novinarstvo s potpisom
Otprilike svakog sata u Hrvatskoj se otkrije nova svinjarija učinjena od takozvane elite političke, gospodarske, akademske i odabranih pučana. I svaki sat poštenog čovjeka uhvati muka i jad.
Mnogi naprosto odlaze jer ne vide nikakvu budućnost u zemlji slabe pravne sigurnosti, razgranate korupcije i loše plaćenih poslova za ogromnu većinu stanovnika.
A ti koji su otišli kao i oni koji se spremaju otići su onaj mlađi i radno sposobni dio populacije, vrlo često i najobrazovaniji dio. Odlaze cijele obitelji, prazne se sela, smanjuje se populacija gradova, a jedino što raste je starost stanovništva i broj ”uhljeba” u općinskim, gradskim, županijskim i državnim upravama i poduzećima.
Uz to ide i permanentno smanjivanje broja rođene djece pa je ukupni rezultat drastični pad broja stanovnika u Hrvatskoj. Taj broj je vjerojatno i niži jer su mnoge iseljene stanovnike upisali njihovi ukućani kao prisutne da bi sačuvali beneficije zdravstvene zaštite. Pitanje je također koliko je stanovnika iz BiH prijavljeno da ovdje žive.
Rekao bih da se posljednji popis stanovništva također može upisati u listu ”uspjeha” ove državne uprave.
Posebna vrsta svinjarije je da neki od vodećih političara kao argument da nam je svaki dan u svakom pogledu sve bolje (”zahvaljujući ovoj vladi”) navode izjave stranaca koji pričaju o Hrvatskoj kao zemlji iznimne ljepote, sjajnih restorana, autoputeva i marina.
Da ne budem sasvim mračan i možda optužen za pristranost izjavljujem da su ove izjave stranaca doista točne i da ako imate njemačka, britanska, norveška, danska ili bilo koja pristojna primanja možete u priličnoj mjeri uživati u tim ljepotama.
No ako radite kao prekarna radnica u turizmu ili vozač autobusa ili kamiona, blagajnik u trgovačkom centru, medicinska sestra ili znanstveni novak onda ljepote blijede pred izazovima preživljavanja.
Kako to da uopće još postojimo?
Naprosto zato jer postoje mnogobrojni pojedinci koji rade svoj posao najbolje što mogu, koji ne pristaju na moto ”da ih se ne može tako malo platiti koliko oni malo mogu raditi”.
Pored toga postoje pojedinci i grupe ljudi koji na sve moguće načine žele zaustaviti klizanje društva u diktature gramzivosti, bahatosti, dogmatizma svih vrsta i svega što zatvara ljude u umobolnice nametnute normalnosti. Tim ljudima treba dati podršku.
Male grupe pokreću procese promjena, i one negativne i one pozitivne, i zbog toga nije nevažno što mislite i kažete li to što mislite. Možda će baš vaše zrnce neslaganja biti ono koje će pokrenuti lavinu promjena.
Počnimo govoriti i djelovati. Pokažimo da se ne bojimo promjena jer, kako stvari sada stoje, svi su izgledi da bi naša indolentnost mogla imati vrlo neugodne posljedice.
Antun Branko Šimić je jednom davno napisao:
RASTANAK SA SOBOM
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa.
Učinimo da naše padanje barem ne bude bez glasa!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.