Jadna ova naša 2025. godina! Mir, Balkane, dome moj

Čitate moju posljednju kolumnu u 2025. godini. Jadna ova naša 2025. godina! Toliko je toga zla ona nama donijela, bolje rečeno, toliko je toga zla u njoj počinjeno. Ja ću je pamtiti po govoru mržnje kojim smo bili napadnuti, ja i mnogi naši prijatelji, po smrti pape Franje i izboru pape Lava, po ratu u Gazi i Ukrajini, po puno većim stradanjima u Africi (osobito u Sudanu i drugdje), po nekim važnim obljetnicama kakva je bila 1700. godišnjica Nicejskog Sabora i po nekim važnim projektima koji bi trebali biti, ako nam Bog dozvoli i pomogne, sve važniji i relevantniji, pa time i društveno korisni. Takve su, na primjer, naše tribine Ekumena – laboratorij za dijalog.

Drugo izdanje naših tribina priređujemo ovaj ponedjeljak, 29. prosinca u 18 sati i knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a na temu: ”Božić – plima duhovnosti ili poplava komercijalnosti” (prema ideji Aleksandra Miljkovića). Elem, u ovoj našoj drugoj kolumni će nastupiti vladika Kirilo, episkop buenosaireški i južno-centralnoamerički, te administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske; prof. Peter Kuzmič, teolog i publicist; Nataša Barolin-Belić, psihoterapeutkinja i prof. Boris Beck, bibličar i publicist. Moderirat ću ja u svojstvu teologa i urednika portala Ekumena.

Nekorektno bi bilo kazati da je godina bila više loša nego dobra: kako kome, uvijek ćemo pronaći u protekloj godini, bilo kojoj, mnogo razloga za zahvalnost. Meni se, na primjer, popravilo zdravlje. So far so good, reklo bi se, ali bolest je u remisiji pa bih trebao prionuti i nekim projektima koji su bili na čekanju između ostalog zbog tog mojeg ulceroznog kolitisa. Ali treba nam biti žao što je mnogima bila doista jadna.

Godinu, ipak, završavam tužan ponajprije zbog navedenog govora mržnje koji se rasplamsao na tom okupljanju i nakon Thompsonova koncerta na zagrebačkom hipodromu i nema nikakve dvojbe oko toga da je Thompson kriv za novoustaštvo na našim ulicama i fasadama te da su Andrej Plenković i njegovi suradnici doprinijeli da se ekstremna desnica razmaha i da kojekakvi neoustaški bukači remete javni red i mir.

Nešto krivnje ide i na račun Tomislava Tomaševića koji je dozvolio takav koncert, a mogao je, trebao je eventualno dati dozvolu za tri ili četiri manja koncerta, možda pet, kako bi se, barem brojčano, Marko Perković mogao nositi s uspjesima Aleksandre Prijović koja je pet puta napunila Arenu Zagreb.

Iz te Arene, na kraju ove tužne godine, Marko Perković ustaševa, prijeti i poziva na rušenje vlasti: pa da vidimo do kada će hrvatski građani trpjeti i honorirati ovakvo ponašanje.

Budući da sam naveo govor mržnje i prema mojim prijateljima spomenut ću recentni primjer: nakon što je važan čovjek u strukturi Večernjeg lista optužio Dejana Jovića za nešto što Jović nije rekao, što je profesoru omogućeno demantirati u Večernjem listu, krenula je haranga.

Prof. Jović piše: ”U komentarima na Hrstićev tekst (jedan od dva koja je protiv mene Večernji list objavio na Badnjak) na FB stranici (grupe) Obitelj & Domovina HR, nalaze se i ovi. Upućeni meni, naravno. Otkrivaju kako bi njihovi autori riješili problem ukazivanja na neistinu, koju je Večernji list objavio u tekstu Žarka Ivkovića, a kasnije nastojao ignorirati daljnjim napadima na mene u tekstovima Ivana Hrstića te danas i Ivice Miškulina. Čija će pamtljiva rečenica biti: “Stvarna manipulacija, naime, nikad ne počiva samo na iznošenju besramnih laži, nego na zlonamjernoj kombinaciji istine i vlastitih problematičnih stavova”. Ma, bravo.

“Samo treba proširiti Jakuševac”, kaže jedan, drugi pojašnjava (kako je napisao tako i prenosim): ”Smće koje nikad nije učilo samo budi podoban i diploma ako treba i pet komada”. Treći dopunjava: ”Cisti cetnik i glasnogovornik SANU 2”.

Nisam advokat Dejana Jovića, zna se profesor dobro braniti, ali trebam kazati da je ovom govoru mržnje vjetar dau leđa dalo neetično novinarstvo ali i da je kumovala i Crkva. Svakako je dosta toga bilo, ali vrijedi citirati najstrašniji takav trenutak u ovoj godini.

Gvardijan i rektor sinjske bazilike, fra Marinko Vukman, inače dokazani humanitarac (golemu je pomoć slao u domovinu zakovanu ratom iz Stuttgarta), na kraju mise na Veliku Gospu, rekao i ovo: ”Radosno pozdravljam naše mlade. Nas starije veseli vidjeti kako mladi nose kršćansku vjeru i nadu u svom srcu dok hodočaste našoj Gospi, a stotine i tisuće pješice. Vaša prisutnost, dragi mladi, svjedoči da Crkva živi u vama i vi u njoj. I neka pate i neka u toj patnji i umru, oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i svome hrvatskom narodu koja je posebno zablistala na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i Sinju. Dragi mladi, ustrajte imate punu podršku nas starijih i nema straha za naš hrvatski narod ni za našu Domovinu”.

Podsjetilo me to na onog svećenika Mili Plenkovića, s Hvara, koji je pozdravio smrt Slavka Goldsteina!

Fra Marinko nije, kako su mnogi zaključili na društvenim mrežama, sklon ustašama. Nije do sada takvu navadu manifestirao. Fra Marinko, čini se, nije ustaša, on je budala.

Osim što je loš teolog, da, on je i budala.

Biblijski citati s kojima se pokušao braniti, ili, bolje reći, opravdati: ”Ako se bezbožnik ne obrati, umrijet će u svom grijehu” (Ez 33,9). I Isus sam kaže: ”Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima” (Iv 8,24), pokazuju da Vukman (koji je svoj govor na kraju mise promislio i napisao, a ne izrekao iz glave) sebe vidi kao onaj koji može suditi i živima i mrtvima, pak kada sve one koje ne vole Thompsona ili ustašijade na koncertima proglašava nevjernicima, točnije bezbožnicima, Vukman nas uvodi u praksu u koju ni papa Franjo nije želio zakoračiti (”Tko sam ja da im sudim?”).

Crkveni otac Tertulijan (160-240) u svom djelu ”De Corona” (O vijencu) već opisuje različite crkvene prakse u svom vremenu koje se ne temelje na Svetom pismu, što zapravo predstavlja otpad od izvornog učenja. U poglavlju 4, on zaključuje: ”Ako tražiš zakon za ove i slične prakse iz Pisma, nećeš ga naći; tradicija će ti biti ponuđena kao autoritet, običaj kao potvrda, a vjera kao čuvar.” (Tertulijan, De Corona, poglavlje 4).

Dakle, fra Marinko Vukman sebi gradi autoritet kada kaže da progovara ”kao teolog”, ali se unosi u praksu koja nije ni kršćanska niti zdravo teološka, naime, biblijska.

On tvrdi da svi mi, nezadovoljni Thompsonom i mladima koji urliču ZDS, živimo i ustrajavamo u grijehu, da smo neznabošci, da smo prokleti, da nam treba obraćenje (svima treba obraćenje!), da nam je potrebna teološka opomena i da smo mrtvi (a ne samo da zaslužujemo smrt u patnji).

Imam ili nemam mira nakon svega ovoga, nakon napada na moje prijatelje, nakon ovako naporne godine? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga s mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal, em neki lik odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima (FB profila Autografa ili drugdje), pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton…

Elem, ako sam išta u životu dobro napravio (a bit će da sam u životu ipak nešto dobro napravio), to je da sam, kada smo pokretali ovaj portal, odlučio uvesti najstroža pravila komentiranja koja postoje na nekom portalu ne samo u Hrvatskoj već i u regiji. Nisu dozvoljeni nickovi ni avatari, točno znamo i provjeravamo tko se prijavljuje i želi komentirati, a govor mržnje ili iz mržnje je u potpunosti zabranjen.

No, nije mi danas namjera baviti se samo medijskom kanalizacijom ispod nekih portala (što je pogodilo Dejana Jovića), već našom političkom kulturom, a ona je definirana neshvaćanjem pojma ”mir”.

Naravno da čudaka imaš svugdje, ali mi smo pak u neprestanom ratnome stanju. Mi smo nemirni. Doduše, rat zagovaraju neke grupe (bilo je takvih, šatoraša recimo) ”prijedlogom” da krene totalni lov na Srbe (čitaj: popis ”agresora”), onda se pak čitalo kako se na satovima vjeronauka treba učiti djecu klati Srbe, ubiti bivše predsjednike…, ali to nas ne bi smjelo dovesti u stanje ludila. Trebali bismo ostati prisebni.

Vjerujem da netko može biti osjetljiviji na vremenske promjene, da je siromaštvo ljudima uništilo živce, da pojavnosti tipa Željka Markić, Vice Batarelo, Vlado Košić ili neki nadbiskup (kojem su ispadi Vlade Košića i drugih do sada bili sasvim OK stvar), nekima može poremetiti apetit; ipak to ne bi trebao biti povod da jedni drugima psujemo mater.

Ne sviđaju vam se Thompson, Bujanec ili neko treći, i mislite da nas vraćaju u političko ”kameno doba”? To je legitiman strah, ne sporim i da je pred takvim HDZ-om (koji ide na noge MPT ili priznaje da je vikao ZDS) i takvom desnicom nužan oprez, međutim, trebalo bi znati nadvladavati loše politike pravim, odnosno kvalitetnim argumentima.

A ne odmah prijeći na ”pas mater” strategiju.

Znam da ćete me sada kušati pitanjem a zašto ja ne bivam tolerantniji na Facebooku i zašto dobivaju pedalu oni koji lajkaju, recimo, Maxportal, Dnevno, Direktno, Narod, Bujicu i slično?

Odgovor je jasan: biste li pozvali pedofila na rođendan svoga djeteta da se igra s dječurlijom iz vrtića u kojem tete čuvaju vašega sinčića ili vašu kćerkicu?

Prema pedofiliji, pa tako i prema fašizmu, nacizmu, ustaštvu i staljinizmu, ili prema bilo kojem idiotizmu, vrijedi princip nulte tolerancije. To što u Vijeću za elektroničke medije, na primjer, komotno piju kavice dok se medijska kloaka puni jest zabrinjavajuće, ali ne sili nas da u kuću pozovemo pedofila u goste.

Čak i kada pišemo ili komentiramo neprihvatljive pojave, u nama treba ostati prostora za drugoga, ali do one mjere u kojoj taj drugi neće izvršiti agresiju na nas. Tada se moramo braniti dozvoljenim sredstvima.

Tako sam, da obranim opće dobro, tužio DORH-u Igora Vukića i društvo s okruglog stola o Jasenovcu u Saboru.

Svima nama koji ne prihvaćamo lažiranje hrvatske povijesti, pa smo upozoravali da svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju preuzima njihovu krivnju na sebe, zalijepljena je etiketa ”neprijatelja”, ali smo nastavili kritizirati jer smo znali da ”onaj drugi” može doći k sebi ili da ”onaj drugi” može trenutačno biti zbunjen, neinformiran ili u zabludi, pa će ga jednom ruka istine pomilovati.

Kad napišem ovo (pa i a propo izjava nekih političara koji ponavljaju da ”Hrvatska nije bila zločinac u BiH”): I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni. Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, i mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracionih logora, dilanja droge, krađa automobila, pranja novca i štošta drugo, a sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli, kao što to čine i danas (ne, naravno svi), imam pred sobom ne samo zločince o kojima pišem ili one koji te zločince protežiraju ili im asistiraju, već i veliku masu građana koji će kad-tad shvatiti da nisam u krivu i da se zločin se smije podržavati ni na koji način.

U pitanju je ispravno shvaćanje pojma ”mir”, a zatim i ono o čemu je papa Franjo govorio na misi u Sarajevu. Zašto je Papa uzeo u razmatranje Isusov govor na Gori gdje Isus, govoreći o blaženima, definira mirotvorce (Mt 5,9)? Zato što je to pitanje trenutka, naše biti ili ne biti.

Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski ”salaam” i hebrejski ”šalom”) ima daleko šire značenje nego naša riječ ”mir”. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još.

Mir je dar Božji da bi bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Ili, kako bi rekao odličan promotor mirotvorstva, pokojni spisatelj i sociolog religije Željko Mardešić, mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese.

Toga, hvala Bogu, u nas ima. Jer nismo svi zaboravili velikoga kapucina Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo sudbonosno ”kršćanstvo ne može biti umorno”.

Drugi je par rukava zašto mirotvorstvo nije prihvaćeno kao što je želio i poručio Ivan Pavao II. 11. rujna 1994. na misi na Hipodromu u Zagrebu kao temeljni zadatak ovdašnje Crkve (i crkava). To je zato što se ne shvaća da je ono okosnica Evanđelja.

Postoje mnogi koji se nerado vraćaju toj fundamentalnoj poruci Hrvatima i narodima Balkana, pa ću ih podsjetiti, a time i sve nas još jednom obavezati na susret s istinom:

”…U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protječu ovim zemljama.

Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.

Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.

To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.

U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.

To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima?

Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.

Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’….”

Danas se to želi zaboraviti, ali je 700.000 Hrvata tada pljeskalo i nakon što je Ivan Pavao II. i po deveti put (!) u toj propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti, kazao nam je Ivan Pavao II.

Bio sam na hipodromu i pamtim oduševljenje kada je papa Ivan Pavao II, isto kao papa Franjo na Koševskom stadionu 6. lipnja 2015. rekao ”Nikad više rata!”

Što su to ljudi osjetili? Oni su sebi rekli: Mir sada. Ja tome dodajem: Mir, Balkane, dome moj.

Pišem ovu kolumnu na izmaku godine, umoran, ali ne i obeshrabren.

Jer možemo se vaditi na političare ili na svjetske sile, stvar ipak ovisi o tomu kako ćemo se mi ponašati u svakodnevnom životu i kako ćemo si društvo posložiti.

Mi brate i sestro, Mir Dejane Joviću, mir širitelji nemira u Večernjem listu i drugdje! Mir sada, mir, mir, ne umorimo se to ponavljati. Pa sve dok se ono zaista ne dogodi u nama.

Želim svima vama novi početak, mira i zdravlja.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Božić: Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost
    •  Oko molitelja na trgovima nije u pravu Kutleša, već Uzinić
    •  IKA ne kaže je li Plenković obavio nuždu u Svetoj Stolici
    •  Gubimo nešto bitno: sposobnost razlikovanja istine od laži
    •  Zašto pokrećemo tribine Ekumena i čemu ekumenizam danas?
    •  Prva tribina Ekumene: o 1700 godišnjici Nicejskog sabora
    •  30 godina od Daytonskog sporazuma, Tuđman i BIH
    •  Mržnjom prema Srbima ne poštujemo žrtve Vukovara
    •  Poruka svima koji se raduju prirodi i strahuju zbog nje
    •  Kazneno sam prijavio negacioniste jasenovačkih genocida

> Svi tekstovi ovog autora