Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti

Kao svjedoci aktualnog ratovanja između Izraela i Palestine smo u dilemi između solidarnosti za Izrael, kojeg su 7. listopada 2023. godine napali teroristi, i za Palestinu koja u pohodu Izraela s ciljem uništavanja terorističke organizacije Hamasa, trpi krvavi rat s apokaliptičnim posljedicama.

Samo jedan odgovor postoji vezan za teroristički napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023., ali ne i za pretpovijest tih sukoba te za posljedice i okolnosti. Ipak demonstracije diljem Europe, u velikoj većini u znak solidarnosti s Palestincima, upadljivo malen broj se solidarizira s Izraelom, složenost ove situacije razrješavaju u korist jedne strane – iako ”povijesno gledano, svaka je strana u pravu sa svojim prohtjevom priznati joj pravo na Palestinu” (Hanno Loewy, Hohenems, u Der Standard):

Zagrebački skup solidarnosti s Palestinom ”Inicijativa za slobodnu Palestinu”, održan 25. listopada 2023. na Trgu žrtava fašizma, solidarizirao se samo s jednom stranom (iz dostupnih vijesti se ne može zaključiti da su sudionici pokušavali iskazati ni trunku pravednosti i drugoj strani), prema načelu pravde i jednakosti audiatur et altera pars. ”Palestinci trpe genocid, Izrael provodi apartheid”, tvrdio je sudionik prosvjeda, Bermin Miškić, pravnik (!).

Da su obje strane, povijesno podjednako u pravu, (Hanno Loewy, ravnatelj Židovskog muzeja Hohenems u Austriji), neće se lako čuti. No dugotrajnu povijest palestinskog prostora, dugu 2.500 godina, trebalo bi podučavati kako su sile i njihovi vladari ratovali za vladavinu nad tim teritorijem, prije no što ga je kršćanstvo ”prisvojilo”, učinivši Jeruzalem ”središtem svijeta”, a to isto 600 godina kasnije muslimani.

I europski i američki diskurs o prirodi zajedničke krivice za kolonijalizam fokusirao se na Izrael, kao na ”kolonijalistički projekt”.

Američka filozofkinja Judith Butler (proslavljena do sada kao filozofkinja rodnog dualizma i kritizirana poglavito od pokojnog pape Benedikta XVI.) ”zbunila” je svijet svojim političkim stavovima o Izraelcima i Palestincima. Najprije je, užasnuta Hamasovim napadom, istaknula svoju solidarnost s Izraelom (The Compass of Mourning), zatim se okrenula napadnutim Palestincima i uputila predsjedniku Bidenu manifest Philosophy for Palestine. Cjelokupni njezin doprinos tematici i njezinoj interpretaciji Hamasa i Hezbollaha kao rezultata globalnog ljevičarskog otpora i oslobodilačkog pokreta (uključivši Philosophy for Palestine) nalazi se na ovoj poveznici.

Suština njezinog stava prema 7. listopadu je njezino mišljenje da definiciju zla i zločina neko djelo dobije isključivo u povijesnome kontekstu: ”Kontekstualiziranje djela jer nipošto ne smijemo određeno djelo mjeriti prema vlastitom stavu. Države ne mogu zahtijevati pravo na egzistenciju, države su utemeljene na principima. Izrael ne može inzistirati na svome pravu na egzistenciju. Izrael treba postojati kao država samo s etičkim principima, zbog kojih ne protjeruje manjine, ne uskraćuje pravo na domovinu narodima ili nepodobnim pojedincima, ili zbog rasnih ili vjerskih razloga”, zaključuje Butlerova.

Obrnutim zaključkom se može argumentirati da i Palestinci koji Izraelu osporavaju pravo na postojanje, ne djeluju iz etičkih principa, nego iz nacionalističkog prohtjeva za isključivom vladavinom nad zemljom, koja je u prošlosti bila domovina različitim narodima i pojedincima.

Međutim, Judith Butler (i Nancy Frazer) treba podsjetiti da su Ujedinjeni narodi Rezolucijom br. 242 iz 1967. godine priznali pravo na egzistenciju Izraelu, i to na egzistenciju u sigurnim granicama koje treba pregovorima dogovoriti i sporazumno utvrditi. Do 2016. godine 160 članica UN-a suglasile su se s rezolucijom, među njima i arapske države.

Organizatori zagrebačkog skupa podrške Palestini, suradnici Centra za mirovne studije, pravo na egzistenciju Izraela osporavali su nikakvim drugim argumentom, osim što je to država ”doseljenika”, implicitno i s kvalifikacijom ”kolonijalističke tvorbe”, tako da su tražili ”deokupaciju i dekolonizaciju” Izraela.

Izrael kao kolonijalistički projekt ”oličenje” je neprijatelja u suvremenom zapadnom kritičnom diskursu o kolonijalizmu. Judith Butler i Nancy Fracer primjenjuju pojam kolonijalizma za kritiku Izraela, postojanja Države Izrael i kritike izraelskog inzistiranja na pravu na egzistenciju.

Europski ljevičari kritiziraju europski kolonijalizam zbog njegovih teških zločina protiv domorodaca, no glede Izraela ignoriraju da je teritorij Bliskog istoka, na kojem je osnovana Država Izrael, bio koloniziran stoljećima prije nego što su europske kolonijalne sile i SAD stupile na tlo današnjeg Bliskog i Srednjeg istoka. Ondje su obitavali Arapi prije no što će taj prostor biti osvojen i ”okupiran” od Osmanlijskog Carstva, do njegova sloma 1918. Palestina ni prije 1918. (u trenutku sloma Osmanlijskog Carstva), ni 1948., ni ikada prije 1948. godine, nije bila suverena zemlja.

Osnivanje Države Izrael jest, s jedne strane, rezultat kolonijalnih interesa (britanskih, francuskih, osmanlijskih). S druge strane, cionistička ideja države Židova, predstavljala je i kršenje tih interesa, a cionistička je ideja bila samo jedan čimbenik zbog kojeg je ta ideja ostvarena. Državu Židova su priželjkivali iz različitih razloga, i kolonijalističkih, zagovarale su je i pravoslavne crkve, a sanjala ju je i Carska Rusija.

Osnovana Država Izrael, međutim, nije primarno ”cionistička pobjeda” – cionizam je između 1945. i 1948. godine imao, ako je uopće i imao neku, onda vrlo sporednu ulogu. Useljavanje Židova od 1945. godine na dalje i proglašenje Države Izrael bio je projekt osmišljen od svih onih koji su imali ne samo jedan opravdan razlog pobjeći iz Europe.

Osnivači Države Izrael djelovali su suprotno interesima Britanaca i njihovih kolonijalnih interesa na bliskoistočnom prostoru njihova protektorata. Država Izrael je zato ”negacija” europskog kolonijalizma. Neki današnji ”prijatelji Izraela” u Europi i u SAD-u nastavljaju sanjati neke svoje kolonijalističke ciljeve, radi kojih Izraelu pružaju podršku. No Izrael i njegovi stanovnici zbog toga nisu kolonijalistički ”doseljenici”, čije se iseljenje i nestanak s pravom treba zahtijevati.

Upravo to se, malo uvijenijim riječima, tražilo na zagrebačkom prosvjedu solidarnosti. Kao da su organizatori tog okupljanja (uglavnom i svi demonstranti solidarnosti s Palestinom, diljem Europe i svijeta) usvojili argumente poznatih američkih filozofkinja: solidarnost s Palestinom – razriješivši dilemu, koga podržavati, u korist jedne strane, ignorirajući imperativ obzira na status Izraela koji pretendira na pravo na sigurnu domovinu poslije Holokausta, koristi se međunarodno priznatim pravom na (samoobranu) protiv napada, imajući na umu arapsku prijetnju iz 1948. godine koja glasi ”utopiti sve Židove u Sredozemnom moru”, 270 talaca i 1.400 ubijenih u jednom masakru u jednom jedinom danu u korist neograničene empatije za palestinski narod.

Reakcija Židovske općine Zagreb na prilično nedomišljen manifest Antifašističke lige nije ni malo jasnija, pogotovo što su se na skupu čuli odnosno čitali stavovi koji zadiru upravo u pravo na egzistenciju, na naznake da bi se opet trebalo otkazati pravo na dom Židovima, a otkazati pravo na ostajanje ”doseljenicima”.

Istina je da je tema izrazito složena i povijesno ”preopterećena”. Gotovo je nemoguće očitovati se drugačije nego ”s jedne strane – s druge strane”, jer svako zauzimanje stava nameće potrebu promišljati i drugu stranu. Zašto se uopće situacija argumentira s kolonijalizmom? Zato što i međunarodni promatrači stanja ljudskih prava tvrde da na okupiranim područjima vlada apartheid, dok ga u samom Izraelu nema. Palestinci na Zapadnoj obali smatraju se diskriminiranima, ali za neke je apartheid ”borbeni poziv” kojim delegitimiraju Državu Izrael, ”aparthejdski, doseljenički režim”, zahtijeva organizatorica zagrebačkog skupa Emina Bužinkić.

”Doseljenički režim”, griješim li, vjerujući da oni koji se služe tim rječnikom, ne namjeravaju kritizirati politiku Države Izraela i poticati je da poradi na uspostavi ravnopravnosti. Ne mogu se oteti dojmu da su i demonstranti u Zagrebu 25. listopada namjeravali, ni više ni manje osporavati Izraelu pravo na postojanje kao države. Baš ih briga za povijesne okolnosti, oni će i dalje tvrditi da su i Arapi ondje bili i bit će ne samo domoroci, nego vladari, a poručit će Židovima da kao osvajači i kolonizatori trebaju otići jer nemaju pravo tamo biti. Težnja sudionika prosvjeda je da na izraelsku nepravdu treba uzvratiti istom mjerom.

”Palestinsko se pitanje mora riješiti”, poručio je pravnik Bermin Miškić, okrenuvši se Zapadu. Ili taj pravnik ne zna ili ”zaboravlja” da je u dvjema mirovnim inicijativama palestinska strana činila sve da ne dođe do te realizacije. UN-ov mirovni plan iz 1947. godine, za jednu židovsku i jednu arapsku državu, s Jeruzalemom kao međunarodnim područjem pod kontrolom UN-a Palestini i cijeloj regiji mogao je donijeti mir.

Na toj je osnovi osnovana Država Izrael 14. svibnja 1948. godine. Arapska bi država obuhvaćala teritorij veći od današnje Zapadne obale plus Pojasa Gaze. Arapi su imali jednaku šansu. Umjesto toga 15. svibnja 1948. godine, koalicija pet arapskih vojski napada novu Državu Izrael. Rat je nepovoljno završio po arapsku koaliciju, Izrael je oduzeo Zapadnu obalu uključivši i istočni Jeruzalem od Jordana, Gazu od Egipta. Nakon drugog koalicijskog rata, 5. svibnja 1967. Izrael je ovladao Palestinom.

Od 1987. Palestinci, uglavnom mladi, vode Prvu intifadu ”rat kamenjem”, zbog sudara izraelskog vojnog kamiona s palestinskim taksistima. Palestinci su ga smatrali osvetničkim činom za ubijenog izraelskog vojnika. Bilo je i pokušaja građanskog otpora od strane Palestinaca, ali i frustracije palestinskog stanovništva, zbog visoke stope nezaposlenosti i siromaštva uslijed demografskog porasta, a kulminiralo je i nasilnim akcijama.

Od 1990. godine je plan ”dviju država” na stolu. Na mirovnoj konferenciji u Madridu, Palestinci su ga odbili, iako su tajno pregovarali s Izraelom. Pregovarač je bio Palestinska oslobodilačka fronta (PLO). Izrael i PLO su se međusobno priznavali i pristali (tajno) na rješenje ”zemlju za mir”. Od 1993. Palestinci su dobili autonomiju na Zapadnoj obali i u Gazi. Zapravo je u tom planu već bilo prikriveno rješenje ”dviju država”, jer je autonomija bila dalekosežna. Pojam se izrekom nije spomenuo, ali svatko upućeniji je znao da je riječ upravo o ”dvjema državama”.

Godine 1995. je sporazum Oslo II. donio još veću autonomiju. No zbog podjele na zone različitog stupnja autonomije i upravnih ovlasti Izraela rezultirao je sukob. Izrael je postavio svoje nesretne sigurnosne kontrolne točke (checkpoints), ljevičarski kabinet je izgubio vlast, stvar je krenula nizbrdicom.

Novi mirovni sporazum iz 2000. godine u Camp Davidu, bio je iznuđen Clintonovom ”potrebom” da ostavi za sobom uspješan pothvat. Obje su ga strane izigravale i uspjele to ostvariti napadima, u kojima je nastupao Hamas, protiv relativno umjerenijeg PLO-a. Hamas ni tada nije želio nikakvo rješenje, bez obzira na to radilo se o ”dvjema državama” ili nečem drugom. Hamas je bio čvrst u svojoj odluci: Uništiti Izrael.

Zbog propalog procesa, došlo je do niza samoubilačkih atentata, takozvana Druga intifada, koja je bila kudikamo agresivnija. Nesrećom je Hamas 2005. godine legalno izabran predstavnik palestinskog naroda u Gazi, od tamošnjeg stanovništva (!) – a 2007. osvojio cjelokupnu moć u Pojasu Gaze. Uspostavio je diktatorsku vladavinu svojih korumpiranih klanova i obitelji.

”Abrahamov sporazum 2020.” između Saudijske Arabije i emirata s Izraelom, mimoišao je Palestince, jer su se oni sami isključili svojim negativnim stavom. Potpisnicima je bilo stalo do mira u regiji, u cilju gospodarskog uspona i razvitka, a bili su protiv širenje iranskog radikalnog islamizma i stalne prijetnje. Palestinci su se pokazali ”kočničarima”, potpisnici im predbacuju nesposobnost da sami riješe svoju sudbinu. Ostavljeni od utjecajnih arapskih zemalja, Palestinci su se pouzdavali u Hamas i jačali ga.

U izjavama sudionika zagrebačkog prosvjeda gotovo je sve ”izokretanje uzroka i posljedica”, ”krivaca i žrtava”. ”Palestinci su (7. listopada 2023.) prvi put krenuli u vojni napad” (na civile?) …nakon kojeg je Izrael krenuo s masovnim granatiranjem u kojem su poginuli brojni civili, a Gaza je postala grad sravnjen sa zemljom… Odgovornost za izbjegličku krizu kreće iz Europe”, riječi su pravnika Miškića). Prilično je ”odvažno” ovo razlučivanje zločinaca i žrtava, i manipuliranje sa žrtvama Srebrenice i aparthejda, pod kojim je patio Nelson Mandela. Ovakav par force kroz svjetsku povijest, iz usta pravnika među prosvjednicima, cijeli skup podrške ne čini baš uvjerljivim i konstruktivnim.

Bilo bi poželjno da na javnim skupovima istupe osobe kojima ne treba samoreklama, koje poznaju pozicije sukobljenih strana i preduvjete za nužne kompromise. U dosadašnjim mirovnim inicijativama se radilo o pravednosti za obje strane, o pravednoj podjeli teritorija, o priznanju prava na domovinu za Palestince, ali i o priznanju prava na egzistenciju Izraela. Pod tim uvjetima moglo se kritizirati nepravednu politiku naseljavanja Zapadne obale i nedostatke sistema u samom Izraelu (o upitnom pravosuđu mogu progovoriti sada otpušteni Palestinci, zatvorenici iz izraelskih zatvora, od kojih su neki, čak i maloljetnici, zatvarani bez presude).

Unatoč svemu prijeko je potreban dijalog, ali ne u stilu nekih mirovnjaka koji poručuju ”Prestanite se sukobljavati!”. Radi se o tome da se ne daju u ruke argumenti onima koji nastoje što dublje polarizirati, potpaljivati antisemitizme u Palestince i Arape, a protuarapske i protuizraelske rasizme u Izraelu.

Upravo je to cilj svih terorista: polarizirati Arape i Židove, izazivati protumuslimanske reflekse diljem svijeta u cilju širenja njihovog utjecaja posebice na mlade u islamskim zajednicama i jačati borbeni duh. I Palestinci su mu podlegli. Promatrači na licu mjesta naglašavaju: palestinsko je stanovništvo talac Hamasa u njegovu ratu, u ratu protiv ”izama”.

***

REAGIRANJE DOCUMENTE – CENTAR ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU:

Poštovani,

Tražimo objavu ispravka informacije objavljene 1. prosinca 2023. u tekstu ”Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti” autorice Anne Marie Grünfelder, u skladu s Zakonom o medijima.

U trećem paragrafu navodi se informacija koja nije točna: ”Zagrebački skup solidarnosti s Palestinom” Inicijativa za slobodnu Palestinu”, održan 25. listopada 2023. na Trgu žrtava fašizma, u organizaciji Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, uz sudjelovanje Antifašističke lige…”.

Skup nije organizirala ni Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću ni Antifašistička liga RH. Nismo skup organizirali, niti smo na njemu sudjelovali.

Poznato je da se Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću zalaže za prava svih žrtava i izgradnju mira.

Za Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću, Vesna Teršelič.

Zagreb, 3. prosinca 2023.

***

REAKCIJA UREDNIŠTVA AUTOGRAFA:

Autorica, Anna Maria Grünfelder, pročitavši reagiranje koje potpisuje Vesna Teršelič naglašava da prihvaća odgovornost za krivi navod i ispričava se organizaciji Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, kao i Antifašističkoj ligi u RH. Glavni urednik Autografa odlučuje izbrisati navedeni, krivi navod naše autorice u trećem pasusu kolumne.

Zagreb, 3. prosinca 2023.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora