Slaviti Uskrs od nemoćnih okrenute glave

Na uskršnji petak štovatelji kršćanske tradicije, i svi koji su za toleranciju i prihvaćanje – njeguju običaje uskršnjeg blagdana. Prisjećaju se Isusove smrti na križu i muke osuđenog.

U isto vrijeme uz aktualnost opasnih političkih zbivanja na zemaljskoj kugli, od nemoćnih i razapetih okreće se glava i čeka reakcija drugih.

Papa u ozračju Uskrsa pred vjernicima zaziva potrebu da svi postanu ”vjesnici istine”. Krenimo, rekla bih, od sebe i okruženja.

Na Veliki petak ne zvone zvona i goli su oltari. U daljini u kratkotrajnom miru od izraelskih granatiranja opustošeni palestinski gradovi Gaze, u Iranu svježe humke nad tijelima iranske dječice, do parkova no ne više u cvrkutu ptica, mira i bezbrižnih ljudi, već poprišta granatiranja. U hodu povijesti od sjevera, od Teherana, do drevnih gradova južnog Irana američki i izraelski agresorski dvojac ušao je duboko u zemlju koju ne ostavljaju na miru.

Prodire usud sile nove osovine preko Irana, mostova Libanona, područja Gaze i  kao da ne namjerava stati.

Svijet gleda. Pred Uskrs pred mnogo godina i Pilat promatra i pere ruke.

Nakon pomora nevine dječice iranske, ranije palestinske, potom libanonske, na uskršnje blagdane prijeti sila napadima na nuklearna iranska postrojenja, ništa im ne znači činjenica da su pod zaštitom Međunarodne agencije za atomsku energiju, da time ugrožavaju međunarodno pravo, Povelju Ujedinjenih Naroda i brojne rezolucije. Vijeće sigurnosti UN-a već tjednima i mjesecima u hibernaciji je.

Od ofenzive SAD i Izraela na Iran 28.veljače gotovo 1400 ljudi u Iranu izgubilo je život, država obezglavljenog vodstva odolijeva agresoru koji nastavlja po smislu iracionalnom, po težini opipljivom, prijetnjom po svjetski mir.

U Libanonu izraelskim agresorskim intervencijama milioni su raseljeni, i ovdje brojne žrtve su djeca: bez reakcije na izvješća UN-a a da napadi predstavljaju ratni zločin. Narod je bez vode, hrane, lijekova. I svijet i odgovorni gledaju.

 Pilat pere ruke i promatra.

U Gazi je u srpnju 2025. Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je da je zdravstveni sustav doveden ”pred granicu pucanja” , da bi se ubijanje nastavilo. Pucalo se i na izgladnjele civile u potrazi za hranom jer nemaju drugih opcija (Al Jazeera 09. srpnja 2025.). Svijet poput Pilata i ovdje promatra i pere ruke.

U Europi ovih dana čovjek tek nešto brže pohrli na benzinsku stanicu svjestan da se napad na Iran odražava direktno na njegovu lisnicu jer cijena goriva nekontrolirano skače.

Uz teško bolesnog, jedna će obitelj uz veliku uskršnju subotu sahranjivati preminulog člana. Uz čin sahrane, od svećenika će, nehotice, čuti izraz nezadovoljstva upućenog zaduženom za ceremonijal sahrane: ne doliči, kaže, da se na ove dane čuje truba. Može se čuti inače, i uz spuštanje pokojnika u raku, no ovih dana, ni ona, ni zvona, ne smiju se čuti. I ovdje je forma nadglasala sadržaj.

Čovječanstvo je oguglalo, empatija i suosjećanje robovi su forme.

Sadržajima međuljudskih odnosa zavladala je rutina, a izgubio čovjek.

Roker Bare je bio vizionar godinama unatrag pjesmom se pitajući ”Gdje je nestao čovjek?”

Čovječanstvo godinama sluša o muci: muci i žrtvama, rusko – ukrajinskog,  potom židovsko-palestinskog,  pakistansko-afganistanskog, posljednjeg američko-iranskog sukoba. Da ne idemo u paklene devedesete čije posljedice još i sami sagledavamo i osjećamo:

Pilat promatra i pere ruke, on djeluje svevremenski kroz čovječanstvo izgubljenog kompasa za moralno, humano, prioritetno i pravedno duž kugle zemaljske; njegove postupke nitko ne zaustavlja ili ispravlja: tek ponegdje slabašnim se glasovima propituju postupci silnika: od onog američkog, koji je po drugi put zauzeo Bijelu kuću, do izraelskog, čijom kosom su pokošeni brojni palestinski životi u namjere da ih zatre. A ovaj agresor i sam je iznikao od naroda žrtve istrebljenja.

Palestinsko tlo natopljeno krvlju po namjeri fanatičnog dvojca, postalo bi resort. Kada svijet, ujedno i nadležni, i državne pilatske politike, dovedu se u stanje da ne razmišljaju i ne traže smisao sve (pro)gutaju.

Nakon slušanja o agresoru i svim vidovima ubijanja i razapinjanja nemoćnih, prelaze na slušanje priče o davnoj žrtvi (Isusa), križu, i iskupljenju uz Uskrs, ne prepoznajući ulogu Pilata u vlastitim postupcima i odlukama.

Koliko njihove neodlučnosti, komocije, vremena i presuda pilatskih politika, s druge strane žrtava, dovoljno je da se probude?

Pred desetak dana u izraelskom Knesetu uz pritisak Netanyahuova ”Likuda” izglasan je zakon da se Palestincima osuđenim za izvođenje napada uvodi smrtna kazna. Kritikama brojnih organizacija za ljudska prava i upozorenima iz Europe unatoč. Vjesnicima istine unatoč. Licemjerje? Dvostruka mjerila? Pilat opet na djelu.

Sve se to nama valja upitati ovih dana, uz slavlje obiteljskog blagdana Uskrsa i bogate trpeze u nas, i mir u nas i oko nas, prividni (prividno) dok vlada.

Koliko žrtava, aktualnih, da shvati se da je dosta? Koji je smisao Uskrsa dok jedni poste vežući se uz tradiciju nemrsa i suosjećanja sa žrtvom Kristovom, dok drugi aktualno poništeni, razapeti, bombardirani, svjedočeći vlastitom razapinjanju i žrtvi, u stalnoj nesigurnosti zazivaju spas tjednima, mjesecima i godinama, bez pravog skloništa, u zoni gdje život izgubio je vrijednost. 

Učiti čovjeka da bude velik u smrti ili mu dati priliku da  pokaže što je Čovjek u životu.

Veliko je suosjećanje, svjedočimo, u formi ceremonije i običaja uskršnjih blagdana u ljubavi za Krista, a nedostaje suosjećanje za živoga, koji dugo pati, i do nas je živ na zemlji, ma koje vjere, boje, rase, nacije bio.

Pozdrav i migrantima ma gdje bili.

No ne. Traže se razlozi za svrstati se u grupu naših i onih drugih.

Nije li blizu čaša granice očaja koja prelijeva se i treba reći dosta.

Gdje su, dakle, u tmini noći Ujedinjeni narodi s Poveljom ljudskih prava i rezolucijama i njihovom primjenom.

Gdje su umni, hrabri vođe naroda, osim rijetkih iznimaka, poput socijaliste, španjolskog premijera Pedra Sáncheza koji je, kada su svi sagnuli glavu pred Trumpom u napad na Iran rekao: ”Nećemo igrati ruski rulet s milijunima života”.

Ili slovenske predsjednice Nataše Pirc Musar koja je odvažno istupila rekavši: ”Nismo spriječili Holokaust, genocid u Ruandi, ni genocid u Srebrenici, no moramo spriječiti u Gazi, i nema više opravdanja”. Treba biti hrabar i nazvati genocidnu izraelsku politiku Netanyuahu-a pravim imenom, i što se ona, kao prva (predsjednica) u Europi usudila izreći na glas. Kao i da potonji grubo krši vladavinu međunarodnog prava.

Svatko mora odnositi odluke u kontekstu svoje povijesti: u njoj Hrvatska još traži puteve ”bespućima svoje zbiljnosti” (autor knjige istog imena bivši je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman). Hrvatski premijer nije zapljeskao Predsjednici g. Pirc Musar na međunarodnom susretu visoke diplomacije nakon njenih riječi, niti je Hrvatska priznala Palestinu, što Slovenija jest. No ni mi nismo zapljesk, ali u vijestima smo ñuli da se najveći ikada sagrađeni američki nosač zrakoplova ”Gerald R. Ford” ukotvio kod Splita.

Europa se gotovo slomila hitro reagirajući tražeći sankcioniranje Rusije uz ruske vojne intervencije u Ukrajini, no uz Izrael i US oči europskih državnika sklopljene, društvo snatri uz opasne vratolomije po mir nekontroliranog dvojca. Dvojni moral zapljusnuo je obale Europe i ona je bez brane.

Rijetki će, dakle, na kontinentu stare Europe, prepoznati zlo koje se valja nezaustavljanjem fanatika s druge strane Atlantika, sve do Hormuza, koji zaziva nebeske oluje i strmoglavljuje ”Epski gnjev” na stari, ponosni narod Irana.

Narod koji će, i kada bude išao za promjenama teokratske vlasti, o tome odlučivati sam, ne zazivajući s tim ciljem američke vojnike, nakon čije čizme ne raste trava već nehumani sistemi, korov i uništeni krajolici.

Epska može biti njihova oda slobodi i otpor a koji, uz Uskrs, agresor ponovno gađa, i Teheran i univerzitet, i petrokemijska postrojenja, a u prelijepi Esfahan narod se vraća i parkovima šeće u vrijeme našeg Uskrsa, kao i mi našim zelenilom. Uskrs je vrijeme za pružiti ruku i uputiti misao. Žrtvi i stradalnicima u nevolji, pa i kada time sami izlazimo iz vlastite komocije i vlastite sigurnosti.

Da su samo na sebe mislili, nikada se u rovove Španjolske ne bi uputili borci internacionalnih brigada, mnogi od njih i naši, protiv fašizma Francisca Franca 30-ih godina, ni Hemingway, ni drugi, napredni, humani pojedinci.

Humanost se živi primjerom i odvažnošću.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Braća za čijom pjesmom desnica u zrak se diže
    •  Od ''katedrale duha'' do zgarišta: Vjesnik
    •  Nema mira ni uz oltar ni na cesti: ne nasilju
    •  Kako učiti nove generacije ''ako ne znaju što je bilo''
    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj

> Svi tekstovi ovog autora