I HTV svog Bujanca ima, lijevog: to je Aleksandar Stanković

Osjećam se prljavo, prevareno, čak i silovano. Nerado pišem ovu kolumnu. Nerado jer bih, kao teolog i kršćanin, trebao biti sretan što su hrvatski parovi nedavno zatočeni i suđeni u Zambiji uspješno okončali tu agoniju i stigli doma s djecom iz DR Kongo. I jesam. Drago mi je za tu djecu. Ovo pišem i kao član obitelji u kojoj su tri sestre moga pokojnog oca usvojile po jedno dijete, dakle kao netko tko iz prve ruke zna što znači imati usvojene rođake.

Ali mi je muka od hrvatske javnosti i hrvatskih novinara. Baš mi je muka. Da nije bilo neistina izgovorenih jučer u emisiji ”Nedjeljom u dva” s gostom Zoranom Subošićem (jedan od Hrvata koji su bili zatočeni u Zambiji) i, prije svega, da nema ovog izvanrednog feljtona kolegica Željke Godeč i Slavice Lukić u Jutarnjem listu (počeo je u subotu!) ovo – malo je reći nemara hrvatskih sudaca u slučajevima posvojenja djece iz DR Konga (od izvora s raznih općinskih sudova u Hrvatskoj prikupili su 54 rješenja o međunarodnom posvojenju, od kojih se 50 odnosi na posvojenje djece iz DR Konga i sve su potanko analizirali), vjerojatno bih se bavio mitomanijom u hrvatskom nogometu, ali preče je baviti se dobrim, što dobrim, najboljim izdanjem novinarstva u dosta godina unazad, odnosno porazom novinarstva u Stankovićevoj emisiji i na HTV-u.

Četiri puta sam bio gost Aleksandra Stankovića. Doduše prvi put kao kolega ”suvoditelj”. Naime, bilo je ono rano doba kada je Stanković uz glavnog gosta imao i kolege novinare koji bi zajedno s voditeljem postavljali pitanja. Ako me sjećanje ne vara, gost je bio Ivica Račan, a pored Stankovića i gosta tu smo još bili Darko Pavičić, Milan Ivkošić i moja malenkost.

Anyway, moja tri gostovanja kod Stankovića kao gosta (iz nekog razloga sam mu bio zanimljiv: možda moja obiteljska anamneza je bila u pitanju) su kod mene izazvale neki respekt prema njemu pa sam mu godinama iza toga ”praštao” kroničnu neupućenost i loše pripreme, zabavljačke eskapade i strašne oscilacije u izvedbama, ali ima već dosta vremena kada ga, uglavnom, ne pratim, jer je to što radi postalo negledljivo, osim naknadno u medijima da vidim koja se njuška tamo pokazala, osim kao jučer, kada moja njuška njuši belaj.

Stankovićeva je bila profesionalna obaveza da ne nastupi kao PR sada više nepostojećeg benda Hladno pivo već da se koncentrira na činjenice, ma koliko neugodni bili dani, tjedni i mjeseci pritvora hrvatskih parova u Zambiji. Budući je spomenuo, ovlaš, ali je spomenuo, feljton kolegica Godeč i Lukić, naime, činjenicu da u rješenjima Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, nema osobnih podataka o djeci koja se usvajaju, Stanković je bio dužan pred kamerama i gostom iznijeti makar one najkrupnije podatke iz navedenog novinskog istraživanja koji pokazuje da su suci bili nemarni (možda i korumpirani, to će se sada zaista morati ustanoviti na odgovarajućim adresama pravne države), a klijenti/predlagatelji nerijetko ordinarni lažovi i manipulatori.

Valja razbiti tabu da su svi odreda ”dobri ljudi” jer posvajaju jadnu djecu iz Afrike. Možda su neki zaista dobre duše, nije na meni da sudim o njima, ali istraživanje novinarki Jutarnjeg lista kojeg je Stanković trebao pročitati prije emisije (dva prva od šest planiranih nastavaka) trebali su biti sastavni dio emisije na način na koji to traže korektni televizijski formati svugdje po svijetu. I to zato jer je u ponašanju sudova toliko toga nemarnog (a možda i kriminalno) da su se pravni stručnjaci koji su Godeč i Lukić konzultirale ”sramili” nad viđenim u pravosuđu i zato što rad novinarki Godeč i Lukić jasno upućuje na moguću trgovinu u vezi te djece iz DR Konga unutar Republike Hrvatske.

Ne bih, zaista, ne bih jednog dana želio čuti da je u možebitnoj trgovini uključen i kolega Stanković. Želim vjerovati da je samo odustao od novinarstva i da je jedini pravi problem pred kojim se nalazimo nepostojanje volje kod vodstva HTV-a da se riješe jedne emisije koja vrlo često radi protivno pravilima novinarske struke.

K tomu, postoji još jedan problem što se nas novinara tiče: Stankovića u tom kršenju pravila novinarske struke sekundira Maja Sever, kao njegova glavna suradnica, a Maja Sever je predsjednica Europske federacije novinara!

Jutarnji list donosi rad u kojem su slučajevi analizirani ”s desetak uglednih stručnjaka, praktičara i teoretičara, iskusnim sucima Općinskog, Upravnog i Vrhovnog suda, više sveučilišnih profesora, odvjetnicima, socijalnim radnicima, a većina njih pristala je razgovarati samo anonimno, uvjerena da je tema međunarodnog posvojenja djece iz siromašnih zemalja u Hrvatsku za vlast golemi tabu”.

Elem, kolegice Željka Godeč i Slavica Lukić, u radu koji, ako smo iole ozbiljna zemlja mora imati kao posljedica odgovarajuće sankcije i konačno uređenje ovoga pravnog problema, tako iznose nevjerojatan podatak da je ”jedan zagrebački par u razmaku od rujna 2021. godine do studenoga 2022. godine posvojio čak pet djevojčica, unatoč tome što članak 656. kongoanskog zakona decidirano kaže: ‘Nitko ne može posvojiti više od troje djece’.”

Ili da su ”sutkinje u Zlataru posve previdjele da djeca imaju pravo na vlastiti identitet koji uključuje informaciju o biološkim roditeljima i podrijetlu. To im jamče UN-ova Konvencija o pravima djeteta i Obiteljski zakon”.

Ili da je ”Jutarnji list imao priliku vidjeti i nekoliko primjeraka kongoanskih presuda o posvojenju. Sadržaj svih presuda i sudionika postupka u dlaku je isti. Samo se mijenjaju imena djece, bioloških roditelja i posvojitelja. Te presude Suda za djecu u Kinshasi, gradu s više od sedam milijuna stanovnika, opiru se elementarnim zakonima fizike: isti su ljudi isti dan u isti sat bili na dva različita ročišta”.

Ili, da vas ne zamaram, evo još jedna stvar koja Stankovića ne zanima, ”neki od parova koji su se s djecom vratili iz Zambije imaju takva rješenja, donesena su prošle godine, a sutkinje su se pozvale na zakon koji je u trenutku potpisivanja već tri i pol godine bio izvan snage!”

Ne, uopće ne pretjerujem. Već dugo nisam sjedio pred računalom i čitao tekstove za koje baš mogu kazati, e, ovo je novinarstvo. I dugo nisam istog dana, u razmaku od nekoliko sati, osjetio da mi se želudac okreće pred ekranom muljatora Stankovića.

Hajde, moram vam dati još jedan podatak iz rečena istraživanja. ”Jedan predmet, u kojemu je posvojiteljica javna osoba, pokazuje munjevitu brzinu u legalizaciji od samo dva dana: pravomoćna odluka iz Konga od 17. rujna o posvojenju dvoje djece postala je pravomoćna u Krapini kod sutkinje Božić već 19. rujna. To rješenje zaslužuje uvrštenje u rubriku ‘vjerovali ili ne’: da je presuda iz Konga, koja je u najboljem slučaju otpremljena iz sudske referade tog 17. rujna, doputovala već 18. u Hrvatsku, posvojiteljica iz Zagreba isti je dan proslijedila zahtjev za priznanje te presude Općinskom sudu u Zlataru i on ga je isti dan i primio (!), a onda ga je instantno proslijedio Stalnoj službi u Krapini da bi ga ‘algoritam’ momentalno dodijelio sutkinji Božić i odmah pozvao stranke na ročište i one su ga dobile isti dan, pa je sutkinja već sljedeće jutro sredila stvar?!”

Kako je to uopće moguće bez mita i korupcije? Kako je to moguće izvesti, sve dakle ono što su istražile Godeč i Lukić, bez ”hrvatske mreže” u kojoj su usvojitelji i pravnici, i sudski tumač i ekipa iz pravosuđa, i ministar Malenica koji laže pred kamerama i pokušava sve zataškati i premijer Plenković koji grmi sve je lege artis?

Ali ne, Stankovića sve ovo ne zanima. Odustao je od novinarstva i pretvorio se u lijevog Bujanca. Da, zaključit ću, sve ono grozno što vidimo kod Velimira Bujanca, navijanje, prenemaganje, agitiranje…, ali nismo dužni plaćati, imamo kao u ogledalo u radniku HTV-a Aleksandru Stankoviću, a dužni smo i plaćati.

Ovom kolumnom, po svemu sudeći, kidam i neke važne odnose i neka prijateljstva, ali to je važno učiniti. Novinar bez kičme je, što bi rekao onaj pokojni svećenik HDZ-ovac Anto Baković, kao govno na kiši. Puno tih slučajeva iz DR Kongo su izuzetno problematični, šuplji. Papiri iz sudova od Zlatara sve do Sesveta, nažalost, nisu čisti, kao ni priče usvojitelja.

”Niti jedno od ovih rješenja o priznanju kongoanske presude ne bi preživjelo reviziju jer ne zadovoljava elementarne uvjete po kojima bi suci trebali raditi”, sažeo je analizu spornih rješenja jedan umirovljeni vrhovni sudac i dodao: ”Sram me je kad ovo vidim””, kazao je sudac kolegicama Godeč i Lukić.

I mene je sram. Sram me je novinara Aleksandra Stankovića i njegove suradnice Maje Sever. Sram me je HTV-a. Sram me je brojnih mojih kolegica i kolega. Osjećam se prljavo, prevareno, čak i silovano. Nerado sam napisao ovu kolumnu. Premda smatram, sto posto sam siguran, da je trebala biti i napisana i objavljena.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora