I ja kažem: Naprijed, Hrvatska!

Ivo Josipović je bio gost u jučerašnjem terminu emisije ”Nedjeljom u 2” na HTV1 i ne mogu reći da sam oduševljen izvedbom niti bivšega predsjednika, niti voditelja i urednika Aleksandra Stankovića (emisija ne ispadne bolja ako voditelj prekine sugovornika i to nekoliko puta usred važne rečenice). Počnimo od nepotrebnoga ponavljana stvari iz kampanje, na što se potrošilo puno vremena. Koga to više zanima, odnosno, koliko je puta to već apsolvirana stvar? Zar kolega Stanković zaista misli da je potrebno po enti put ponavljati Josipovićevo priznanje kako je griješio u predizbornoj kampanji? I da to priznanje životno zanima gledatelje emisije kada su ga već čuli ili pročitali jedno deset puta?

Bilo je zaista smiješno na kraju emisije slušati teme koje urednik i voditelj ”nije stigao, a imao je namjeru otvoriti”. Pa, kume, što nisi bolje koncipirao emisiju?

Ako Ivo Josipović zaista misli da može postati premijer i ako priznaje da to želi (ja sam ovdje već napisao i kod toga ostajem, zato ću i pristupiti njegovoj novoj stranci, da vjerujem u taj izlaz i u potrebu da se njegova politička vizija obistini), on je to jučer trebao najotvorenije i kazati. Iduće nedjelje u Zagrebu osnivamo stranku ”Naprijed Hrvatska – Progresivni savez” (Hotel International, u 10h ujutro). Zašto je ta stranka toliko potrebna? Kao prvo, zato što nećemo izići na bolje ukoliko Hrvatsku ne decentraliziramo i ako ju ne regionaliziramo ukidajući županije i nepotreban broj jedinica lokalne samouprave koje tvore jedan birokratski monstrum koji izjeda našu malu ekonomiju

Kritika ide i na koncepciju i izvedbu priloga o gostu i njegovim političkim ambicijama u trajanju od 4 minute i 50 sekundi. Na televiziji je pitanje dojma prvorazredna stvar, pa je mišljenje jednoga nerelevantnog novinara iz Jutarnjeg lista bilo promašeno. Osim što se taj kolega nije ozbiljno pripremio za kritku Josipovićeve buduće i skore političke aktivnosti (uobraženi mladić citira Velimira Sriću, budući kadar nove Josipovićeve stranke, a vidi se da prof. Sriću niti je čitao, niti ga je shvatio), kakav profesionalni autoritet ima Goran Penić iz Jutarnjeg lista?

Odabir negativca Tihomira Dujmovića s neofašističkoga portala Dnevno ima smisla: em je Dujmović markantan autor, narušene reputacije, ali postojane karijere, em je bilo zanimljivo promatrati ”predstavnika” retrogradnog desničarenja, zadrtoga i isključivog hrvatskog nacionalizma, jer je to jaka tendencija u društvu i najava možebitne politike HDZ-a koju Dujmović promovira kao konačno rješenje za hrvatske probleme: kaznene ekspedicije prema neistomišljenicima, hapšenja i diktatura istine, kako orwellovski najavljuje Karamarko, pa i u divljačkom obračunu s prof. Žarkom Puhovskim u posljednjem broju tjednika Globus, u nedostatku ama baš ikakvoga suvisloga ekonomskoga programa, što je bio razlog da HDZ glavom bez obzira napusti bivša ministrica financija Martina Dalić.

Slučaj komentatora lista 24sata i tjednika Express Borisa Rašete je pak za širu analizu. On je kao trebao igrati ulogu ”dobroga”, odnosno decentnoga u prilogu, iako nismo čuli što je sve Rašeta imao reći jer ga novinarka Sanja Corazza, autorica priloga, nije znala ukomponirati, već je čupala njegove rečenice iz konteksta.

Dala je tom mladom novinaru Jutarnjeg lista neviđeno puno pažnje, a lupala je u prilogu neartikuliranim rečenicama Dujmovića i Rašete: ako se koristi Dujmovića da se Josipovića pozicionira u odnosu na pokojnoga Račana, to je izvedeno na ”ubij Boga” način, a ako se Rašeti namijenila uloga da sublimira tezu lijevih gunđala kako je ”Ivo Josipović drugo ime za neodlučnost ili nastavak Račana drugim sredstvima”, što onda pak znači zaključak Rašete da Josipović ”nije toliki luzer kako je pak mišljenje većine u Hrvatskoj”? (I kako Boris Rašeta zna što je mišljenje većine?!).

Što reći pak o prilogu u kojem novinarka Corazza čak tri puta prikazuje sadržaj kolumne Ive Josipovića na našem portalu namjerno izbjegavajući reći da je riječ o ”kolumni” (ona govori, sasvim netočno, da je riječ o ”blogu”, a blog je pak, zna se, potpuno osobna inicijativa na webu) i spomenuti ime našega portala, što je dokaz neprofesionalnosti jer je točnost i odgovornost, kako je učio veliki televizijski profesionalac Zvonko Letica, ugaoni kamen naše profesije i njene etike. Od kolege Stankovića očekujem da u idućoj emisiji ispravi, budimo blagi, ovu nedorečenost i nekolegijalnost navedene novinarke u prilogu, barem što se tiče aktivnosti Ive Josipovića na Autografu.

Dakle, o samom nastupu, kako on to sam priželjkuje, jer je to rekao u intervjuu tjedniku Express, 10. travnja 2015., broj 249 (naslovnica: ”Da, bit ću premijer”), možebitnoga budućega hrvatskoga premijera treba reći ovo: mogao je biti bolji!

Ako Ivo Josipović zaista misli da može postati premjer i ako priznaje da to želi (ja sam ovdje to već napisao, da mislim kako bi Ivo Josipović bio dobar premjer, i kod toga ostajem, zato ću i pristupiti njegovoj novoj stranci, jer vjerujem u taj izlaz i u potrebu da se njegova politička vizija obistini), on je to jučer trebao najotvorenije i kazati.

Hrvatska želi neposredno izabrane i neovisne kandidate. U realnosti na lokalnim razinama funkcioniraju različite koalicije čiji čelnici nemaju ideoloških predrasuda, ne vode računa o širim interesima i često se odmeću od stranačke hijerarhije. Opći interes gubi pred lokalnim parcijalnim interesima. U Vladi i u Saboru stvaraju se lokalno usmjereni lobistički blokovi. Tako Sabor postaje paraliziran, a veće su reforme nemoguće

Iduće nedjelje u Zagrebu osnivamo stranku ”Naprijed Hrvatska – Progresivni savez” (Hotel International, u 10h ujutro). Zašto je ta stranka toliko potrebna?

Kao prvo, zato što nećemo izići na bolje ukoliko Hrvatsku ne decentraliziramo i ako ju ne regionaliziramo ukidajući županije i nepotreban broj jedinica lokalne samouprave koje tvore jedan birokratski monstrum koji izjeda našu malu ekonomiju.

Hrvatska želi neposredno izabrane i neovisne kandidate. U realnosti na lokalnim razinama funkcioniraju različite koalicije čiji čelnici nemaju ideoloških predrasuda, ne vode računa o širim interesima i često se odmeću od stranačke hijerarhije. Opći interes gubi pred lokalnim parcijalnim interesima. U Vladi i u Saboru stvaraju se lokalno usmjereni lobistički blokovi. Tako Sabor postaje paraliziran, a veće su reforme nemoguće.

Naša je uprava skupa i neučinkovita, bez pravog demokratskog legitimiteta. Imamo se namjeru zalagati za Hrvatsku povijesnih i prirodnih regija s kojima se njihovo stanovništvo snažno identificira. Trebali bismo moći racionalizirati besmisleno rascjepkani sustav od 123 grada i 420 općina, 543 lokalne jedinice i zalagati se za efikasnost, ekonomsku održivost i maksimalnu djelotvornost lokalne uprave.

Naravno, ne mogu i ne želim analizirati i ovdje promovirati cijeli program buduće stranke (iako imam pravo na to da u kolumnama zagovaram ona politička rješenja koja smatram optimalnim i dobrim, ne i u ostalom dijelu portala; portal, obećavam, neće biti alat Jospovićeve kampanje, već će to biti do one mjere u kojoj to bude potrebno samo moja i, naravno, njegova kolumna!), ali danas želim naglasti neke stvari koje smatram da Ivo Josipović, zbog pogrešnog vođenja emisije, nije imao prilike izgovoriti, a izuzetno su važne.

U svom prvom mandatu Josipović je kao predsjednik Republike bio jamac stabilnosti političkog poretka u Hrvatskoj. Ta je uloga bila iznimno važna zbog toga što je tijekom njegova mandata došlo do promjene vlasti (2011.), a nastavilo se i pogoršanje stanja u gospodarstvu, što je dovelo do porasta nezaposlenosti.

Dobro je Josipović dva puta rekao Stankoviću: uloga predsjednika Republike nije da bude vođa oporbe ni u odnosu prema poziciji niti prema opoziciji. Naime, predsjednik je simbol državnog suvereniteta i kao takav ne smije preuzimati odgovornost koja pripada Vladi. Svako aktivnije uključivanje predsjednika u stranačku politiku bilo bi prekoračenje njegovih ovlasti.

Odgovaram drugu Borisu Rašeti: kao osoba koja je uvijek tražila kompromis i konsenzus, te je upozoravala da sve stranke i pojedinci u javnom životu moraju prije svega imati za cilj boljitak Hrvatske, Ivo Josipović može biti ”drugo ime za neodlučnost” samo onima koji ne shvaćaju što je uloga šefa države. Ili ovako: Josipović je bio onoliko odlučan koliko su to okolnosti tražile.

I da budem maksimalno jasan jer smo bivši predsjednik i ja i oko toga raspravljali na nekoj od naših kava: da se Ivo Josipović našao u onoj poziciji pobune dijela visokog vojnog kadra u kojoj se našao Stjepan Mesić (koji je zbog toga, u prvome redu, zadobio simpatije ljevice i epitet ”odlučnog”), postupio bi isto kao Mesić i poslao ih u prisilnu mirovinu.

Predstavljajući sadržajno iscrpne i pomno sastavljene preporuke koje, provedene, mogu uistinu olakšati život svakog pojedinca, poslao je poruku solidarnosti, pravednije raspodjele tereta krize i duga i poruku pravednosti. Dok je tada aktualna vlada, kao i ona prije nje, tražila rješenja u gospodarskom rastu i privlačenju investicija, pravo rješenje individualne dužničke krize, krize pojedinaca, Predsjednik je naglasio kako se, čekajući gospodarski oporavak, ne može nijemo gledati da sve veći broj građana i njihovih obitelji tone u neizlječivo siromaštvo, gledati kako gube svu svoju imovinu i kako oni i njihove obitelji ne mogu ostvariti ni najosnovnije potrebe

Hrvatskoj danas treba više, a ne manje jedinstva: više solidarnosti, više razmišljanja o općem, a ne posebnom interesu, više zajedništva, a manje ideoloških, svjetonazorskih i političkih razlika. To ne znači sprečavanje pluralizma u politici. Predsjednik Josipović je poticao taj pluralizam time što je održavao dijalog sa svima – i s onima s desnice i s onima s ljevice.

U svom savjetničkom timu i uredu on je okupio ljude različitih političkih i svjetonazorskih pozicija upravo jer je želio naglasiti da je funkcija predsjednika Republike da ujedinjuje razlike.

Tijekom cijelog svog prvog mandata predsjednik Josipović održavao je svakodnevni dijalog s građanima. Demonstrirao je, uz dostupnost, i otvorenost inicijativama, drukčijim mišljenjima, otvorenost raspravama i dijalogu bez obzira na svjetonazor sugovornika.

Predsjednik Josipović polazio je u svom prvom mandatu od stava da je hrvatska povijest bila prepuna radikalnih zaokreta, od kojih je većina toliko podijelila naše društvo da je ono i danas opterećeno time.

Umjesto naglih zaokreta, a često i neosmišljenih promjena, Predsjednik je bio stava da politički sustav i društvo treba mijenjati postupno, oprezno i temeljem dobro pripremljenih analiza i procjena o pozitivnim i negativnim stranama promjena. Studioznost i ozbiljnost, a ne zalijetanje i izricanje neostvarivih obećanja – to su bile osobine pristupa predsjednika Josipovića. Polazilo se od ideje da mijenjati treba, ali ne zbog toga da bi se mijenjalo, nego onda i kad je to opravdano.

U ožujku 2013. godine, na tematskoj zajedničkog sjednici Vijeća za socijalnu pravdu i Savjeta za gospodarstvo na temu ”Dužnička kriza građana, politika razduživanja i društvena pravednost”, predsjednik Josipović je, ponovimo onima koji papagajski ponavljaju (hej, druže Rašeta!!!) kako je mandat bio prazan i izdajnički prema građanima, predložio 20 preporuka, primarno Vladi, radi rasterećenja građana, izlaska iz dužničke krize i ostvarenja balansiranog pristupa građanima u podnošenju financijskog tereta svojih obveza.

Preporuke Predsjednika nisu polazile od strančarenja, nego od odgovornosti i suosjećanja prema onim sugrađanima koje je kriza najteže pogodila.

Josipović je tom prigodom napravio snažan iskorak iz svojih nadležnosti pokazujući empatiju, odgovornost i solidarnost s onima koji su posrnuli pod teretom krize očekujući provedbu preporuka kako bi one pomogle opterećenim građanima da se dignu iz ponora duga i da ponovo preuzmu aktivnu ulogu u društvu na korist svoje obitelji, vlastitog prosperiteta i prosperiteta cijelog društva.

Neki od prijedloga predstavljale su inicijative koje su verbalizirale prije toga neke druge skupine, no kako nisu naišle na odjek ili nisu uvažene, Predsjednik je bio taj koji ih je, kao autoritet i možda jedna od posljednjih moralnih uzvisina kojoj se dnevno obraćaju ljudi sa svojim problemima, odlučio istaći i podržati njihovu provedbu.

Završit ću ovu kolumnu riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, kojeg je Ivo Josipović naveo u predavanju koje je održao na Papinskoj akademiji u Vatikanu 10. listopada 2013. Josipović postavlja ključno pitanje: ”Moraju li državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – ‘zaboraviti’ na moralne norme i usmjeriti se na tehnologiju vladanja? Je li uspjeh važniji od moralnosti? I što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ‘višeg’ cilja, zaboraviti na etiku?”

Predstavljajući sadržajno iscrpne i pomno sastavljene preporuke koje, provedene, mogu uistinu olakšati život svakog pojedinca, poslao je poruku solidarnosti, pravednije raspodjele tereta krize i duga i poruku pravednosti.

Dok je tada aktualna vlada, kao i ona prije nje, tražila rješenja u gospodarskom rastu i privlačenju investicija, pravo rješenje individualne dužničke krize, krize pojedinaca, Predsjednik je naglasio kako se, čekajući gospodarski oporavak, ne može nijemo gledati da sve veći broj građana i njihovih obitelji tone u neizlječivo siromaštvo, gledati kako gube svu svoju imovinu i kako oni i njihove obitelji ne mogu ostvariti ni najosnovnije potrebe.

Vanjskopolitičko djelovanje Predsjednika Republike bilo je u funkciji zaštite i promocije nacionalnog interesa i ispunjavanja strateških ciljeva RH u međunarodnim odnosima.

Predsjednik Josipović je svojim aktivnostima značajno utjecao na pozitivan ishod pregovora RH s EU, što je konačno rezultiralo dugo očekivanim ulaskom Republike Hrvatske u punopravno članstvo EU. Svojim aktivnim objašnjavanjem situacije u RH značajno je utjecao na razumijevanje vodećih europskih lidera kako postignuća tako i konteksta u kojem se odvijalo hrvatsko pridruživanje.

Poticao je reforme koje su se provodile u državi, a koje su bile ključne za ispunjavanje kriterija za završetak pregovora i tumačio ih međunarodnoj zajednici. Bio je svojevrstan jamac da reforme neće prestati ni nakon ulaska u članstvo. Branio je i obrazlagao svoje čvrsto uvjerenje da je proces promjena nepovratan.

I sada smo tu, na početnu jedne nove misije, osnivamo stranku ”Naprijed Hrvatska!” jer smo umorni od beznađa, korupcije, politikantstva i pesimizma kojeg nameću vladajuće garniture. Jer moramo oživjeti nadu da je drukčija budućnost moguća.

Pohvala Borisu Rašeti, ipak, jer je izgovorio ključnu rečenicu: postoji jako puno građana koji nisu zadovoljni SDP-om ni HDZ-om i koji nasušno traže adekvatnu opciju i solidan, cjelovit i razuman izborni program. Stranka Naprijed Hrvatska će ga ponuditi. U to sam sto posto siguran.

Završit ću ovu kolumnu riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, kojeg je Ivo Josipović naveo u predavanju koje je održao na Papinskoj akademiji u Vatikanu 10. listopada 2013. Josipović postavlja ključno pitanje: ” Moraju li državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – ‘zaboraviti’ na moralne norme i usmjeriti se na tehnologiju vladanja? Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ‘višeg’ cilja, zaboraviti na etiku?”

Havel kaže da je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti”, nešto prožeto ”duhom moralnosti”, koji je ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast”.

Ivo Josipović i ja smo se upoznali i međusobno prepoznali, baš na tim vrijednostima koje je zagovarao Havel, nekoliko godina prije njegove kandidature za predsjednika RH u okvira jednog radnog tijela SDP-a (posvećenog ljudskim pravima) i od tada vjerujem da je riječ o političaru koji vjeruje u dijalog i koji ga živi. Zašto smatram da je Ivo Josipović bio otvoren i uravnotežen, što su ključne predispozicije za mandatara a koje nedostaju Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku? Zato što sam u mnogim njegovim nastupima vidio da ispravno shvaća odnos morala i politike.

Zajedno s Ivom Josipovićem ja, ne zato što sam naivan, već zato što sam čovjek nade i akcije, idem u susret mojim sugrađanima. U Hrvatskoj ima puno motiviranih, pametnih i radišnih ljudi. Mislim da svima treba biti pružena prilika da krenemo naprijed. Da ne mislim tako, odavno bih digao ruke od svega, pa i od ovoga portala. Ali ja kažem – ne. Neću dozvoliti da nas pobijedi malodušnost i da mediokritet bude ozakonjen. Ja kažem: Naprijed, Hrvatska!

Josipović spada u one koji NE vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. Zna da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć.

”Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne”, rekao je tada u Vatikanu.

Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima. Zajedno s Ivom Josipovićem ja, ne zato što sam naivan, već zato što sam čovjek nade i akcije, idem u susret mojim sugrađanima.

U Hrvatskoj ima puno motiviranih, pametnih i radišnih ljudi. Mislim da svima treba biti pružena prilika da krenemo naprijed. Da ne mislim tako, odavno bih digao ruke od svega, pa i od ovoga portala.

Ali ja kažem – ne. Neću dozvoliti da nas pobijedi malodušnost i da mediokritet bude ozakonjen. Ja kažem: Naprijed, Hrvatska!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora