novinarstvo s potpisom
”Ugroze na koje se ne možemo pripremiti i koje ne znamo kako preduhitriti, ljudi ne shvaćaju ozbiljno”, upozoravao je poslijeratnu Europu bečki filozof Guenther Anders, ”filozof samouništavanja čovječanstva” (rođ. 1902. u Wroclavu, umro 1992. u Beču).
Ljudi su se skloni pouzdavati u to da se neće dogoditi ono što ne želimo da se dogodi, a Anders je stao pisati o omalovažavanim i ignoriranim opasnostima (”Endzeit und Zeitenende’‘).
Nezamislivo je postalo stvarnošću: Hitlerov uspon, genocid nad milijunima žrtava, nuklearni napad na Hiroshimu potaknuo je Andersa na apele. I 1991. godine malo tko je mogao zamisliti da će se u Europi ponovo ratovati – prvi put nakon 1945. Bi li mase koje su klicale huškaču rata – Miloševiću – stvarno klicale da su računale s tim da će se rat vratiti njima, u zemlju iz koje je krenuo?
Iako su korisnicima hrvatskih medija vjerojatno već prisjeli preimenovanje Trga maršala Tita i (ne)skidanje HOS-ove ploče s pozdravom ZDS, ”top-teme” ovoga ljeta umjesto poreza, povišenja cijene struje, malih mirovina, odlaska mladih u inozemstvo, ”skidanje Tita” i neskidanje ploče s ustaškim pozdravom nisu luksuzni problemčići ni partikularni grupni interesi.
Zbog okolnosti pod kojima su nastali te zbog posljedica koje su iznjedrili i još mogu izazivati valja ih shvatili primjereno ozbiljnim.
Naime, odluka o preimenovanju spornog zagrebačkog trga plod je političkog pritiska i ucjene inicijatora, a potkupljivosti i opsjednutosti moći ucijenjenih koji su, radi ostajanja na vlasti, dozvolili da ih netko ucijeni.
Odluke su u jednom i drugom slučaju plodovi političkog nasilja koje je iznudilo trule kompromise. Političko nasilje i političko taktiziranja iz neodlučnosti i straha podjednako su zli i opasni blizanci – političari podcjenjuju njihovu opasnost.
Tko će svima njima, cijelim generacijama, davati poduke iz ”predočavanja mogućih opasnosti i njihovih posljedica“?
Političko vodstvo do sada je zakazalo. Veliki političari se nisu dali voditi mainstreamom.
Gotovo su korisniji oni koji su radili protiv mainstreama, poput cara Josipa II., sina Marije Terezije, koji je svoje reforme provodio mimo naroda, nasuprot geslu Francuske fevolucije (”Sve za narod”) i postupao po svome: ”Sve za narod, no ništa s narodom”.
Nije bio demokrat – no što se danas u ime naroda traži, zahtijeva, čemu se plješče (mase u SAD-u koje su se Trumpu pomogle domoći vlasti i koje danas urlaju od oduševljenja kad njihov ljubimac opet izusti neku nepristojnost ; mase koje su glasovale za Orbána, Marine Le Pen, Jaroslawa Kaczynskog, Berlusconija i druge, manje poznate – strah od njihova političkog nasilja zabranjuje mi nazvati ih ”cirkusantima”).
Ne treba podsjećati na blogove na društvenim mrežama i u novinskim rubrikama. ”Narod je velik tupavac” (Das Volk ist ein großer Lümmel), napomenuo je Heinrich Heine.
Veliki tupavac pozorno sluša kad ga netko stane uvjeravati da će sve biti u redu makne li se konačno Tito s trga ili da je ”potrebno, nužnobiti pozitivan oko pozdrava ”Za Dom spremni” (jučer sam čula iz biskupskih usta, kao ”temu con variazioni”: ”Budite uvijek za dom spremni!”
Oni koji žive od toga da ”velikog tupavca” uvjeravaju u svoja djela i oni koji ništa ne čine da ga ”poduče” pameti dobro žive – problemi će tek budućim generacijama pasti na glavu.
Političari koji su opravdano na glasu kao veliki ”velikom tupavcu” su ukazivali na njegove gluposti i naivnosti, predočavali im svoje vizije te ih provodili polučili su dobrobit i korist – provodili su ih kad nisu mogli obećavati med i mlijeko (Churchill je Britancima obećavao ”Blood, sweat and tears”), kao, na primjer, Roosevelt, Adenauer, Rabin, Anwar Sadat – i Tito.
U stabilnim i dobrim vremenima lako je voditi politiku i vladu. U krizama su nužne ličnosti koje imaju vizije, znaju ih ostvariti i pridobiti i one koji se s njima ne slažu.
Ne pridobiju li ih, ne boje se njihova otpora.
New York Times je neko vrijeme nakon Trumpove prisege podsjećao na Europu i Ameriku tridesetih godina prošloga stoljeća kad su jačali populisti i ekstremisti sve dok svijet nije srljao u katastrofu.
Europu je izvukao poučak: ”Ni demokracije nisu besmrtnici! I one su ranjive i mogu od zadanih ozljeda i umrijeti”.