Kako se boriti s infodemijom o pandemiji COVID-19

U veljači sam se osvrnula na koronu ocjenjujući kako nakon godinu dana pandemije postaje jasno da ipak nismo blizu zadobivanja kontrole i obuzdavanja virusa, niti željenom povratku u ”normalni” život, te da ni uz dočekano cjepivo, neće bili lako.

Na kraju ove godine, nažalost, situacija je zapravo na neki drugi način teža: valovi pandemije i smirivanja se smjenjuju, vlast uvodi/obnavlja mjere (s raznih strana kritizirana za postupke koji ne doprinose povjerenju), zdravstvo se muči, imunizacija je skromna, a građani su podijeljeni pri čemu su jedni disciplinirani i poslušni, neki zbunjeni i tihi, a drugi glasni.

Krupni događaji u kojima se gubi osjećaj kontrole kao što je pandemijski prodor virusa, k tome dugotrajan, zbunjuju i plaše, frustriraju ljude, javljaju se sumnje da vlasti nisu iskrene oko pandemije, sve se to događa širom svijeta.

Uz to, na širenju sumnji i teorija urote u kontekstu suvremenog gubitka povjerenja u znanost i autoritete marljivo rade protivnici vakcinacije preko socijalnih mreža, a Svjetska zdravstvena organizacija i UN upozoravaju kako posljedice ”infodemije” u ovoj pandemiji ostaju zanemarene.

Sadržaji i emocije koje iznose prosvjednici – protivnici cijepljenja i mjera slične su širom svijeta, a zajedničko je neprijateljstvo prema novinarima, policiji, prisutno je puno gnjeva pa i nasilja.

Slike prosvjeda protiv COVID potvrda i vladine antiepidemijske politike proteklih dana bile su uznemirujuće.

Tko su svi ti ljudi koji izlaze na naše ulice? Jesu li svi oni istomišljenici (evo jedne zamke u koju posebno donositelji odluka ne smiju upasti, stavljajući sve u istu grupu)?

Jesu li to uplašeni, zabrinuti i zbunjeni dobronamjerni, a neuki građani? Neki se izjašnjavaju kao borci za ljudska prava (ali samo za svoje pravo na slobodu izbora oko vakcinacije, bez razumijevanja da život u zajednici podrazumijeva i obaveze).

Jesu li možda protivnici svakog autoriteta, teoretičari zavjera, znatiželjnici, dokone osobe…? Može biti da su to samodopadni, egocentrični, narcistički tipovi željni javne pažnje, ili političari željni brzog šićara bez velike muke?

Razmišljam o deprivilegiranim grupama u pandemiji, i odjednom shvaćam: jedna od njih su i zdravstveni radnici koji će, vjerujem, platiti visoku cijenu svojim zdravljem zbog iznimnih i dugotrajnih napora. Odavanje priznanja neće biti dovoljno

Smjenjuju se govornici koji potiču snažne emocije gnjeva, prkosa (tu su i neki drugi, ne toliko istaknuti aktori).

Uz to nudi se organizirana grupa snažnih muževa koji bi, kažu, pomogli policiji… kako bi valjda zajedno pomogli građanima u ostvarivanju prava na slobodni izbor!? A onda evo neki dan i otvorenog poziva na rušenje vlade.

”Zanimljivo” je i to kako se to ljudi ”spontano” organiziraju, pa se (uglavnom) zna što tko i kada govori, pred čiju kuću i u koju instituciju se potom kreće? Zapravo to i nije nešto novo kod nas (sjetimo se plinskih boca, odlazaka na Markov trg…).

Lutajući po virtualnom prostoru nailazim na Centar za borbu protiv digitalne mržnje (CCDH) koji prepoznaje četiri glavne grupe osoba koje se javljaju na mrežama s porukama mržnje: oni koji potiču mržnju, ekonomski motivirani, marginalni politički akteri (koji žele potkopati vlade ili znanost), te dezinformirani građani.

Naši prosvjednici također se okupljaju preko socijalnih mreža, sigurno nisu u svemu istomišljenici, ali vjerojatno lako mogu biti instrumentalizirani.

U jednom istraživanju o pandemiji ističe se kako dio nemira građana dolazi zbog psihološkog tereta koji donosi ova pandemija.

Iako su mediji i političke odluke usmjerene na zdravlje i ekonomske aspekte, međunarodno istraživanje Bartusevičiusa i suradnika iz Peace Research Institute Oslo ukazuje na to kako sama pandemija destabilizira osnovne odnose između građana i države. Poremećen je normalan način života, generiraju se frustracije, događa se neviđena društvena isključenost i niz drugih briga.

U tom istraživanju nisu utvrđene značajne razlike među državama u kojima se ono provodilo u efektima psihološkog tereta zbog bolesti COVID-19 u odnosu na antisistemske stavove i motivaciju za uključivanje u političko nasilje. U odnosu na psihološki teret zbog koronavirusa i motivacije za sudjelovanje u miroljubivim oblicima aktivizma utvrđene su manje dosljedne korelacije.

U zaključku se preporučuje da će programi oporavka nakon pandemije trebati sadržavati puno više od javnozdravstvenih pitanja i ekonomije: potreban je napor za obnovu odnosa između građana i političkog sistema. (Razmišlja li se o tome kod nas? Ili će biti slično kao s potresom…).

I što sad?

Ako je nešto uobičajeno i ako je na djelu destabiliziranje osnovnih odnosa između građana i države zbog pandemije, ne znači da je to i normalno! Što se može činiti da se taj psihološki teret i rizici za društvo smanje?

Jedino u što sam sigurna jest da se ne smije čekati!

Iskustvo (i neke studije) pokazuju da bez istinitih informacija neće biti povjerenja i uspjeha u suzbijanju pandemije kod građana koji oklijevaju i nepovjerljivi su oko cijepljenja (mada će se mnogi cijepiti unatoč određenoj tjeskobi).

Seren Boyd piše o borbi s pandemijom kao uzvraćanju (push back) te pragmatično i duhovito savjetuje ”vakcinaciju” neodlučnih protiv ljutih antivaksera!

U promociji vakcinacije razmišlja se i o tome koja bi vrsta informacija rezonirala s neodlučnima, kojim izvorima informacija oni vjeruju, imajući na umu kako lažne vijesti mogu putovati brže i upiti se dublje od istine (poznavajući psihologiju pristalica teorija zavjera).

Jedno od kreativnih rješenja je igrica ”Go viral” u kojoj igrači bivaju upoznati s načinima širenja lažnih informacija, manipuliranjem emocijama, stvaranjem lažnih stručnjaka (igrica koju su kao koristan alat priznali Svjetska zdravstvena organizacija i UN).

Edukacijski aspekt kampanje promocije vakcinacije stanovništvu treba ukazivati ne samo na važnost, nego i rizike zbog odbijanja vakcinacije.

Istovremeno treba čuti različite brige koje ljudi mogu imati, (nisu ni sve sumnje građana plod predrasuda i teorija zavjere; nije lako prepoznati istinu i naći smisao u teškim vremenima, složenim odnosima, u egzistencijalnoj neizvjesnosti…).

Kritizira se model znanstvene komunikacije sa skepticima kao nedostatan i kontraproduktivan (pretpostavljajući da oni ne razumiju dokaze, nastojeći razbiti njihove predrasude i drugo).

Poznavajući, međutim, psihološke faktore koji navode ljude na odbijanje znanstvenog utemeljenja vakcinacije (primjerice, izrazito individualistički/hijerarhijski svjetonazori) može pomoći u njihovom prevladavanju i prihvaćanju vakcine.

Ima još. U jednom se priručniku o cijepljenju preporučuje uključivanje zajednice, čelnika i donositelja odluka, koji su i model, uvažavajući norme i navike zajednice, te uključujući različite društvene grupe.

U to svakako spada i priprema javnosti – posebno medija – da se mogu javljati i ”pogrešno pripisane nuspojave” i dr. Savjetuje se intelektualna skromnost, poštivanje građana i strpljivost.

Sadržaji i emocije koje iznose prosvjednici – protivnici cijepljenja i mjera slične su širom svijeta, a zajedničko je neprijateljstvo prema novinarima, policiji, prisutno je puno gnjeva pa i nasilja

Zašto ovo pišem?

Ovo dugotrajno i zbunjujuće pandemijsko vrijeme izaziva različite emocije, preispitivanje uvjerenja, ljudi se susreću ili razilaze (prijatelji, kolege, obitelji).

To je vrijeme kada je teško i poslušati onog drugog koji drugačije misli i osjeća, kada je teško argumentirano razgovarati (ne dopuštaju emocije, uvjerenja ili potreba da smo u pravu).

Izgleda da je najteže podnositi neizvjesnost i svijest o složenosti pojava oko nas i u nama, kada smo u vlastitom sukobu u kojemu istovremeno mogu postojati suprotna uvjerenja.

Jedna me utopijska misao zaokuplja: je li moguće okupiti ljude od struke i znanosti, bez obzira na političko opredjeljenje, političare različitih orijentacija, donositelje odluka, javne osobe i vjerske predstavnike, odgovorne i odane interesu zdravlja i dobrobiti društva? One koji bi bili sposobni komunicirati uz međusobno uvažavanje te prenositi znanstvene spoznaje o pandemiji COVID-19 i predlagati potrebne mjere, odgovorno i s poštovanjem prema građanima, iskreno i istinito?

U međuvremenu mi padaju na um razne teme kao što je učenje Andrije Štampara, zatim gdje su granice indvidualne slobode… Zanima me na koje se otpornosti ljudi oslanjaju. Razmišljam kako bi bilo dobro u lokalnoj zajednici organizirati grupe susreta i podrške (evo, možda predložim mojoj stručnoj komori…).

Razmišljam o javnim osobama i njihovoj odgovornosti (kojoj ne mogu izmaći), koji bi svojim javnim djelovanjem mogli pozitivno i inkluzivno utjecati na procese nošenja s ovom nevoljom (širom od pitanja zdravlja i bolesti), a pojavom na mjestima lažnih proroka daju im podršku.

Razmišljam o deprivilegiranim grupama u pandemiji, i odjednom shvaćam: jedna od njih su i zdravstveni radnici koji će, vjerujem, platiti visoku cijenu svojim zdravljem zbog iznimnih i dugotrajnih napora. Odavanje priznanja neće biti dovoljno.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora