Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko

Čudan mi je bio protekli prosinac. Nedavno sam s kolegom držala seminar o psihotraumi, pri čemu je, između ostaloga, važno govoriti o mentalnom zdravlju pomagača (tu podrazumijevam i aktiviste za ljudska prava koji su izloženi različitim rizicima – uz neposredni rad s ljudima izvrgnuti su ometanjima, netrpeljivosti, prijetnjama o čemu bi se dalo puno pisati).

I upravo dok teku tradicionalne pripreme za nastupajuće praznike, diže se hajka protiv mladih aktivista za ljudska prava zbog poruka/političke akcije na novogodišnjoj jelki na Trgu bana Jelačića – želje za poticanjem dijaloga u društvu.

Veseleći se blagdanima i pripremajući jednu važnu obiteljsku obljetnicu, s nevjericom primam poruku o tragediji u osnovnoj školi. Nakon masakra kojeg je u mahnitom pohodu u petak 20. prosinca 2024. godine, počinio mladi duševno bolestan čovjek u OŠ Prečko u Zagrebu, ništa više neće biti isto.

Informacija o tragičnom događaju zatekla me je na putu u školu da preuzmem unučicu… Djeca su izlazila, bio je zadnji dan pred raspust; učenici starijih razreda preko mobilnih telefona već su saznavali i uzbuđeno komentirali što se u obližnjoj osnovnoj školi dogodilo.

Učenici nižih razreda napuštali su školu zadovoljni, pomalo začuđeni promjenom u rasporedu sati i aktivnostima koje su imali toga dana. Oni u boravku ostali su do kraja. Toga dana u školi bili su pošteđeni saznanja. Informacija o tragediji, barem za učenike nižih razreda, toga prosinačkog petka ostala je na tome da im je saopće roditelji. Nitko nije bio spreman za to.

Iako je moj prvi impuls bio otići na mjesto tragedije i vidjeti mogu li biti korisna, ipak nemam snage otići u Prečko, barem se pokloniti na mjestu stradanja.

Timovi za krizne intervencije u najkraćem su vremenu djelovali u pogođenoj školi, u Zagrebu su otvorene linije za pomoć i podršku pri odgovarajućim ustanovama.

Hrvatsko psihološko društvo (HPD) objavilo je priopćenje u kome su navedene hitne aktivnosti u pružanju psihološke pomoći učenicima i učiteljima škole, roditeljima stradale djece kao i daljnja perspektiva. Struka ukazuje na neposredne i dugoročne preventivne mjere, naglašavajući potrebu jačanja škole kao osnovne obrazovne i odgojne institucije.

Pred početak drugog polugodišta pitam se kako se osjećaju i kako su pripremljeni učitelji i drugo osoblje OŠ Prečko? Što i kako će biti priopćeno učenicima? Hoće li se, na primjer, i u lokalnoj zajednici održati nekakva prigodna komemoracija, ritual, okupljanje kojima bi se saopćile činjenice, odala počast stradalima, i pružila prilika za razvijanje osjećaja povezanosti, odgovornosti i sigurnosti u zajednici u kojoj djeca rastu, idu u vrtić, školu…?

S kojim su osjećajima roditelji 7. siječnja 2025. godine poslali djecu u školu u Prečkom? Hoće li u drugim školama biti nekog saopćenja?

Pokušavam pratiti užurbane aktivnosti različitih aktera u ovoj nevolji i potrebu za nekim brzim rješenjima. Koji se dio problema rješava sada? Što će sve donijeti ove hitne mjere zaštite u školama?

Ali što ćemo s uzrocima nemilih pojava?

Vjerujem da su timovi za krizne intervencije i sudionici imali na umu različita pitanja; odvajajući ono neposredno i krizno od potrebe za nastavkom pružanja podrške na druge načine. Uvjerena sam da treba osmisliti i osigurati trajnije praćenje svih pogođenih te osigurati mogućnost dugotrajnog korištenja usluga savjetovanja (ne čekajući da se sami jave oni koji prepoznaju probleme, nego smišljenim akcijama, proaktivno, psihoedukacijom pomoći svima…).

Za prevenciju u mentalnom zdravlju i posebno u ovakvim situacijama važna je i korisna psihoedukacija o prepoznavanju poteškoća koje se mogu javiti nakon traume; o načinima nošenja u stresu i traumi, o procesu tugovanja, o prevenciji razvoja većih poteškoća (RCT Field Manual on Rehabilitation. (2007) Ed. Sjolund, B., H., RCT Copenhagen).

U istoj je mjeri to potrebno za školsko osoblje, roditelje i bližu okolinu, učenike, širu zajednicu.

U javnosti se dugo ukazuje na probleme mentalnog zdravlja školske djece, koji prevladavaju mogućnosti stručnih službi tamo gdje pri školama uopće postoje psiholozi i drugi stručnjaci. U mnogim školama nedostaje psihologa, a u posljednje vrijeme čujem i da napuštaju škole tražeći druga područja rada. To također vidimo u većem broju u još jednom važnom sustavu – socijalnoj zaštiti; i o njemu se kratko i dramatično raspravlja kada se nešto teško dogodi, a potom, nažalost, ostaje sve isto…

O mentalnom zdravlju djece i mladih i ulozi psihijatrije (u tragediji u OŠ Prečko susrela su se dva prevažna sustava, zdravstvo i prosvjeta) nedavno je progovorila dr. Katarina Dodig-Ćurković.

Po mom mišljenju ključna poruka u intervjuu je sljedeća misao: ”Ne znam je li potrebno mijenjati skrb vezano uz psihijatriju, ili početi mijenjati model pristupa djeci, pa da mi ne ulažemo u što veći broj dječjih psihijatara, nego u što bolju prevenciju, edukaciju, programe ranog probira, vratiti možda dispanzere, osnažiti ulogu školske medicine… Ima tu puno boljih pristupa od samog povećanja bolnica za liječenje”.

Da, nešto bitno nedostaje u pristupu i brizi o djeci, a osnovna škola je mjesto gdje djeca žive, obrazuju se i odgajaju. Ona je važan dio djetetovog ekosocijalnog sistema, odnosno cjelovitog životnog prostora (kojeg je dio i samo dijete) u kome dijelovi utječu jedni na druge.

Što je nama danas škola, što bi mogla biti i što je sve za to potrebno?

Pod ruku mi dopade knjiga ”Škola i mentalno zdravlje” – priručnik za nastavnike iz (sada daleke) 2005. godine, autorice dr. Anice Mikuš Kos (pedijatrica i dječja psihijatrica iz Ljubljane, iz organizacije Slovenska filantropija; suradnica Svjetske zdravstvene organizacije i dr.) i koautora. Priručnik su izdale nevladine organizacije ”Skupaj”, Ljubljana – Slovenija i ”Osmijeh”, Gračanica – BiH.

Nije to slučajno. Više godina surađivala sam sa spomenutim i sličnim organizacijama, u njihovoj misiji pružanja psihosocijalne potpore u razvoju djece u okolnostima ratne traume i poslijeratnog razdoblja u regiji i šire (BiH, Kosovu, Srbiji, Čečeniji, Ingušetiji, Iraku…).

Anica Mikuš Kos i suradnici iz različitih zemalja i profesija, bogatog iskustva i duboke posvećenosti dobrobiti djece donosili su u razne krajeve znanje i podršku, poštovanje i povezivanje, a istovremeno su učili iz iskustava učitelja u tim različitim sredinama.

Za brigu o psihofizičkom razvoju djece nakon ratova i drugih krupnih društvenih promjena najpodesnije je bilo početi sa školom: stara je institucija koja djeluje i u teškim okolnostima, koja ima ugled, strukturu, pruža sigurnost i ima povjerenje stanovništva, uključuje svu djecu.

Osnovna misao ovog priručnika je ta da škola i učitelji imaju važnu zaštitnu i osnažujuću ulogu u psihosocijalnom razvoju djece; učitelji mogu značajno pomoći djeci s traumatskim i drugim nepovoljnim situacijama i iskustvima, kao i djeci s posebnim potrebama.

Uostalom, i u zemljama gdje nije bilo nevolja i ratova 10 do 15 posto djece imaju psihosocijalne poteškoće, a i tamo se od učitelja očekuje da će preuzeti neke funkcije pomagača, pa i neke psihosocijalne programe.

Da ponovim, nije slučajno da se nadovezujem upravo na taj priručnik. Kao u svakoj obnovi potreban je entuzijazam i posvećenost, znanje, volja, naravno i resursi, pa tako i u cilju unapređenja dobrobiti djece kroz nama potrebno osnaživanje škole (HPD)!

U međuvremenu, od izdavanja spomenutog priručnika do danas, svjedočimo procesima koji su mijenjali sliku o školi, obrazovanju i odgoju (društveni položaj, priznanje i vrednovanje doprinosa, autoritet prosvjetnih radnika i dr..); promijenile su se vrijednosti (razaranje socijalne države, individualizam i kompeticija, slabljenje društvene povezanosti i solidarnosti, empatije, dogodio se gubitak povjerenja u institucije, promjene u odnosu prema djeci…). U javnosti je slabo poznato kako se to sve odražava na obrazovanje, na škole i prosvjetne radnike, a onda i na djecu.

A ipak, unatoč svemu, na pitanje o značenju osnovne škole za razvoj i zdravlje djece, odnosno o tome tko je najbliži djeci nakon obitelji, odgovor je i dalje – osnovna škola.

Što kaže priručnik o školi i njenom značaju?

”Osnovna škola je, nakon obitelji, najvažnija socijalna sredina koja određuje psihosocijalni razvoj djece i njihovo mentalno zdravlje. Takva uloga škole proizlazi iz sljedećih činjenica:

– osnovna škola je obavezna za svu djecu

– svako dijete preživi bar osam godina svog života u školi, a sve više djece i devet godina

– svako dijete boravi u osnovnoj školi nekoliko sati u danima nastave

– škola je djetetov fizički i socijalni prostor, s brojnim značajnim socijalnim odnosima i procesima

– škola je prvo djetetovo radno mjesto, koje ono osam ili devet godina ne može mijenjati i u kojem oblikuje svoj odnos prema radnim obavezama, kao i strategije izvršavanja zadataka

– škola je socijalni prostor, koji sadrži brojne pozitivne i zaštitne utjecaje na psihosocijalni razvoj; kod neke djece oni mogu kompenzirati obiteljske deficite ili djeluju kao protuuteg štetnim činiocima koji proizlaze iz ratnih trauma, izbjegličkog života, bijednih uvjeta života ili disfunkcionalnosti obitelji

– škola je prostor koji sadrži brojne ugrožavajuće faktore pa je za neku djecu izvor teških stresnih iskustava i brojnih nevolja, iz kojih se rađaju psihosocijalni poremećaji

– u školi rade učitelji koji imaju mnogo znanja o djeci, velike sposobnosti prepoznavanja problema svojih učenika i mnogo iskustva za pomaganje djetetu, a većina nastavnika je spremna i da se osobno angažira za pomoć djetetu u nevolji.

Da bi škola mogla što bolje odgovoriti obrazovnoj ulozi, ali i utjecati na svoju zaštitnu ulogu u razvoju djece, potrebno je ulaganje u prosvjetne djelatnike:

– priznanje za njihov rad

– poštovanje

– podrška

– usavršavanje i dopunsko obrazovanje

– dobra organizacija rada

– odgovarajuća materijalna nagrada

– socijalne i emocionalne nagrade

– društveno priznanje”.

(Anica Mikuš Kos: ”Uloga škole u psihosocijalnom razvoju djeteta”).

Pitam se kako se u vezi svoje uloge i mjesta u društvu mogu boriti prosvjetari (svjedočili smo prosvjedima), vjerojatno pritisnuti na više načina: s jedne strane oni su državni službenici, s druge potrebe obrazovanja i odgoja te položaja prosvjete traže puno više od zadanih okvira.

Naišla sam na jednu prezentaciju pod naslovom ”Motiviran učitelj – sretan učitelj!”

Do kada možemo računati na intrinzičnu motivaciju prosvjetnih radnika? Ako društvo nije koliko-toliko pravedno, solidarno, socijalno osjetljivo, ako ne živi s dubljim uvidima i istinama o sebi, ako nema vizije – kako će osnažiti školu?

Gledam ovih dana sliku jedne bake s porukom na prsima, koja je izašla na prosvjed. Plačući.

Ne želim da ostanemo nemoćni, ne želim da se nekim površnim mjerama građani pokušaju smiriti, a da sve ostane isto!

Ne mogu podnijeti misao da bi se moglo dogoditi da ubuduće na seminarima o traumi uključimo do nedavno nezamislivu temu mahnitog nasilja u školi!

Ne mogu podnijeti misao da bi i naši timovi za krizne situacije mogli čekati sljedeću kriznu intervenciju kao u SAD-u.

Beogradski slučaj iz 2023. godine nije bio shvaćen kao krajnje upozorenje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora