Kako učiti nove generacije ”ako ne znaju što je bilo”

Ima jutara u koja bih se željela probuditi s iščekivanjem bezbrižne radosti, one koja kao da prati samo djetinje dane, i u nježnom magličastom obzorju ničim narušen dah i duh djetinjstva, opipljiv, nestvaran, prisutan u sjećanju i snu.

Sutra, na tridesetu obljetnicu ”Oluje”, jedan je takav dan.

Dan, kad lijepo je odjenuti svečanu opravu i uzeti učešća u uzbuđenju svečanog dana za sve građanke i građane Hrvatske. No bez-briga i slavlje ne može tek lagano na moje lice, bez da jave se sjetne misli uz dane, kako ih se službeno zove, ”redarstvene” akcije oslobađanja okupiranih dijelova hrvatskog teritorija izvedene pred trideset godina.

Dane kojima pečat je stavljen na sudbinu i jednih, nas, i drugih, njih. I nas, branjenih, mnogih u konačnom povratku kućama nakon dana u prognaništvu uz paketiće pomoći s Crvenog križa, i konačnog ostajanja na svome, obranjenih, i onih drugih, u seobi koja je uslijedila u Oluji, novo-prognanih, u napuštanju svoga, no, na strani gubitnika, time u prognanstvo namjerenih, u koloni, na traktorima, pješke, malih u naručju majke ili oca, pod ruku uzetih-starijih, koji mogli su poći, za razliku od onih koji su ostali, i sama je sudbina krojila za njih epilog ostajanja na svome pragu.

”Koliko je jaka naša vojska?”, pitaju se INDEKS-ovci na web portalu, noć uoči velikog obilježavanja Oluje svečanim mimohodom ulicama grada Zagreba? ”Koliko treba”, odgovaraju jedni, ”Znaju traktoristi i tifusari” odgovara mrziteljski jedan zli forumaš bez empatije za one koje je snašlo zlo, isto ljudi u nevolji, brodolomaca u oluji.

Dok nad glavom svih sijevala je i tutnjala nevera pred trideset ljeta, sraz metaka, buke aviona i mitraljiranja, okršaja metaka koji su oduzimali živote na obje strane, jedna strana dočekala olakšanje i trijumf, druga put seobe (ili zbjega, kako se to nekada zvalo) uputivši se na tlo koje će, silom prilika, postati nova zemlja i nova budućnost.

Iza njih ostalo je ono domaće, poznato tlo i zamrznuta prošlost kojoj se mnogi više nisu vratili. Put i proces razdvajanja, kao onaj drugi, poznati, bolni proces razdvajanja, dviju susjednih do tada zajedno, zemalja Indije i Pakistana, kojim su Britanci ostavili ”dar” domaćima u vidu napalm bombe pred eksplodiranje, kreirajući akt nezavisnosti s projektom dviju odvojenih zemalja, po identitetu različitih tradicija (muslimanskog pakistanskog, i pretežno tradicije hindu i sikha i nešto budista u predjelu Punjaba i Bengala), napuštajući u frustraciji svoju bogatu nikad prežaljenu koloniju 1947.godine 14.5 miliona ljudi usmjerivši na preseljenje.

Nova zemlja u nastajanju – Indija kroz ”partition” (odvajanje) ušla je u traumu nacije o kojoj se ni dan danas ne govori olako, bez bola, već se transgeneracijski prorađuje trauma odvajanja, kao i doživljaj napuštanja svojih domova, cijepanja obitelji, i nalaženja novog doma, od Peshawara, do, nakon dugih seoba, Delhija, što trajalo je dugo i proživljavanja triju sestara u tom procesu, uz neprežaljen žal za domom, opisuje Indira Varma u svojoj knjizi ”Lest we forget” koja je tada bila 6-godišnja djevojčica.

O tamošnjem razlazu su pisali i govorili mnogi autori, prisutni i tijekom Okruglog stola multidisciplinarno okupljenih stručnjaka na kongresu mentalnog zdravlja žena (IAWMH 2025) u Bangaloreu u ožujku ove godine okupljenih uz teme mentalnog zdravlja, s akcentom na mentalno zdravlje žena, a žene su, poznato je, snaga i motor i sebe, i svoje obitelji, i zajednice, kao i generatori otpornosti društva u traumi.

Bolnim razlascima i raspadima bivših zemalja i brojnim ljudskim žrtvama često se u povijesti znala plaćati cijena nastanka novih zemalja, državne nezavisnosti i jačanja nacionalne svijesti. Tek desetljećima nakon toga bivalo bi jasno kolika je skupa bila cijena nezavisnosti i nacionalnog identiteta.

Stoga na web stranicama ”projekta partition” naglašavaju da je njihova aktivnost posvećena prikupljanju i arhiviranju usmenih svjedočanstava osoba koje su svjedočile ili bile izložene traumi, nasilju i sličnim pritiscima u pionirskom periodu nastanka države i nacionalne povijesti, i s misijom pohrane razumljivog i dostupnog repozitorija osobnih priča žele budućim generacijama omogućiti vid učenja kroz humani pristup, i na humani način, uz poštivanje ljudske strane i humanog razumijevanja ključnih zbivanja u nacionalnoj povijesti.

Tako oni uče svoje nove generacije ”ako ne znaju što je bilo”. Time se jača njihova psihološka otpornost, hrabrost i pamćenje za sve pogođene ovim povijesnim odvajanjem, razumijevanje između svih uključenih i traumatiziranih i njihovo međusobno razumijevanje, kao i empatija između ljudi bez obzira odakle dolazili.

Namjera i misija čini se svjetlim primjerom dobre prakse. Da li bi mogla zaživjeti u zemlji kao naša, uz uvid u najnoviji puls nacije? Valja pokušati, znanje i učenje ima moć koju ne treba potcjenjivati.

Oluja je pred 30 godina na ovim meridijanima brzo privedena kraju: iza sebe je ostavila ”očišćene” krajolike i borce, sretnike koji ostali su živi, njihove sretne obitelji, za razliku od obitelji čiji članovi su izgubili živote.

Primjerice, obitelj dragog Roberta sa ne-odsanjanim snima mladosti u nježnim očima, na početku života. Mnogi drugi otišli su prerano. Ostavljajući nas da ih se sjećamo uz osjećaj ponosa i tuge: ostala je i Pjesma spjevana za Roberta poklonjena majci u znak saučešća i razumijevanja u boli i tuzi. U desetljećima nakon toga i u nas se prorađuje razlaz od onih drugih koji put nađoše u nekim drugim Delhijima.

”Operacija Oluja, izbacit će namjerniku Wikipedija, raselila je otprilike 150.000-200.000 Srba s područja koja su prije držale pobunjeničke srpske snage. Dok hrvatska vlada tvrdi da je ubijeno 214 srpskih civila, srbijanski izvori navode 1.192 ubijena ili nestala civila”, prema Wikipediji. ”Osim toga pobunjeničke srpske snage prethodno su s tih područja protjerale oko 170.000-250.000 Hrvata. Hrvatska vojska i specijalna policija pretrpjele su 174-211 poginulih ili nestalih, dok su srpske snage (ARSK imale 560 poginulih vojnika.”

Dolazi li vrijeme da mogu u nas ljetovati, pjevati, smiju li se pokazivati živi? Tugovati, iznijeti nam svoje boli za zajednički repozitorij? Za zajedničko jačanje otpornosti i izbjegavanje novih sukoba? Za sada u smjeru Pule i Istre.

Dok se ne stabilizira ekscitacija izazvana strujama na hipodromu samo mirno.

U prolasku pejzažima gdje su oni drugi obitavali stoljećima još od Turaka sazdavši štit u obrani bedema staroaustrijskog carstva i sve nas sačuvali od turske sablje i proboja pojasniti to mladima kao i definirati nezrelost i zabludjelost napisima vezanim uz nasljeđe propale NDH koje se zdrav i zreo narod zrelo odriče.

Uz zaostalo čuđenje putnika namjernika nad još opustjelom  predivnom prirodom koja se satima proteže uz staru magistralu, i dok sve utihnulo, uz pozaspalu prirodu iz Trnoružice čeka bolje dane i vremena, ponuditi sprej u slučaju potrebe neutraliziranja huliganskih ispada i grafita nepoćudnog sadržaja, tretirati neagresivno edukacijom, i opet edukacijom.

A evo i razlog da se radujemo: kao da nas zapuhuje dašak optimizma i već nakon opustjelog, popaljenog ognjišta gledam novo stado i obnovljeno gazdinstvo: u kuće dolaze, ako ne stari, a ono neki novi stanari započinjući nove etape svojih života.

U Oluji izgubih prijatelje. I nije to samo sjet na epohalnu pobjedu, već niz tužnih priča. Obranjen je, naglašava se, integritet i suverenitet države. Teže je, čini se, bilo očuvati integritet ličnosti pojedin(a)ca.

U trideset godina nakon olujnih dana brojni preživjeli, pogubili su se u onoj drugoj, oluji života. Nekih prijatelja više nema na životu. Neki su živi, a kao da nisu. Za neke ne znam gdje su, i nema načina da izmijenimo koju riječ i pitam ih kako su.

Odrastoh s tim dječacima, s njima naučih precizno pikulati, bacati nož za ”podjelu zemlje”, hrabro voziti bicikl poput zauzdavanja najnemirnijeg konja ergele, loptom zaigrati na ”file”, ako ne nogomet.

Znala se zametnuti i svađa, ne bi svi u društvu i jednu djevojčicu, pa bila ona i u svemu ravnopravna i spremna za (iz)boriti se za svoje mjesto. Voljela sam svoje velike male prijatelje iz djetinjstva, prave ”ratne drugove”, rekao bi netko.

No moje je prijatelje dočekala je prava, ratna Oluja: Mikija, u djetinjstvu blažeg, nestašnog i nasmijanog, u adolescenciji teško zamomčenog, za borilačke vještine zagrijanog, rat je, doslovno, regrutirao u ”Tigrove”, za adrenalin, stres, opasnost, ”podizače” raspoloženja, i ”rastjerivače” straha, potištenosti, tuge i praznine, na koje se, na nesreću teško navikao: poslije toga moj prijatelj nikada više nije bio isti.

U zadatak si zadah da njegovom sinu jednog dana kažem koliko je njegov otac bio i poseban, i drag, ne uvijek ono, i samo ono, što od njega ostalo je na kraju.

I drugi moj prijatelj iz našeg djetinjeg ”trojca” gazio je teškom ratnom stazom dokazujući da je osoba od povjerenja, i uz rođenjem dobivena  krvna zrnca, sačuvao glavu na ramenu: vratio se kući, no ne i otac mu, kojeg je u neizvjesnosti prognaništva i brige i straha za sina, i obitelj, izdalo srce, i na sahrani mu se okupila nekolicina, ali bijahu to Ljudi sa velikim prvim slovom.   

U jutro nakon Oluje, ja sam ušla u Liku, uvjerila se da kuća mi draga, djedovina, cijela je i netaknuta: srce bijaše mi puno. Tuga po paljevini došla je kasnije, iznenada, kao sječivo noža pod rebra, kada ne očekuješ.

I vidim mila Lika tiha je i prazna, kao i Čovjek tamo, tihe su i šume koje divlje se šire, i rijeke poniru sve više, hladne, a ptice, i životinje sve više spuštaju se u nizinu bliže čovjeku. Svi i sve za oporavak.

Trideset godina nakon Oluje i čovjek, i priroda, kao da zazivaju mjeru, pravo gospodarenje, zreli, odgovorni odnos, i neki humani repozitorij, humani odnos prema onome što je i kako je bilo, i što treba činiti da preživi se zajedno. I ljudi, i životinje, i priroda. Stvari da krenu zrelo, zajedničkim snagama, u pravom smjeru. Za taj dio meni ne puštati Marka Perkovića, molim.

U večer uoči obilježavanja Oluje mislim na predstojeće jutro koje priziva sjećanja što je i kako je bilo, to zaslužuje pijetet, ponos i šutnju. Poziv na empatiju, nijemo razumijevanje, za sve, bez izuzetaka, na promišljanje, obavezivanje, na mir, i odgovornost prema Čovjeku, i tako do zrelosti čovjeka, i nacije.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti
    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje
    •  Nesigurnost mladih ogledalo je društva
    •  U koloni oduševljenih Elvisom i harmonikom

> Svi tekstovi ovog autora