Istina Bojana Glavaševića

”I ja sam žrtva rata, ne bih mogao nikad izjednačiti žrtvu i agresora”, izjavio je Bojan Glavašević u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2. I meni je to savršeno jasno. Nažalost, onim braniteljima u Savskoj 66 i onim pozerima koji se tamo dolaze samopromovirati i/ili rušiti Vladu galamom na ulici – nije.

 

”Retoričko pitanje je imalo svoju funkciju u kontekstu govora, ako je i bilo greške, ona je bila miješanje znanosti i politike. To je bilo istaknuto u jednoj od emisija. Ako jeste, to je bila moja greška. Ne mogu se ispričati za nešto što nisam rekao niti sam mislio reći, nego mi je grubo imputirano. Nisam nijednom izjednačio žrtvu i agresora. Ja sam isto žrtva rata. Za mene je vrlo jasno tko je izvršio agresiju i odakle dolazi moja bol u životu. Nikad ne bih mogao izjednačiti žrtvu i agresora. Snimka je izvučena iz konteksta govora koji je trajao 10 minuta. Ako je tih minutu i 43 sekundi odrezano onako kako je odgovaralo onome tko je plasirao snimku, ako je to koga povrijedilo, zaista mi je žao. Govorio sam o civilnim žrtvama rata jer ne znamo dovoljno”, nastavio je Glavašević.

 

Ako nije jasno kakvoj vrsti problema Fred Matić, Vesna Nađ, Bojan Glavašević i drugi žele doskočiti i naći im rješenje, evo primjera koji je dao Glavašević: ”Jedna gospođa iz Baranje bila je na istoj tribini sa snimke koju smo gledali. Njezina kći bila je u vezi s hrvatskim braniteljem koji je bolovao od PTSP-a. Jedan dan došao je na njeno radno mjesto s ručnom granatom i smrtno su stradali oboje. Otac tog hrvatskog branitelja ostvario je prava, dok istovremeno ta gospođa, čija je kći stradala, ne ostvaruje nikakva prava. Danas živi na rubu egzistencije. Ta je gospođa na tribini ispričala svoju priču, ali oni koji su snimali tu priču nisu objavili. Ona nije jedini takav slučaj. Ima puno ljudi koji nisu dobili pravdu ni kompenzaciju.” Eto, to je to.

Gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive

 

Ali gledatelji su se napenalili i pucali na Glavaševića. Opet. Dali su mu nisku ocjenu nastupa: 4,38. To je ona ekipa koja ”mu i dalje ne vjeruje”. To su oni koji bi, i da Bojan Glavašević prijeđe preko Dunava pješke, govorili da laže, da konstruira i da je ”izmanipuliran”. Njima posvećujem ovaj tekst koji u nekim dijelovima ne objavljujem prvi puta, ali ih imam potrebe ponoviti. Imam silnu potrebu to učiniti. Vjerujem da će publika koja me poznaje i prati prihvatiti moje motive.

 

Razina političkog života među mladima je gotovo zanemariva kao i postotak mladih uključenih u politički život stranaka i društvenih organizacija. Već bi se sada s lakoćom moglo ustanoviti da većina srednjoškolaca ne zna točno što se dogodilo u Hrvatskoj početkom devedesetih (jer ne znaju, pokazala je to HTV, ni što je bila akcija ”Oluja”): koja je bila uloga hrvatske, odnosno srpske ili srbijanske strane u izbijanju rata i kako je, primjerice, bilo živjeti u opkoljenom i žrtvovanom Vukovaru, odnosno da je Županja bio jedan od najgranatiranijih hrvatskih gradova ili pak tko su bili Siniša Glavašević, Blagoje Zadro, dečki s Trpinjske ceste i slično.

 

Što učiniti s generacijom koja je obilježena šutnjom ili potpunim nepoznavanjem situacije, pa i već zabrinjavajućim nedostatkom interesa prema društvenoj zbilji? Ja sam godinama tim mladim ljudima iz hrvatskog Podunavlja, držeći im radionice, govorio da se ugledaju u Bojana Glavaševića.

 

Danas treba dodati i ovo pitanje: Tko je zaista ”ubio Vukovar”? Možda će se odgovoriti da su to učinili Milošević i njegovi pomoćnici, likovi poput Šljivančanina i ostalih ratnih zločinaca koji su ostavili svoj potpis na Ovčari. Eto, i onaj zlikovac Kadijević koji je upravo umro u Moskvi. Ali nije isključen ni odgovor koji će možda glasiti da je to učinilo i kompletno hrvatsko društvo. Jer ubijanje traje. Vukovar se ubija i ispred Ministarstva branitelja, jer se tamo ”ubija” izuzetan čovjek kakav je Bojan Glavašević.

 

Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine.

 

Pamtim, strašno pamtim jednu Kroniku dana Hrvatskog radija u kojoj je emitirana reportaža snimljena u Vukovaru među onima koji su hodočastili tomu ”gradu heroju” na 12. godišnjicu njegova pada u ruke srbijanskih zločinaca. Glas žene koja je rekla da nije nikoga izgubila u ratu, ali je plakala jer nije mogla odoljeti suzama onih koji su preživjeli strahotu opsade i koji su izgubili članove obitelji ili prijatelje, bez obzira na to jesu li ih uspjeli sahraniti ili se još nadaju da su nestali te za njima tragaju dok službeno ne postanu mrtvi toliko me potresao da sam, dok sam se vozio kući i slušao emisiju u autu, i sam gutao suze.

Hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje. Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine

 

Stigavši doma, posegnuo sam za knjigom kolege Siniše Glavaševića ”Priče iz Vukovara” koja, u izdanju Matice Hrvatske, donosi i snimke njegovih potresnih ratnih izvještaja na CD-u. Pokušao sam, barem u mislima, biti s onima koji su toga dana, na dan pada Vukovara i strašnog zločina u Škabrnji, s velikom tugom hodali Vukovarom i, slušajući Glavaševićev glas koji Vukovarci zasigurno dobro pamte, bilo mi je jasno da je tuga tih ljudi pojačana zbog sramotne nebrige prema Vukovaru koja traje. Naime, Glavašević je 15. studenog 1991. za istu Kroniku dana rekao i ovo: ”Na sramotu cijele Hrvatske granice slobodnog hrvatskog Vukovara sve su tješnje”.

 

U izvještaju od 9. studenoga, pak, svjedočio je pravo stanje duha svojih sumještana: ”Kod boraca i civila, koje je Hrvatska ostavila tako galantno velikosrpskim željama, vlada veliko ogorčenje”. Ali Siniša, iako je vjerno prenosio što se događalo kao i to da je bilo jasno da će grad kad-tad pasti u ruke neprijatelja, nije dozvolio da ga pobijedi srdžba ma koliko se pribojavao da Zagreb i predstavnici međunarodne zajednice neće uvažiti mnogobrojne apele koje je u ime svoga grada slao putem radija, odnosno da se ono najstrašnije neće izbjeći.

 

”Hrvati, ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu”, govorio je pri kraju opsade, ”ne smiju zaspati dok petnaest tisuća odraslih i dvije tisuće djece iz ovoga pakla ne izvuku van. To je sveta dužnost koju im ovaj grad stavlja na dušu”. U svom posljednjem javljanju, 18. studenog 1991., rekao je: ”Avetinjski prizori nižu se do beskraja (…) Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti (…) Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj”.

 

Legendarni novinar i mučenik, želim reći i preko ove kolumne koja skromno postaje eho njegovih poruka i preko onih koji ga pamte i žive u Vukovaru, poručuje da muke toga grada nisu prestale do danas, kao ni naša sramota zbog toga.

 

Obnova i industrijsko i svako drugo ulaganje u gospodarstvo Vukovara mora postati naš nacionalni prioritet. To mora biti i proces pomirenja, odnosno izgradnje strukture povjerenja.

 

Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je možemo prenijeti na druge. Od razine Vlade i Sabora preko kulturnih, vjerskih i inih institucija do razine nevladinih organizacija i odvažnih pojedinaca možemo i moramo prekinuti naš osobni grijeh kao i onaj koji proizlazi iz ”grešnih struktura”, grijeh zaboravljanja i zapostavljanja Vukovara i njegovih ljudi, bez ikakvih sustezanja.

 

Iako mnogi, s pravom, konstatiraju da se oko Vukovara uglavnom samo ponavljaju prazna obećanja, mi imamo imperativ dijeliti ljubav i nadu koju su Vukovarci, živi i mrtvi, predvođeni Sinišom Glavaševićem, pokazali i pokazuju prema svome gradu, ali i prema cijeloj domovini.

Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima

 

Ljudska prava potiču nas da ne štitimo samo vlastita prava ili da pasivno odobravamo ljudska prava, već da aktivno radimo u korist drugih ljudi, to jest da djelujemo solidarno s onima čija su prava povrijeđena. Upravo ta solidarnost i tolerancija, sloboda i jednakopravnost, vrijednosti koje bismo kao društvo trebali gajiti, potakla me je da prenesem izjavu Bojana Glavaševića. On reče: ”Vukovar ne smije postati simbolom mržnje i poligonom za međunacionalno zlopamćenje”. Bojanova je Hrvatska, zato to ističem, moja Hrvatska, poželjna, pomirena, odista slobodna Hrvatska. Zemlja koja mora biti ustrojena prema načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima.

 

Čini mi se oportunim prenijeti dio teksta Bojana Glavaševića koji je objavljen na Tportalu.hr u povodu 20. godišnjice stradanja grada:

 

”…Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta – ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu. To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.

 

U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac.

 

Spavali smo kod tete Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto – za par godina Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.

 

Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.

 

U borbi za oslobođenje Hrvatske svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet – oružjem. Nakon Okučana i Knina Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio.

Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postati stereotipima. ”Svi Srbi su četnici”, ”Svi Hrvati su ustaše” i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije

 

Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i – opa – Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija.

 

Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.

 

Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći ‘mir, mir, mir, nitko nije kriv’ i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.

 

Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.

 

I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država.

 

Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno, mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. ‘Svi Srbi su četnici’, ‘Svi Hrvati su ustaše’ i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.

Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno

 

Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio ‘mleko’ ili ‘mlijeko’ i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s ‘naše’ i ‘njihove’ strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.

 

U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.

 

Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve – ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?

 

Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.

 

Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.

 

Dvadeset godina kasnije Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.

Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje

 

Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći ‘Siniša bi bio sretan da ovo vidi’.”

 

*****

 

Prošli petak sam na Kaznenom sudu u Zagrebu oslobođen optužbe da sam počinio djelo sramoćenja tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Šef te ekipe Tomislav Josić nije me želio slušati. Pokušao sam mu objasniti u čemu griješe. Eto, ako slučajno čita ovu kolumnu, objasnio mu je to Bojan Glavašević. A ja ću više o tom suđenju u nekoj skorijoj kolumni. Rekao je gospodin Josić da ga je baš briga za mene, za moju osobnu priču, za moja ekumenska, mirotvorna ili ljudskopravaška nastojanja. On ih ne priznaje.

 

Ali ja znam da su ona važna i iz te svijesti mogu reći da danas u srcu nosim dva Glavaševića: oca Sinišu i sina Bojana. I da, pisao bih i kao Bojan. Zapravo, tako se ponašam, o čemu mogu svjedočiti mladi iz Vukovara i Podunavlja s kojima se družim od 1999. Bojan mi je svjedok.

 

A vi, prepoznajete li se u riječima Siniše i Bojana Glavaševića? Mislite li da se to tiče i vašega života i sviju nas diljem Hrvatske?

 

Razumijem i poštujem bol. Znam što je imati u obitelji nestalog člana. Meni je nestao mlađi brat. Ali se vodim riječima Siniše Glavaševića: ”Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni”.

 

Vukovar još nije potpuno živ. I svi mi imamo svetu dužnost da se u njemu dogodi što je Siniša želio: da ljudi budu u prilici umirati sretno. Znam, teške su to riječi. Ali ni jedna riječ ne može biti teža od siromaštva i bijede, od neizvjesnosti i beznađa. Samo hrabri i odvažni mogu naciji dati ono što joj sada najviše treba: istinu o sebi. Počnimo od toga da sebi priznamo istinu o današnjem Vukovaru. Ja mislim da bi danas Siniša Glavašević to smatrao neizbježnim zadatkom. Jer je bio kvalitetan novinar. I jer je znao da samo onda kada čistimo savjest u potpunosti impregniramo ponašanje poželjnom humanošću.

 

Bojan Glavašević nam je rekao svoju istinu. Ona je meni jasna, u potpunosti razumljiva, prihvatljiva i potrebna. To je istina o našoj sadašnjosti i o putu ka sreći. Sreća se neće dogoditi ako ne umijemo izgraditi društvo povjerenja i društvo pomirenih ljudi. Trebalo bi nam biti žao onih koji kažu da Bojanu Glavaševiću ne vjeruju, jer se to na kraju krajeva svodi na to da oni ne vjeruju sebi samima i da ne vjeruju Hrvatskoj. To je jako tužno.

 

A Bojanu Glavaševiću bismo trebali moći vjerovati ne samo zato jer je sin Siniše Glavaševića već zato što je pronašao i ponudio razloge za nadu. Meni se istina Bojana Glavaševića čini od presudne važnosti za našu zemlju, pa i za zemlje u okruženju ili susjedstvu. Zoran Milanović možda nije ni svjestan koliko je ispravno postupio što je stao uz svojega ministra, a Matić uz gospođu Nađ i uz Bojana Glavaševića. Mislim da bih bio sposoban zanemariti ostale budalaštine našega premijera i stisnuti mu ruku zbog proročkoga postupka: kod Siniše Glavaševića nismo čuli riječi niskosti ni mržnje. Tako je i u Bojana. Otac i sin Glavašević nam najavljuju jedinu moguću Hrvatsku, zapravo, jedinu poželjnu Hrvatsku, kako bi rekao Vlado Gotovac, Hrvatsku bez niskosti i bez mržnje.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora