Je li istina da smo sami u svemiru? I gdje je tu Krist?

Nakon desetljeća ismijavanja pilota i ponekog znanstvenika, danas se više nitko ne smije na spomen neidentificiranih letećih objekata (NLO, odnosno UFO u engleskom izrazu), a američki predsjednik Donald Trump je započeo s otkrivanjem tajnih dokumenata u Ministarstvu rata (Pentagon) kako bi svijet sam zaključio jesmo li ili nismo sami.

Pri pitanju kozmičke osamljenosti, kao i otkriću da nismo sami, mnogi teoretičari zavjera ali i oni zviždači koji sve više dolaze pred američka zakonodavna tijela ispričati svoja iskustva, kažu da je zataškivanje nužno kako narodi svijeta ne bi postali uznemireni, a ponegdje se priča da bi takvo saznanje iz korijena potreslo svjetske religije, osobito kršćanstvo. Kad je već bačena ta rukavica, hajdemo reći nešto o tome.

Prije skoro tridesetak godina objavljen je možda i najbolji film o vanzemaljcima. Bio je to Contact (1997) koji je nastao na temelju romana Carla Sagana. U njemu, Sagan postavlja religiju u dijalog sa znanstvenom racionalnošću i pokazuje da ni znanost niti vjerska istina nisu točni ili pogrešni, već da se nadopunjuju.

Kroz Ellie Arroway, znanstvenicu koja traži empirički dokaz, i Palmera Jossa, koji smatra da se najvažnije stvari ljudskog života (ljubav, povjerenje, moral) ne mogu dokazati u laboratoriju, ova priča dramatiriza pitanja poput vanzemaljskih civilizacija kroz pitanja o Bogu, stvaranju i mjestu čovjeka u svemiru.

Kada se konačno napravi stroj koji vodi Ellie na putovanje, ona doživljava nešto što ne može u potpunosti dokazati, te ju smješta u paradoksalnu situaciju gdje joj drugi moraju vjerovati na riječ. Kao i mnogi drugi filmovi (Steven Spielberg zasigurno dolazi na pamet), Carl Sagan se pokazao proročki nadahnutim za ovaj scenarij.

Dugogodišnji skeptik prema izvanzemaljcima Neil deGrasse Tyson sugerirao je da pitanje više nije samo je li čovječanstvo samo, već je li čovječanstvo ”spremno”, što odražava rastuću fascinaciju šire javnosti mogućnošću izvanzemaljske inteligencije i u svjetlu njegovog nedavno objavljenog romana Take Me to Your Leader.

Poznata rečenica katoličkog polimata Blaisa Pascala o ”vječnoj tišini ovih beskonačnih prostora” obuhvaća dvostruku tjeskobu: kozmos nije samo nezamislivo golem, već i naizgled ravnodušan, što otkriva koliko je ljudski život malen, krhak i uvjetan.

U Pensées, taj vertigo funkcionira kao dokaz da se ljudi ne osjećaju kao kod kuće u isključivo materijalnom svemiru, jer se naš razum i želja protežu dalje od svega konačnog. Za Pascala, moderna fascinacija ”drugim svjetovima” i spekulativnim kozmologijama dio je onoga što on naziva divertissement (distrakcija): kontinuirani napor da ispunimo svoje dane projektima, znatiželjama i zabavom kako ne bismo morali mirno sjediti i osjećati težinu vlastite smrtnosti i duhovnog nedostatka.

Paradoks je da što se svemir više širi u našoj mašti, to bi nas više trebao tjerati prema pitanju o Bogu, no u praksi to često postaje još jedan način odgađanja tog pitanja; okrećemo se prema van, prema zvijezdama, umjesto prema unutra, prema ”Božjoj praznini” koju, za Pascala, može zadovoljiti samo Bog Abrahama, Izaka i Jakova.

I doista, kada pitamo ”jesmo li sami” često samo govorimo o čisto materijalnome svemiru. Nisam fizičar, pa se ne mogu upuštati u spekuklacije, ali dovoljno znam iz područja kvantne fizike da je materijalistički pogled na svemir mrtav. A iz kršćanske perspektive, ovo pitanje je gotovo beznačajno.

Čovječanstvo nikad nije bilo samo, jer je Bog uvijek prisutan u svom stvaranju. Sveto pismo i sveta tradicija Crkve su uvijek potvrđivali postojanje anđela i demona, bića koji se sastoje od čistog intelekta, ali ne i materije. Ipak, Crkva nema nikakvo izravno i čvrsto stajalište o postojanju izvanzemaljaca. To ne znači da se ovo pitanje nije razmatralo.

Sveti Toma Akvinski nikada ne raspravlja o ”izvanzemaljcima” u modernom smislu, ali njegova metafizika ostavlja vrata otvorenima za višestruke svjetove ili druge stvorene poretke, jer je nepokolebljiv u tome da ljudski razum ne može postaviti granice božanskoj svemoći.

U Summa Theologiae i srodnim tekstovima inzistira na tome da je Bog, kao čisti čin i neograničeni stvaralački intelekt, mogao stvoriti mnoge svjetove ili mnoge poretke racionalnih stvorenja, čak i ako nam objava govori samo o našem; ono što razum može reći nije ”Bog je učinio” već ”Bog je mogao”. Istovremeno, Akvinski smatra da Bog obično stvara na uređen, prikladan način (convenientia), pa se stvarna struktura stvaranja mora razlučiti iz objave i empirijskog svijeta, a ne spekulativne fantazije.

Ta ravnoteža – potvrđujući i Božju slobodu i Božju uređenu mudrost – znači da Akvinski odbija dogmatizirati bilo za ili protiv ”drugih svjetova”, usredotočujući se umjesto toga na logiku da bi svako racionalno stvorenje, gdje god se nalazilo, postojalo za Božju slavu i pod božanskom providnošću.

Karl Rahner, pišući u kontekstu dvadesetog stoljeća oblikovanom astrofizikom i istraživanjem svemira, izričito razmatra mogućnost inteligentnih, svjesnih bića izvan Zemlje i pita što bi to značilo za kršćanske doktrine objave i spasenja.

Njegova poznata razmišljanja o ”natprirodnom egzistencijalnom” i ”anonimnim kršćanima” omogućuju mu da tvrdi da je Božje samopriopćavanje u milosti uvijek već ponuđeno svakoj racionalnoj osobi, čak i izvan izričitog kršćanskog proglašenja; šire gledano, kad bi postojale druge inteligentne vrste, i one bi stajale pred istim samodarujućim Bogom.

Rahner ne tvrdi da zna kako bi se Kristovo utjelovljenje i križ konkretno odnosili na takva bića, ali inzistira na tome da Božja sloboda i vjernost jamče da nijedno racionalno stvorenje nije stvoreno izvan horizonta povijesti spasenja, koliko god drugačije to bilo izraženo u njihovom kontekstu.

Stanley Jaki, radeći i kao fizičar i kao katolički svećenik-teolog, tretira fascinaciju izvanzemaljcima kao vrstu sekularne remitologizacije: kada kultura izgubi povjerenje u biblijsko otkrivenje i transcendenciju, često preusmjerava svoje eshatološke i zajedničke čežnje u spekulativne narative o ”njima vani”. U tom smislu, san o izvanzemaljcima može funkcionirati kao psihološka i kulturna obrana od suočavanja s religijskim pitanjem jesmo li već upućeni od strane Boga; ljudi ”sanjaju o izvanzemaljcima jer se boje biti sami”, što znači da se opiru samoći u kojoj ljudska osoba stoji pred Bogom i umjesto toga naseljavaju kozmos zamišljenim spasiteljima, sucima ili kozmičkom braćom i sestrama koji mogu nositi teret nade i straha.

Luteranski teolog Ted Peters, nasuprot tome, inzistira na tome da moguće otkriće inteligentnog života negdje drugdje ne bi uništilo kršćansku vjeru, već bi moglo proširiti njezin osjećaj opsega i velikodušnosti Božjeg stvaralačkog čina.

Za njega, umjesto zamjene kršćanskih simbola novom mitologijom svemirskog doba, kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom pojačao bi divljenje prema Stvoritelju čija providnost obuhvaća ne samo Zemlju već i ogromnu zajednicu racionalnih bića; to bi potaknulo teologiju da dublje razmišlja o tome kako bi se Krist, milost i povijest spasenja mogli odvijati u više središta, ali ne bi negiralo evanđelje.

Dakako, ovakva pitanja najavljuju druga i teža kristološka propitivanja. Ako postoje izvanzemaljci, je li onda Kristovo utjelovljenje, smrt i uskrsnuće prisutno i kod njih? Možda te civilizacije nikad nisu pale u grijeh. Možda nam je nepoznato da Kristovo utjelovljenje i žrtva imaju kozmološki značaj. A možda je Božje spasenje prisutno kod drugih bića na drugačiji način koji mi ne možemo spoznati.

Isusovački astronom José Gabriel Funes, kao bivši ravnatelj Vatikanskog opservatorija, postao je poznat po tvrdnji da je vjerovanje u izvanzemaljsku inteligenciju kompatibilno s katoličkom vjerom i ne ugrožava temeljne doktrine o stvaranju ili otkupljenju. Oslanjajući se na astronomiju i teologiju, sugerirao je da bi hipotetske izvanzemaljske inteligencije, u načelu, mogle biti moralno i duhovno drugačije od ljudi – na primjer, možda nikada nisu doživjele “pad” u grijeh i stoga im možda ne treba otkupljenje na isti način kao nama.

U tom scenariju, njihovo postojanje ne bi umanjilo Krista, već bi proširilo ljudsko strahopoštovanje pred Božjom stvaralačkom slobodom i raznolikošću racionalnih stvorenja, a istovremeno bi prisililo teologiju da pročisti što se podrazumijeva pod “univerzalnim” spasenjem kada se primijeni na svemir koji bi mogao biti naseljen na načine koje još ne znamo.

James Pambrun pripada katoličkim teolozima koji naglašavaju definitivnost i kozmički doseg Kristova otkupiteljskog čina: utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Isusa nisu lokalni događaj s isključivo ljudskom relevantnošću, već čin koji se događa jednom zauvijek u kojem vječna Riječ na odlučan način ujedinjuje stvorenje s Bogom.

U tom pogledu, čak i ako u kozmosu postoje druga racionalna bića, pashalna misterija je već ”dovoljno velika” da ih obuhvati, jer su Kristova osoba i djelo suštinski univerzalni i nisu ograničeni na Zemljinu povijest. Pambrunov naglasak je, dakle, manje na spekulativnim scenarijima (višestruka utjelovljenja, nepale vrste), a više na očuvanju uvjerenja da je ono što je Bog postigao u Kristu konačno, dovoljno i kozmičkog dosega, kakva god bila konačna znanstvena slika svemira.

Neki suvremeni katolički mislioci izvanzemaljcima i fenomenu NLO-a pristupaju s velikom sumnjom, a Daniel O’Connor jasan je primjer ovog stava ”razlučivanja duhova” koji se primjenjuje na popularnu kulturu i neobične pojave.

Po njegovom mišljenju, široko rasprostranjena fascinacija NLO-ima i vanzemaljcima može poslužiti kao duhovni mamac: ona odvraća pozornost od Krista, Crkve i stvarnosti grijeha i milosti, i umjesto toga hrani kvazi-religijsku znatiželju o skrivenom znanju, kozmičkim spasiteljima ili višim bićima koja bi mogla “sve objasniti” bez zahtjeva za obraćenjem.

Uspoređujući ovo sa zmijinom prijevarom u Postanku, O’Connor sugerira da stvarna opasnost nije toliko u tome jesu li čudna svjetla na nebu fizički stvarna, nego ponavljaju li narativi izgrađeni oko njih prvobitno iskušenje – nudeći alternativnu priču o podrijetlu, sudbini i autoritetu koja istiskuje Božje samootkrivenje i mami čovječanstvo da vjeruje drugim ”glasovima” osim božanskog.

Ne možemo podcijeniti ulogu koju je Hollywood odigrao u oblikovanju naših stavova o izvanzemaljcima i NLO-ima. Ove pojave možemo vidjeti u bezbroj filmova, uključujući Spielbergov ”E.T.” i ”Bliski susreti treće vrste”, ili u mračnijim prikazima poput Liebermanovog filma ”Vatra na nebu”, koji je navodno utemeljen na stvarnim svjedočenjima.

12.lipnja 2026. bit će objavljen Spielbergov novi film, ”Dan razotkrivanja”. On nastavlja ovu kulturnu putanju, ali je približava stvarnosti, posebno jer mainstream televizija sve više tretira rasprave o više navodnih izvanzemaljskih vrsta kao ozbiljne mogućnosti, a ne kao marginalna nagađanja.

No, vratimo se Contactu. Astronomkinja Ellie Arroway susreće inteligenciju koja poprima oblik njezina pokojnog oca, brišući granicu između tehnološkog kontakta, duhovnog iskustva, sjećanja i čežnje. Ne možemo se ne sjetiti upozorenja iz Svetog pisma da se ”čak i Sotona prerušava u anđela svjetla” (2. Korinćanima 11, 14). Neki katolički egzorcisti, uključujući osobe poput o. Carlosa Martinsa i o. Chada Rippergera, proširuju isti okvir razlučivanja na NLO i fenomen ”kontakta s izvanzemaljcima”, tvrdeći da barem podskup navodnih susreta nosi obilježja nadnaravne, a ne izvanzemaljske aktivnosti.

Po njihovom mišljenju, značajke poput obmane, straha, fascinacije moći ili tajnim znanjem i pomaka od štovanja Boga prema strahopoštovanju prema ”višim bićima” prirodnije se uklapaju u demonološku ili duhovno-ratnu perspektivu nego u izravnu astrofizičku.

Čitano nasuprot Contactu, ovo postavlja intrigantno interpretativno pitanje: Saganova pripovijest predstavlja dvosmislen događaj ”kontakta” koji destabilizira jasne granice između empirijskog dokaza i osobnog svjedočanstva, znanosti i vjere, čuđenja i lakovjernosti, te se može pitati je li on mislio ovu dvosmislenost jednostavno kritizirati religioznu lakovjernost, odati počast složenosti ljudskog iskustva ili možda odražavati način na koji moderne kulture projiciraju svoje nade i strahove – znanstvene, religijske i okultne – na nepoznato.

Neki katolički egzorcisti, uključujući spomenute osobe, o. Carlosa Martinsa i o. Chada Rippergera, proširuju isti okvir rasuđivanja na NLO i fenomen “kontakta s izvanzemaljcima”, tvrdeći da barem podskup navodnih susreta nosi obilježja nadnaravne, a ne izvanzemaljske aktivnosti.

Po njihovom mišljenju, značajke poput obmane, straha, fascinacije moći ili tajnim znanjem i pomaka od štovanja Boga prema strahopoštovanju prema “višim bićima” prirodnije se uklapaju u demonološku ili duhovno-ratnu prizmu nego u izravnu astrofizičku.

U vezi Saganova možebitnog ulaska u priču nije teško vidjeti da bi za kulturu koja više ne vjeruje u božansko otkrivenje, anđele i demone, pa čak ni transcendentnog Stvoritelja, to bio slučaj. Bilo da je ovo duhovna obmana ili ne, to ukazuje na temeljnu ljudsku stvarnost: naime, da ljudska bića žude za transcendencijom, konačnim smislom i zajedništvom izvan sebe.

Vjerujem da je to dio razloga zašto to pitanje i dalje zaokuplja mnoge. Za kulturu lišenu osobnog Boga koji utemeljuje objektivni moralni poredak, izvanzemaljci lako mogu funkcionirati kao zamjenska mitologija – obećavajući otkrivenje, prosvjetljenje i spasenje odozgo. Bez obzira postoje li inteligentna bića negdje drugdje u stvaranju ili ne, kršćani su prije svega pozvani na poniznost.

U Knjizi o Jobu, Bog odgovara na ljudski zahtjev za sigurnošću ne otkrivajući svaku misteriju, već pitanjem: “Gdje si bio kad sam postavio temelje zemlje?”

Bog nije obvezan otkriti svaki čin stvaranja ili providnosti. Kršćani se stoga moraju oduprijeti dvama iskušenjima. Prvo, pretpostavci da svaka izvanredna tvrdnja mora biti u skladu s našim očekivanjima i, drugo, naivnosti koja nekritički prihvaća svaku izvanrednu tvrdnju kao istinitu. Sveto pismo nam zapovijeda da “ispitujemo duhove” (1. Ivanova 4, 1).

Što god postoji ili ne postoji negdje drugdje u stvorenju, autentična istina nikada neće odvesti od Krista; uvijek će voditi k Njemu. I kao takvi, nikada nismo bili istinski sami, jer nas Krist beskrajno voli.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kršćanski realizam u vrijeme podjela
    •  Moralni raspad međunarodnog prava
    •  Između proročanstva i pravde: problem kršćanskog cionizma
    •  Kršćanske vrijednosti bez Evanđelja?
    •  Religija i mediji
    •  Zašto nemamo religijske pismenosti
    •  Međunarodni je poredak pri izdisaju
    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?
    •  Religijska perspektiva univerzalnih vrijednosti i rata

> Svi tekstovi ovog autora