Istina o NDH i Hitleru (3)

OD PROPALOG PUČA DO POGLAVNIKOVOG BIJEGA (srpanj 1944.-svibanj 1945.)

Najozbiljniji pokušaj atentata na njemačkog Fürera izvršio je pukovnik Klaus Stauffenberg 20. srpnja 1944. Istoga ljeta skupina nezadovoljnika ukupnim smjerom politike NDH, njezinim bezuvjetnim vezanjem za sudbinu Trećeg Reicha i ustaški pokret, često nazivanih ”anglofilima”, povezali su se s dijelom političara HSS-a.

Pokušaj prevrata, nastojanje da se Hrvatska prebaci u tabor Saveznika, organizirali su ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH, krilnik i domobranski general Ante Vokić. Jedan od onih koji je predlagao kontakte s Britancima bio je i Gleise von Horstenau, a kontakti su išli preko Švicarske.

S operacijom tijekom koje je trebalo razoružati njemačke snage i pozvati saveznike da se iskrcaju na Jadranu, ali i smjeniti Pavelića i radikalne ”rasove”, bio je upoznat i – Poglavnik. On je krajem kolovoza o detaljima izvijestio Siegfrieda Kaschea, poslanika Reicha u Zagrebu, a 30. kolovoza nastojanja Lorkovića i Vokića bila su završena njihovim uhićenjem.

Nezdravo stanje apatije i iščekivanja nakon kratke vijesti da su Vokić i Lorković smijenjeni, postalo je još napetije. Ustaški pokret, jedini saveznik koji je do zadnjega bio spreman ostati uz Hitlera, više iz Reicha nije dobivao nikakve prigovore na upravljanje državom. Vlast je sada još čvršće uz Pavelića preuzela ”klika zloglasnih pukovnika” Luburića, Lisaka, Moškova, Sertića, Bobana, Rukavine itd. Pavelića je Hitler posljednji, četvrti, puta primio nekoliko dana kasnije u Glavnom stanu u istočnoj Pruskoj

Iako je od samog početka rata bilo jasno da Saveznici ne pristaju na promjene granica u Europi, kao i da su nositelji prevrata bili posve neprihvatljivi kao sugovornici Saveznicima, jedini ozbiljniji pokušaj prevlačenja osovinskog satelita na pobjedničku stranu propao je. Njemačka, suočena s uspješnim iskrcavanjem Saveznika u Normandiji i neprestanim sovjetskim napredovanjem, bila je iznimno osjetljiva na bilo kakve slične poteze.

Nezdravo stanje apatije i iščekivanja nakon kratke vijesti da su Vokić i Lorković smijenjeni, postalo je još napetije. Ustaški pokret, jedini saveznik koji je do zadnjega bio spreman ostati uz Hitlera, više iz Reicha nije dobivao nikakve prigovore na upravljanje državom. Vlast je sada još čvršće uz Pavelića preuzela ”klika zloglasnih pukovnika” Luburića, Lisaka, Moškova, Sertića, Bobana, Rukavine itd. Pavelića je Hitler posljednji, četvrti, puta primio nekoliko dana kasnije u Glavnom stanu u istočnoj Pruskoj.

Početkom 1945. ukupan broj pripadnika Vojske NDH bio je oko 150.000 ljudi, ali se neprestano smanjivao. Oružane su snage od jeseni 1944. reorganizirane, pa je Ustaška vojnica spojena s Domobranstvom, koje je neprestano optuživano zbog slabog borbenog elana, u Hrvatske oružane snage (HOS).

Njemački su zapovjednici imali ovlasti sami odvoditi postrojbe i uključivati ih u svoje jedinice, tako da je ionako upitno nastojanje ka poboljšanju borbene spremnosti često bilo neizvedivo. Dijelovi domobranskih postrojbi i dalje su prilazili partizanima. Bosna je uskoro evakuirana, a Srijemski je front uz pomoć sovjetske Crvene armije Jugoslavenska armija, u koju su prerasle partizanske jedinice, probijen 12. travnja 1945. Do tada je već Sušak bio u okruženju partizana. Odmah je napuštena Slavonija, Lika, Kordun i Gorski kotar. Planovi organiziranja Zvonimirove linije kao posljednje obrambene crte od Varaždina do Koprivnice, Siska, Petrinje i Karlovca, pokazali se kao opsjena.

Izvještavanje u vodećim dnevnim i tjednim listovima NDH bio je podređeno uzorima iz njemačkog tiska. Isprva je snaga njemačkog ratnog stroja nekritički slavljena. Kasnije se ton mijenjao, a u posljednjim mjesecima rata postajao i suzdržan. Ustaše su se ponovo nastojale prikazati kao isključivo nacionalni pokret. Hitlerova smrt u jednim je novinama tek notirana, uz opis da je riječ bila o borcu protiv boljševizma. Tisak NDH, baš kao i onaj u Trećem Reichu, smatrao je da Zapad neće dozvoliti boljševizaciju Europe

Izvještavanje u vodećim dnevnim i tjednim listovima NDH bio je podređeno uzorima iz njemačkog tiska. Isprva je snaga njemačkog ratnog stroja nekritički slavljena. Kasnije se ton mijenjao, a u posljednjim mjesecima rata postajao i suzdržan.

Ustaše su se ponovo nastojale prikazati kao isključivo nacionalni pokret. Hitlerova smrt u jednim je novinama tek notirana, uz opis da je riječ bila o borcu protiv boljševizma. Tisak NDH, baš kao i onaj u Trećem Reichu, smatrao je da Zapad neće dozvoliti boljševizaciju Europe, pa je stoga prekid saveza s Moskvom pitanje dana. Tada će Njemačka biti nužna Londonu i Washingtonu za zajednički otpor.

Slične su se nade širile i u NDH, zanemarujući sve vojne i diplomatske uspjehe Vlade Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije maršala Tita.

Moral stanovništva pokušavao se održavati i širenjem vijesti o tajnom oružju kojeg imaju Nijemci, pokretanju gerilskog otpora na izgubljenim područjima Reicha.

Primjerice 5. veljače 1945. tjednik Novine javljao je o ustaljivanju obrambene crte njemačkih jedinica uz tok rijeke Odre, priznajući da je i ona već na mjestima probijena. Istoga dana iz talijanske Caserte visoki je američki diplomat prenosio Washingtonu informacije o razgovorima s formalnim prvim diplomatom u Beogradu Josipom Smodlakom. Tito je vjerovao da je američko-sovjetsko savezništvo ključno za svijet u nastajanju.

Iz Jalte na Krimu, konferencije koja je označila vrhunac suradnje Istoka i Zapada, 12. veljače 1945. od Tita je zatraženo da u duhu dogovorenog na Visu i Beogradu s predsjednikom Kraljevske vlade i bivšim hrvatskim banom, HSS-ovcem Ivanom Šubašićem, stvori zajednički kabinet. Za daljnja zbivanja i sudbinu velikog broja Hrvata, Srba, Rusa i ostalih koji su se borili protiv Tita i uz Nijemce, ključni je bio i dogovor koji se odnosio na ratne zarobljenike i civile. Svi su se imali izručiti zemljama podrijetla.

Iz Jalte na Krimu, konferencije koja je označila vrhunac suradnje Istoka i Zapada, 12. veljače 1945. od Tita je zatraženo da u duhu dogovorenog na Visu i Beogradu s predsjednikom Kraljevske vlade i bivšim hrvatskim banom, HSS-ovcem Ivanom Šubašićem, stvori zajednički kabinet. Za daljnja zbivanja i sudbinu velikog broja Hrvata, Srba, Rusa i ostalih koji su se borili protiv Tita i uz Nijemce, ključni je bio i dogovor koji se odnosio na ratne zarobljenike i civile. Svi su se imali izručiti zemljama podrijetla

U isto vrijeme kada se širila promidžba o kvarenju odnosa Moskve i Zapada, u Beograd je došao feldmaršal Alexander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju. Razgovarao je s Brozom, bez ostatka slaveći uspjehe NOB-a. Alexander je nazočan i proslavi dana Crvene armije u Beogradu, gdje su mu se pridružili i britanski predstavnici, prije svega Randoph Churchill, sin premijera. Sedmog ožujka 1945. u Beogradu je konačno stvoren zajednički kabinet Demokratske Federativne Jugoslavije Josipa Broza Tita i kraljevskog premijera Ivana Šubašića. Vlada Federalne Države Hrvatske s dr. Vladimirom Bakarićem stvorena je u Splitu 14. travnja 1945.

O beznadnom raspoloženju u Zagrebu gdje se ne postavlja pitanje budućeg pobjednika, već tek propituje budućnost Hrvatske u svijetu bez Hitlera, Titu je iz Zagreba javljao član Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar još u ljeto 1942. Očajničke političke kombinacije odvijale su se već mjesecima ranije. Crnogorski nacionalist Sekula Drljević slobodno je na prostoru NDH okupljao crnogorske četnike u povlačenju. Četnički vojvoda Draža Mihailović je najmanje u dva navrata pokušao pregovarati s HSS-om, ali i ustaškim vlastima predlažući stvaranje antikomunističkog bloka.

Slično je predlagao i slovenski general Leo Rupnik, razmišljajući čak i o slovensko-hrvatskom povlačenju u Istru, kako bi se stvorilo okruženje za zapadno iskrcavanje na sjevernom Jadranu. Tek posljednjih dana rata pokušalo se učiniti nešto konkretnije.

Početkom svibnja 1945. Vladimir Košak, poslanik NDH u Berlinu pokušao je u trenutku kada Hitlerov nasljednik admiral Doenitz pregovara o Reichu, tamo zastupati hrvatske stavove, ali je onemogućen. Ministar Vjekoslav Vrančić u Casertu je pokušao dostaviti Memorandum hrvatske vlade u kojem se NDH stavljala na stranu Britanaca i Amerikanaca, pozivajući se na načela Atlantske povelje. Tekst je došao do Alexandera, a on ga je odmah dostavio Titu. Pavelić je, opet, nekoliko dana prije Vrančićeve misije dao ubiti Vokića, Lorkovića i ostale sudionike neuspjelog puča iz ljeta 1944.

Očito ne vjerujući vlastitoj promidžbi, pa ni u mogućnost u preokreta, Pavelić je 6. svibnja 1945. otišao iz Zagreba. Na Zapad je otišao i do tada pasivni predsjednik HSS-a Vladko Maček, koji se uspio povezati s Amerikancima.

Partizanske jedinice Glavnog štaba Hrvatske u grad su ušle 8. svibnja 1945. Povlačenje prema Austriji preko Rogaške Slatine, Celja i Dravograda do Bleiburga, bilo je kaotično. Oko 140.000 ljudi uskim je prometnicama koje su ponekad ugrožavali slovenski partizani krenulo na Zapad s ciljem predavanja Amerikancima (ili Britancima). Neki su bježali ustrašeni stvarnim ili fabriciranim glasinama o partizanskoj osveti i odmazdama, neki iz posve realnog straha i razloga, neki su bili natjerani. Nada i propaganda je govorila da će se ovako spasiti životi i organizirati borba protiv boljševika. U dvorcu kod Bleiburga 15. svibnja 1945. britanski general Scott priopćio je pregovaračima u ime HOS-a, generalu Ivi Herenčiću i pukovniku Danijelu Crljenu da se svi, baš kako je u Jalti i zaključeno, moraju predati onima protiv kojih su se borili

Partizanske jedinice Glavnog štaba Hrvatske u grad su ušle 8. svibnja 1945. Srce Europe nalikovalo je zatvorenoj ampuli u koji se slio, kako su govorili zapadni izvori, sav europski otpad; feldmaršal Löhr i njegova grupa armija E, srpski i crnogorski četnici, različite ruske formacije, Slovenci. Povlačenje prema Austriji preko Rogaške Slatine, Celja i Dravograda do Bleiburga, bilo je kaotično.

Oko 140.000 ljudi uskim je prometnicama koje su ponekad ugrožavali slovenski partizani krenulo na Zapad s ciljem predavanja Amerikancima (ili Britancima). Neki su bježali ustrašeni stvarnim ili fabriciranim glasinama o partizanskoj osveti i odmazdama, neki iz posve realnog straha i razloga, neki su bili natjerani.

Nada i propaganda je govorila da će se ovako spasiti životi i organizirati borba protiv boljševika. U dvorcu kod Bleiburga 15. svibnja 1945. britanski general Scott priopćio je pregovaračima u ime HOS-a, generalu Ivi Herenčiću i pukovniku Danijelu Crljenu da se svi, baš kako je u Jalti i zaključeno, moraju predati onima protiv kojih su se borili. U dvorcu su bili i predstavnici Jugoslavenske armije. Britanci su bili u strahu od mogućeg ulaska u sukob s Titovim partizanima (operacija Pčelinjak), ukoliko bi oni doista inzistirali na vlastitoj zoni u Austrjii i širenju jugoslavenskih granica. Tako je ”čiščenje palube” od desetaka tisuća ljudi bilo brzo i uspješno, unatoč jasnim signalima da bi sve moglo biti, kako je u Caserti rekao feldmaršal Alexander, ”fatalno za njihovo zdravlje”.

Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije poginulo je na stotine tisuća ljudi. Deseci tisuća, oko 50.000 ljudi, ubijeno je kasnije, u miru, odmah po povratku u Sloveniju ili na Križnim putovima koji su se protezali sve do Makedonije.

Posljednji organiziraniji otpor snaga NDH bio je kod Odžaka 25. svibnja 1945. godine. Njemačka manjina s područja Slavonije uglavnom je otišla u Njemačku, preostali su velikim dijelom stradali. Židovi su uglavnom posve nestali.

Godine ratnih uništavanja, poremećaja tržišta, odvođenje radnosposobnih u Njemačku, preorjentacija gospodarstva na opskrbu Trećeg Reicha, jednopartijska diktatura ustaškog pokreta i nepostojanje bilo kakvih parlamentarnih mehanizama, bitno su olakšali uspostavu (nove) jednopartijske vlasti nakon kratkog i zapravo lažnog višestranačkog intermeca do studenog 1945. godine. Nezadovoljstvo običnih građana ustaškim režimom dijelom se ogledalo i u razmjerno mirnom prihvaćanju nove vlasti.

Članak NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U HITLEROVOM OSOVINSKOM SUSTAVU Prof.dr.sc. Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljen je u monografiji ”Spomen područje Jasenovac – Memorijalni muzej”, Jasenovac, 2006.

(Nastavlja se).

    •  Tvrtko Jakovina: Ime Budimira Lončara u svijetu nešto znači
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
    •  Slavko Goldstein je bio Krleža naše publicistike i izdavaštva
    •  Vrijeme je za trajnu pomirbu Srba i Hrvata
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Bez osude ustaša nije moguće stvoriti modernu državu
    •  Hrvatska nikada nije bila zemlja meritokracije
    •  Tito – portret pobjednika
    •  Auschwitz, 70 godina kasnije

> Svi tekstovi ovog autora