Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo

Često se pitam o društvenoj ulozi profesionalaca u mentalnom zdravlju, pružajući usluge pojedincima u potrebi za savjetovanjem, psihoterapijom, pomoći, u edukaciji profesionalaca i superviziji njihova rada.

Jedna budistička priča kaže (nailazim na zgodnu priču u N Totton, 2006.: The Politics of Psychotherapy – New Perspectives):

”Dva monaha šetaju obalom brze rijeke. Odjednom začuju zapomaganje i ugledaju bespomoćnog čovjeka kako ga nosi voda. Zagazivši u vodu nastojaše ga izvući na obalu kad začuše ženski glas, boreći se s bujicom… Uspiju izvući i nju, ali onda opaze grupu ljudi zahvaćenih bujicom. Jedan od monaha se spremi i treći put ući u vodu, kada opazi da njegovog druga nema tu, nego trči uzvodno što brže može… ‘Kuda si to krenuo’, zaviče. ‘Ovi ljudi trebaju pomoć!’ ne usporavajući, drugi monah odgovori preko ramena: ‘Idem pronaći one nitkove koji su ih gurnuli u vodu’.”

Ova priča ilustrativno označava temu, pruža mogućnost za pogled na politiku (moć i kontrola) i psihoterapiju. Kako razumjeti i pomoći (podržati, liječiti) osobi (u gornjoj priči to je osoba nošena bujicom) bez poznavanja konteksta i odnosa moći u kome se ta potreba javlja, a u kome se istovremeno nastoji pružiti pomoć?

Za onog koji je otrčao uzvodno važnije je razriješiti uzroke problema (tko baca ljude u bujicu da se utope). Onaj koji trči uzvodno možda prvo mora razmisliti o svemu da bi mogao pomoći.

Onaj što neposredno pomaže izvući utopljenika iz vode (ili će mu radije samo ponuditi pojas za spašavanje?) čini to budući da je za to educiran, smatra da je ljudski pomoći…, a uzroci problema ga ne zanimaju.

Evo autorove (nesmiljene) kritike mogućeg razmišljanja neposrednog pomagača: ”Možda bi ta osoba i sama upala u vodu/nevolju, ili je sama nesmotreno naišla na nekoga zlog…, a uostalom možda tako ipak sama nauči i plivati. Ili je to osoba naprosto nesposobna prilagoditi se okolnostima. A onaj tko je osobu gurnuo u vodu/nevolju, moguće je da je i taj nekada bio gurnut, zlostavljan… nije čudo da to sada i sam ponavlja”.

U pomagačkim profesijama ulažemo cijeli (samo profesionalni?) život na učenje i bivanje resursom za one u potrebi. Pitanje konteksta u kome se život odvija većinom ostaje po strani. U tom radu nerijetko se mogu čuti mišljenja profesionalaca kako je politika nešto što se (ponekad s prezirom, a ponekad bez svijesti o njenom stvarnom utjecaju na mentalno zdravlje i dobrobit građana) izbjegava i nije predmet interesa kod mnogih.

Originalno razumijevanje značenja politike povezano je sa slikom o ljudskom biću, razumijevanjem ljudske prirode (osoba tek u zajednici može razviti svoj potencijal). Klasično poimanje politike reducira je na moć i kontrolu (i tu je malo mjesta za promišljanje odnosa politike i psihoterapije).

Unatoč češćim pozivima da se socijalna pravda integrira u terapijski rad, velik dio literature o psihoterapiji ne govori izravno o politici i političkim sustavima.

Klijentovo donošenje politike u radnu sobu osjetljivo je za terapeuta i odnos s klijentom, terapeut može osjetiti napetost između profesionalne etike i svojih stavova ili nekih opasnosti za dobrobit ljudi koju neke politike donose… Ovo može rezultirati nelagodom i šutnjom zbog nedostatka obuke o politici kao jednom širem dijelu profesije.

U svom istraživanju Laura Anne Winter (When Politics Enters the Therapy Room, 2021.) zaključila je kako unatoč utjecaju politike na naše živote i dobrobit (koja nam je slika današnjeg svijeta?), kliničarima uglavnom nedostaje obuka o tome kako se snalaziti s klijentima – kako shvaćaju politiku u terapijskoj sobi. Terapeuti su bili svjesni utjecaja politike na dobrobit klijenata: Teško je poticati samopoštovanje osobe kada je ona u siromaštvu.

Nedavno sam i sama radila s vrijednom, hrabrom i borbenom ženom koja se nije uspjela izvući iz siromaštva, a više je žrtvom poslijeratne politike pretvorbe i društvene nepravde nego nekih svojih individualnih karakteristika. Bila sam ogorčena nemilosrdnim društvenim okolnostima i razlikom među nama dvjema u socijalnom statusu koji u društvu veće socijalne jednakosti i pravde ne bi bio tako izražen, a njena dobrobit bi manje trpjela.

U sličnim situacijama terapijski rad može biti shvaćen i kao politički – dajući glas i osnažujući one bez glasa. Vrlo snažan primjer je svojedobno svjedočenje psihologinje Teofike Ibrahimefendić iz BiH na Haškom tribunalu kada je svjedočila u ime silovanih žena s kojima je radila.

U našoj sredini mnogi su profesionalci i aktivisti pružali podršku, savjetovanje, terapiju civilnim žrtvama rata, u okolnostima kada politika jasno i dosljedno ne čuje i ne priznaje njihovu patnju i pravo na pravdu.

Svjedočimo poplavi informacija (praktičari, istraživanja) o zabrinjavajućem porastu smetnji u mentalnom zdravlju pojedinaca, a posebno se naglašava i istražuje sve veća ugroženost mentalnog zdravlja djece i mladih (”dobrodošlo” je opravdanje da su to posljedice pandemije COVID-19, ali neće biti da je to jedini razlog).

Primjerice, od psihologa u zagrebačkim osnovnim školama čujem vrlo uznemirujuće informacije o preplavljenosti problemima i složenim potrebama djece kojima ne mogu udovoljiti stručni suradnici u školama.

Druge (institucionalne) mogućnosti su krajnje oskudne, puno se prelijeva na civilni sektor koji ima neizvjestan (projektni) život (što otežava sustavan rad s korisnicima, a profesionalce izlaže većem stresu i etičkim dilemama). Čak iako imate novaca za privatne usluge, snagu za prepoznati te hrabrost priznati i potražiti rješenja za probleme svoga djeteta – nedovoljno je: i tu se često mora pričekati.

Erich Fromm se polovinom prošlog stoljeća pita (”Zdravo društvo”) je li suvremeno društvo mentalno zdravo. I dalje, ”može li, uopće, društvo biti bolesno?” Analizirajući potrošačko društvo, on navodi kako se fiziološke potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi umro, jednako tako se i one ljudske potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi poludio.

San da će ljudi postati sretni gospodari vlastitih života propao je, ljudi su postali kotačići velike mašinerije izloženi manipulacijama, robotizirani, otuđeni od sebe samih, od drugih ljudi i prirode.

Tadašnji podaci govorili su da su u bogatijim i razvijenijim društvima problemi mentalnog zdravlja prisutniji nego u siromašnijim. Istovremeno, prevladavalo je uvjerenje da su uzroci problema u nesposobnosti pojedinca nositi se s društvenim zahtjevima, a društvo je zdravo ako funkcionira (?!).

Toliko desetaka godina nakon Frommovog djelovanja jasno je da gomilanje materijalnog blagostanja ne povećava osjećaj sreće i smisla, porast mentalnih problema je velik, jaz između bogatih i siromašnih sve je veći.

Podsjećam da on o tome razmišlja nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme početka hladnog rata, straha od nuklearnog rata te ljudskog razornog utjecaja na prirodu. Gdje smo danas?

Pomažuće profesije pokušavaju ljudima olakšati patnju i nošenje s problemima. Je li to dovoljno, je li to ono pravo? Što je s uzrocima? U kakvom je odnosu individualno i društveno, u kakvom je odnosu psihoterapija i politika?

Psihoterapija je polje znanja i prakse koje može doprinijeti političkoj sferi teorijski i konkretno tražeći odgovore o povezanosti individualnog i socijalnog.

Peter Schmid smatra kako psihoterapeut (ili savjetovatelj) koji ne obraća pažnju na politiku zapravo čini štetu svojim klijentima. Biti apolitičan znači cementirati postojeće stanje i okolnosti koje mogu biti uzrok poteškoća. On naglašava kako je psihoterapija politička (u susretu s pojedincem i društvom) ili uopće nije psihoterapija (Psychotherapy is Political or it is not Psychotherapy, 2014.). I dalje, ističe Schmid, ako psihoterapeuti ne podignu glas u društvu, ne uzimaju sebe ni svoje klijente ozbiljno, to je kukavički i neodgovorno.

Schmidt je protiv reduciranog shvaćanja i prakticiranja psihoterapije. Podrazumijeva je kao široko političko poduzimanje aktivnosti u smislu osnaživanja pojedinaca i izgradnje zajedništva.

Poželjno bi bilo razvijati terapije koju mogu koristiti pojedinci, obitelji i zajednice ne samo za rješavanje depresije, tjeskobe, gubitka, traume i poteškoća u odnosima, već i kao prostor za rad na dilemama, izborima i sposobnostima oko toga kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo.

Jedini način da se nešto pokrene je povezivanje, preuzimanje odgovornosti i izlazak u javnost.

Ovako dobronamjerno, idealistički, predano i iskreno se zalažući kod nas nastupa Zdravko Bokulić.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

> Svi tekstovi ovog autora