Hrvatsko nacionalno svrstavanje

Svojevremeno u programu Hrvatske radiotelevizije o praznovjernom i mitomanskom rastrojstvu prvog hrvatskog predsjednika svjedočio je Kiro Gligorov, predsjednik Makedonije, živi svjedok i sudionik. Ovako je govorio. Posjetilo nas je veoma uvaženo izaslanstvo Evropske Zajednice, okupilo ondašnje najutjecajnije jugoslavenske političke rukovodioce – tada se već puca i Jugoslavija se raspada – u ime Evrope ponudili su nam sveukupno desetak milijardi maraka za trenutačno pristupanje Evropskoj Zajednici, pet odmah, a za daljnje ekonomsko-gospodarsko i pravno usklađivanje u narednim godinama još pet.

Svi prisutni smatrali su da je ponuda veoma dobra osnova za razgovore. Svi osim Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Ova dvojka rekla je ne i odbacila bilo kakvu mogućnost razgovora o ponuđenom. Milošević je želio zadržati Jugoslaviju s Beogradom kao glavnim gradom. Tuđman je počeo pričati o nekakvom hrvatskom kraljevstvu i kako je njegova povijesna uloga da obnovi neovisnost kojoj hrvatski narod u kontinuitetu teži tisuću godina… Vidimo da je Tuđmanu bilo važnije odigrati ulogu prvog hrvatskog predsjednika nego pregovarati o ulasku Hrvatske kao dijela Jugoslavije u Evropsku Zajednicu.

Rezultat: umjesto odmah i mirnim putem – dvadeset godina + rat, smrt, razaranje, etničko čišćenje, uništeni životi, opljačkana država – i eto nas u istoj toj Evropi koju je Tuđman nekoliko godinu ranije odbio. Odgovoran i savjestan političar pred televizijskim auditorijem objasnio bi s kakvim se izborom država suočava, obznanio ponudu i na referendumu pitao narod želi li u Evropu ili ne.

Nepogrešiva providnost i samoobmanjujući usud narcisoidne i sumanute predstave o sebi kao onome koga je povijest odabrala da nakon hiljadugodišnje težnje u prilikama koje se ni pod koju cijenu ne smiju propustiti opet ili po prvi put utemelji hrvatsku državotvornost, a u stvarnosti jedne tragične i geopolitičkim okolnostima nedorasle figure posljednjeg čina hrvatskog osamostaljenja, ipak su htjeli da želja i djelo prvog hrvatskog predsjednika budu oni koji tu državu ideološki i svjetonazorski, istovremeno, ujedinjuju i dijele.

Tuđmanovo miješanje kostiju kao ideja pomirbe partizana i ustaša razara hrvatsko društvo. Miješanje kostiju ne može i nikad neće izmiriti ta dva razumijevanja čovjeka, društva i svijeta, antifašističko i ustaško, dva viđenja međusobno toliko suprotstavljena da se poništavaju.

Svjedočimo tome već trideset godina – takav promašeni i naopaki pokušaj pomirbe nije ništa drugo nego, pokazalo se a pokazuje se i danas – rehabilitacija ustaštva. Naime, kada bi ta dva sadržaja bila jednako vrijedna, jednako valjana i jednako ispravna onda bi u historijskom događanju u kojem su zajedno sudjelovali valjda bili na istoj strani i skupa, saveznici, a ne protivnici u borbi na život i smrt.

Miješanje kostiju sve dublje i dublje ukopava naše društvo u podjelu na dva vrijednosna sadržaja, na dvije strane, dvije vojske, dva bića koja se međusobno ne žele, odgurujući, udaljavajući jedne od drugih u nepomirljivost.

Stvoren je pritisak izjašnjavanja i svrstavanja. Već dugo je tomu tako, tri desetljeća. Marljivo i u kontinuitetu taj je proces na djelu. Radi se na tome.

Doduše ako ćemo pravo, svrstavanje periodično traje već osamdesetak godina, uvijek iznova. Svaka sljedeća generacija hrvatskih građana prije ili kasnije biva suočena s istim identitetskim izborom: koliko je dovoljno, koja mjera nacionalne osviještenosti je prihvatljivija i poželjnija – ona koja naginje antifašizmu ili ona bliža ustaškoj slici hrvatske?

A dvostruke konotacije? To je nastojanje posrnulih da retroaktivno normiraju povijest, da se najmračnije posrnuće hrvatskog naroda viktimizira radi izmišljenog višeg cilja, da se endehaziju tumači kroz suosjećanje, da se vremenom, malo po malo uljepša slika ustaškog pokreta gdje će se njihove namjere i želje za neovisnošću promatrati kroz herojske ideale, odvojene od prakse i sadržaja.

Pitanje je postoje li dovoljno plemenite namjere i želje koje bi bile u stanju oprati ustašku praksu i sadržaj – ako ne, onda moraju biti izmišljene.

Međutim, i takve su nedovoljne, sve je nedovoljno osim suočavanja s posrnućem. Jer kako bi se danas pisalo i pamtilo, kakav bi svijet bio da se južnoslavenski narodi nisu organizirali u otpor nacifašističkoj okupaciji i izdajničkom, kolaboracionističkom, njima bratskom ustaškom antiljudskom i anticivilizacijskom režimu, da se nisu okupili u idejama i praksi koje opsegom nadilaze nacionalna opredjeljenja i kalupe, i udružili u obrani svoga zavičaja i svojih života, svoga prava na postojanje?

Rat je završen. Ustaše su izgubile. Antifašizam je pobijedio. Poraženi se ne mire s porazom. Upravo je ovaj proces u pozadini prikriven kroz ogorčenost ratnih gubitnika.

Poražena i posrnula strana želi uljepšati vlastitu povijesnu ulogu. Zato danas imamo javni prostor građanske svijesti u zabrinjavajućoj mjeri oblikovan tako da se ta dva sadržaja predstavljaju kao izbori između kojih valja birati. Nadmeću se kao poželjnost i nepoželjnost koje bi društvo trebalo usvojiti ili odbaciti.

Uopće prisutnost takvog izbora znak je nazadnosti budući da ukazuje na potrebu, nažalost i neophodnost tumačenja i objašnjavanja šta je bio i značio antifašizam, a šta je antifašizmu suprotstavljen bio i značio endehazijski ustaški režim.

Kao pokret, ustaše se nikad nisu pomirile s obmanom u koju su uvukli velike dijelove vlastitog naroda. Danas, osamdeset godina nakon rata žele promijeniti povijest, žele pobijediti antifašiste.

Postoji samo jedan ispravan način razumijevanja rasnih zakona, sustava koncentracijskih logora, prakse istrebljenja cijelih naroda, Roma, Srba, Židova, ali i svih ostalih neistomišljenika označenih kao neprijatelja. Ustaški pokret ne može se iskupiti, ne može postati ni danas ni ubuduće društvena poželjnost, ne može izbrisati vlastitu prošlost, vlastiti život – osim silom; na kugli zemaljskoj ne postoji sluga božji niti Crkva koja bi mogla olakšati ustaški teret, razriješiti grijeha ustašku ostavštinu. Apologija ne može biti put.

Svaka današnja obrazovna, politička ili crkvena apologija koja sebi postavlja takav cilj gledajući u tome vlastitu sebičnu korist, ili vlastitom iluzijom zavedena misli kako hrvatskom društvu čini dobro, samoobmanuta je isto kao i prvi hrvatski predsjednik veličinom vlastite povijesne uloge. Zašto? Zato jer narednoj generaciji i generacijama, vlastitoj, našoj djeci u nasljeđe ostavlja opetovano proživljavanje iste one nepomirljive suprotstavljenosti koju su naši djedovi i očevi živjeli – beskrajno ponavljanje u ratnom krugu pobjednika i gubitnika.

Prema tome, političko udvaranje neoustaškom sentimentu, pokušaji da se ustaški pokret interpretira kroz težnju hrvatskog naroda za neovisnošću jednako je nepametno i identična je greška kao što je bila ona jugoslavenske politike i historiografije nedovoljnog suočavanja s egzistencijalnim posljedicama drugog svjetskog rata – odnosa prema poraženima.

Devedesetih, za vrijeme bratoubilačkog rata i ratova, ideju da će se djeca partizana i djeca ustaša, odnosno mi, izmiriti, zajedno i na okupu održavao je raspad Jugoslavije, rat devedesetih, rat za neovisnost. Neoustaštvo je već tada uzelo maha ali ratne okolnosti diktirale su neke druge prioritete.

Možda je potrebno ispričati malo drugačiju priču o prošlosti, ali ne ustaški drugačiju.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Palestina – konstruiranje (ne)prijatelja
    •  Izmišljena poetika ustaškog pozdrava
    •  Kameni cvijet raste
    •  Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora
    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije

> Svi tekstovi ovog autora