svijetu, sa svojim šaljivim engleskim od, brat bratu, sedamnaest riječi, u Parmi, Antwerpenu, Braunschweigu, Donjecku ili nekom drugom mjestu za koje prije deset dana možda nisu ni znali da postoji

A navijači kao navijači, budalasta čeljad kojoj se i na najmanji, najbeznačajniji uspjeh neviđeno raspali želja, što zarobljena u kraljevstvu iluzija zaziva slavne tradicije kojih se malotko pouzdano sjeća, jer ih ustvari nikad nije bilo, nikako se ne uspijeva pomiriti s desetkovanjem klubova.

U njihovoj mašti talentirani igrači su ponosni, nepokolebljivi lokalpatrioti koji ni za kakav novac ne bi napustili rodni Marjan i Bačvice, koji ni za pokal Lige prvaka ne bi ostavili gušt čarobnih proljetnih predvečerja na Skalicama, kada bi, vraćajući se s treninga, spustili na asfalt torbu sa znojnom opremom pa zaigrali na male branke s mališanima u prašnjavom parku ili zapalili crveni Marlboro s ekipom sa zidića.

Nogometni navijači, svi do jednoga, pa i ako su bučni i tetovirani nasilnici, u osnovi su sentimentalniji i naivniji od kućanica koje cmizdre na meksičke serije.

Morate zaista biti ludo romantični da biste ozbiljno povjerovali kako ni za što na svijetu jedno pošteno, naše dite, jedan prkosni hajdučki tić, ne bi napustio svoj beznadni klub koji sad već i desetljećima posrće u blatu domaće lige.

A navijači kao navijači, budalasta čeljad kojoj se i na najmanji, najbeznačajniji uspjeh neviđeno raspali želja, što zarobljena u kraljevstvu iluzija zaziva slavne tradicije kojih se malotko pouzdano sjeća, jer ih ustvari nikad nije bilo, nikako se ne uspijeva pomiriti s desetkovanjem klubova

Svake godine iznova na koncu ljeta, kad se većinom rasprše europske ambicije naših klubova, u novinama i na portalima čitamo patetična zaklinjanja. Jedan ni za tjednu plaću od četvrt milijun eura, Ferrari iz ograničene serije, dvorac u Provansi i sedmerosobni penthouse u Londonu, ne bi otišao u inozemstvo. Drugi će za voljeni klub igrati makar i za pola štruce polubijeloga i petnaest deka tirolske.

Ipak, nogometaši, kako vidimo, odlaze. Karijere nastavljaju i u rizičnim istočnoeuropskim ili srednjoazijskim diktaturama, u nestabilnim režimima na rubu građanskog rata. Bježeći od ovoga našeg jada, sve su neizbirljiviji. Upravo kao i hrvatski klubovi koje su napustili.

Samo gledajte, još za koju godinu svi hrvatski muškarci mlađi od pedeset moći će, ako požele, igrati u Prvoj nogometnoj ligi.

(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: