autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Istra ne blista već se guši zbog divljih deponija otpada

AUTOR: Mišo Milun / 24.08.2021.

Mišo Milun

Kao država imamo visoki ugled kod svih evropskih pa i svjetskih žmuklera. Inače pristojan građanin Austrije, Mađarske ili Njemačke u nama vidi eldorado za svoje građevinske i poduzetničke poduhvate.

Oni naivniji među njima nastoje korupcijom ishoditi željene rezultate kod općinskih, županijskih ili republičkih vlasti, a oni pametniji ili iskusniji ne troše novac uludo. Naprosto rade što žele sigurni da im nitko neće stati na kraj.

Tako se betonira obala, privatiziraju plaže, proširuju stambeni kvadrati, probijaju ceste i do najskrivenijih uvala, a država samo gleda ili u najboljem slučaju pošalje inspekciju koja zatvori gradilište i ode.

Zabrana je komad papira i naš, inače pristojan građanin susjednih nam država, nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Vidio je čovjek da tako rade domaći pa što ne bi i on?

To je shvatio i građanin Italije koji je u svojoj državi osnovao tvrtku za prikupljanje i saniranje miješanog komunalnog otpada, naravno talijanskog, i potom ponudio Istarskoj županiji da će u Pazinu u jednoj propaloj tvornici napraviti pogon za recikliranje otpada. Županija je s njim potpisala ugovor sa sretnim osmijehom ljudi koji su riješili problem recikliranja u dragoj nam, čistoj i bistroj Istri.

Odlaganje otpada je već odavno postalo veliki problem i to u cijeloj zemlji. Hrvatska je dovoljno mala zemlja da bi se mogao naći jedinstveni sustav prikupljanja i zbrinjavanja krupnog otpada

Da bi pokazao ozbiljnost svojih namjera talijanski poduzetnik je odmah dopremio u Pazin nekoliko stotina tona talijanskog smeća, sve pokriveno ugovorom sa Županijom.

U Županiji se nitko nije sjetio pitati gospodina da prvo opremi tvornicu za recikliranje pa da potom počne prikupljati otpad iz Istre i tek ako to ne bude dovoljno materijala da smije uvesti i ponešto iz inozemstva.

I tako to traje već dvije godine, smeće je u pazinskoj tvornici u samom gradu, od recikliranja nema ništa, a građanima Pazina ostaju smrad i jad.

U međuvremenu nova gradska uprava i stara županijska traže rep talijanskog poduzetnika ne bi li mu stavili štogod soli.

Ipak, istine i pravde radi, treba kazati da se na prvi pogled i ne vidi da bi u Istri bilo baš puno smeća, bilo miješanog, bilo krupnog, bilo jestivog, bilo otrovnog.

Pod kišobranom gesla ”Neka naša Istra blista, vazda neka bude čista” mnogi istarski seljak-iznajmljivač svoj otpad pohranjuje po šumama uz makadame i putove gdje se uglavnom jedino može doći traktorom. Oni koji traktor nemaju, ali zato imaju na raspolaganju kombi ne libe se pod okriljem noći iskrcati svoje kubike otpada uz asfaltiranu prometnicu.

Istra je puna smeća. Autor ovog teksta se vozi biciklom po poljima, šumama, po makadamima i šumskim stazama središnje i zapadne Istre i stalno otkriva nove hrpe smeća.

Do naglog porasta je došlo u novije vrijeme nakon što je porečka tvrtka za prikupljanje i zbrinjavanje otpada povukla velike kontejnere za krupni otpad. Stotine, ako ne i tisuće, iznajmljivača kuća za odmor je ostalo bez mjesta gdje bi odložili stare krevete, madrace i ostalo što se troši korištenjem u turističkoj djelatnosti.

Zabrana je komad papira i naš, inače pristojan građanin susjednih nam država, nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Vidio je čovjek da tako rade domaći pa što ne bi i on?

Novo se kupuje, staro se baca po šumama i gorama naše lijepe Istre.

Odlaganje otpada je već odavno postalo veliki problem i to u cijeloj zemlji. Hrvatska je dovoljno mala zemlja da bi se mogao naći jedinstveni sustav prikupljanja i zbrinjavanja krupnog otpada.

Financirati bi se moglo, između mnogih drugih opcija i tako da se na cijenu svakog proizvoda, prema težini, doda iznos za njegovo odlaganje. Taj bi novac morao automatski ići u financiranje odlagališta i obrade u lokaciji gdje je kupovina obavljena.

Za početak, vratio bih i značajno povećao broj velikih kontejnera i istovremeno značajno povećao kontrolu, kao i kazne za stvaranje ”divljih” deponija.

Jer ne radi se tu samo o tome da ne zagađujemo prirodu puneći škrape materijalima koji će se stoljećima raspadati nego se prvenstveno radi o budućnosti generacija koje se tek spremaju da zauzmu školske klupe. Bojim se da kratkoročni interesi ozbiljno ugrožavaju tu budućnost.

Tempo kojim gubimo netaknute obale, šume i izvore pitke vode je takav da zahtijeva hitne i odlučne akcije. Pitanje je može li takav zahtjev preživjeti sudar s vladajućim konceptima razvoja baziranom na neprekidnom rastu.

Mislim da je odgovor nažalost svima poznat.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: