novinarstvo s potpisom
Predrag Finci, ”Estetička terminologija”, Antibarbarus, Zagreb 2014. (Vidi Elektroničko izdanje knjige, Zagreb, 2016).
Estetika je gramatika umjetnosti.
Predrag Finci
Nedavno je svjetlo dana ugledalo elektroničko izdanje knjige Estetička terminologija Predraga Fincija. Radi se o djelomično korigiranom, nadopunjenom i proširenom izdanju knjige koja je izvorno bila objavljena u mekoukoričenoj verziji iz 2014. godine u Izdanjima Antibarbarus.
Elektroničko izdanje primarno se razlikuje od papirnate verzije napisanim novim poglavljem ”Estetičko“, čijim utjecajem je i sam naslov knjige proživio metamorfozu. Autor (s pravom) uvodi razlikovanje između pojmova ”estetsko“ i ”estetičko“. Naime, dok je ono estetsko (kao pridjev) vezano za umjetnost, odnosno lijepo, pojam estetičko primarno se koristi da bi se označila praksa refleksije o estetskom iskustvu.
Odatle i pomalo neprecizan (ali nipošto netočan) naziv knjige Estetska terminologija biva zamijenjen Estetičkom terminologijom. Riječima autora, radi se o sljedećem tehničkom razlikovanju: ”kada se kaže ‘estetičko’ onda je riječ o teorijskoj, filozofskoj disciplini, o mišljenju estetskog fenomena, a ne recimo o estetskoj kirurgiji ili estetskom aspektu problema, a kada se kaže ‘estetsko’ riječ je o umjetničkom djelu i svojstvima tog djela. Pojmovi estetičko i estetsko pripadaju estetici (estetičkoj teoriji) kao filozofskoj disciplini i unutar nje imaju svoja specifična, jasno određena značenja“ (Finci, 2016: 349).
Dakako, uvidom u termin i spektar njegove semantičke pokrivenosti, a što je i primarna namjera ovog priručnika, razabiremo što mu je smisao i na taj način možemo ispravno misliti i suditi o fenomenu umjetnosti.
Iako u rječnicima pojmovi estetsko i estetičko vuku korijen iz grčke riječi aisthetikos (zamjetljiv), valja imati na umu da kada govorimo o estetskom, onda govorimo o lijepom, o estetskoj vrijednosti. Ono estetsko je predmet (objekt), dok je ono estetičko specifično odnošenje spram tog predmeta. Refleksija je estetička ukoliko reflektiramo o onom osjetilnom, o iskustvu umjetnosti i same estetike.
Na općenitoj razini nova knjiga Predraga Fincija, Estetička terminologija, iznimno je djelo na više razina i kao takvo jedinstveno na hrvatskom jeziku.
Knjiga je zamišljena kao terminološki priručnik, odnosno pojmovnik nosivih kategorija estetike, filozofije umjetnosti i umjetnosti same. U natuknicama je nataloženo i sumirano bogato i dugogodišnje autorovo teorijsko, ali i estetsko iskustvo.
Estetička terminologija niz je fragmenata koje je moguće, autor će sam priznati, stalno nadopunjavati i proširivati.
Metodička strukturacija knjige postavljena je tako da je u centru pojam umjetničkog djela, a oko njega se raspliću pojedina poglavlja, pa tako imamo problematiziranje djela po ishodištu, djela po umjetniku, djela po namjeri, djela po osjećaju, djela po društvenom, itd.
Ipak, pored linearnog čitanja, tako zacrtana struktura ostavlja prostora i zasebnom čitanju pojedinih fragmenata. Svaki fragment sastoji se od tri momenta; u prvom momentu autor iznosi nekoliko aksioma (semantički nukleus), odnosno nekoliko temeljnih ideja znamenitih mislioca vezanih za određeni fenomen u umjetnosti i estetici kao refleksiji o umjetničkom.
U drugom momentu Predrag Finci polemizira s navedenim stavovima i promišljanjima relevantnih autora.
U trećem momentu autor ne samo da sumira rečeno i upozorava na osobitosti problemskog sklopa, nego i nudi vlastita vrijedna razmišljanja i rješenja.
Tako na jednom mjestu Finci upozorava da svako ozbiljno promišljanje onoga što je dano za osjetila započinje temeljnim uvidom u inherentne zakonitosti polja osjetilnog. To polje nikada nije zadano, ono se uvijek iznova stvara u estetskom iskustvu.
U teorijskim strujanjima već je odavno uočeno da suvremena umjetnička praksa proživljava krizu pojma djela (Bubner) jer su se samorazumljive tradicionalne (esencijalističke) kategorije rastopile u plinovitom stanju (Michaud). Možda je baš zato zanimljivo strukturiranje knjige upravo oko osi umjetničkog djela koje se problematizira u relacijama spram drugih termina.
Vrijedi istaknuti da se skrivena povijest teksta, koji je pred nama, nalazi u brojnim drugim, već objavljenim, djelima Predraga Fincija (osobito u knjizi Priroda umjetnosti).
U tom smislu Estetička terminologija djelo je u kojem je pregnantno ocrtana kartografija terminâ koji osvjetljavaju i bistre cjelokupno polje čovjekove duhovne aktivnosti, a koje markiramo kao umjetničko stvaranje i refleksivno odnošenje spram njega.
Autor knjigu otvara poglavljem naslovljenim ”Uvod ili pitanje kako“ u kojem zacrtava metodologiju rada i naznačuje opće smjernice teksta. U tom kontekstu prvi korak u hermeneutici umjetničkih djela je, dakle, definiranje estetičkih pojmova koje je uvjet mogućnosti jasne refleksije o umjetnosti i umjetničkim djelima.
Treba naglasiti da odnos pojma (uma) i osjetilnosti, odnosno nasilje pojma nad osjetilnim utiscima, nimalo nije samorazumljiv sklop i ima dug i problematičan historijat. Najteže je misliti ono neposredno, osjetilnu izvjesnost, kao sabiranje mnoštvenosti osjetilnog u pojam.
Međutim, upravo se u estetici ono osjetilno misli kao opći pojam i po tome je estetika upravo moguća. Ipak, valja imati na umu da pojam ne može bez ostatka obuhvatiti (iscrpiti) svu kompleksnost osjetilnog zora koja se uvijek prelijeva izvan dohvata pojma.
Umjetnička djela na čudesan način izmiču kompletnom misaonom prožimanju, tj. diskurzivnom uobličavanju. U tom smislu u estetskom iskustvu iskušavamo nešto što se ne može učvrstiti, nešto što je uvijek višak i nešto što je uvijek iznova prisutno u drugačijem modalitetu: estetsko iskustvo uvijek je nedovršivo.
U narednom poglavlju ”Misliti umjetnost“, koje funkcionira kao preludij ostalim segmentima knjige, Finci kao aksiome uzima dva polazišta: umjetnost je činjenje i stvaranje i ona je nastajanje i postojanje djela.
Uvodna elaboracija oko osi ova dva aksioma nastoji u širokim crtama pružiti historijski kontekst pitanja o pojmu i bîti umjetnosti. Autor propituje što je uopće umjetnost, pod kojim uvjetima je moguća i kada i kako neko djelo uopće jest ontološko-epistemički prepoznato kao umjetničko.
Finci pokazuje da je pojam ”umjetnost“ izvedeni pojam, proizvod naknadne refleksije, sabiranja mnoštva osjetilnih utisaka čime se iskustvo otvara historizaciji i kontingentnosti specifičnih umjetničkih praksi koje morfiraju u skladu s protekom vremena etabliranjem trenutnih normi.
On je apstrahiranje koje teži svođenju različitih osjetilnih iskustava i umjetničkih djela pod zajednički nazivnik.
Utoliko je: ”pojam umjetnosti odavno singular plurala. Mnoštvo je Mnoštvo i Razlika Djela“ (ibid.: 18).
Autor podsjeća da u antici još nema pojma koji bi na adekvatan način iskazao ono što danas razumijevamo pod pojmom umjetnosti. Kao što je poznato, Platon i Aristotel baratali su s dva pojma; techne (umijeće, vještina) i poiesis, tj. činjenje, pravljenje (od grč. poiein, činiti, proizvoditi).
U Rimu dolazi do promjene, naime riječ ars iz koje je izveden pojam umjetnosti, odnosila se na cijelu lepezu načina bivanja ili djelovanja.
Autor primjećuje: ”riječ ars ima korijen u grčkoj riječi ártios, pridjevu koji označava da je nešto cijelo, potpuno, prikladno“ (ibid.: 19).
Preko srednjeg vijeka i podjele na mehaničke, manualne i fizičke umjetnosti i sedam slobodnih (duhovnih) umjetnosti dolazimo do XVIII. stoljeća kada nastaje moderni pojam umjetnosti paralelno s rađanjem modernog pojma subjekta i estetike kao filozofijske discipline s Baumgartenom.
Kratak historijat i razvoj pojma umjetnosti autor zaokružuje promišljanjem odnosa bića, Bitka i umjetničkog djela gdje navodi da ”umjetnost nije ni oblik, ni biće, nego oblik bića. I sada tvrdim: ma koliko stilski, vremenski i prostorno bile udaljene, sve su umjetnosti pojavljivanje, iskazivanje i oblikovanje osjetilnog, a kao djela oblik bića“ (ibid.: 31).
U drugom poglavlju naslovljenom ”Djelo po ishodištu“ Finci analizira termine kao što su: mimesis, stvaralaštvo, autonomija, sloboda, igra, izvor i autentično.
Problematiku autentičnosti u relaciji sa stvaralaštvom i autonomijom analizira Nelson Goodman u knjizi Jezici umjetnosti gdje se dovode do vidljivosti perceptivne teškoće u estetskom razlikovanju originala i patvorine, odnosno problematizira se ontološki status umjetničkog djela.
Pri analizi natuknice ”izvor“ umjetničkog djela valja se referirati na studiju Waltera Benjamina Porijeklo njemačke žalobne igre iz 1928. gdje nalazimo da ”porijeklo“ (Urspring), iako je historijska kategorija, nema ništa zajedničko s pojmom ”nastanka“ (Entstehung).
U tom smislu porijeklo se ne može činjenično utvrditi, nego ono stoji u dijalektičkoj prožetosti čitavog svog historijata.
Dakako, ovdje valja uputiti i na djelo Martina Heideggera Izvor umjetničkog djela gdje se izvor stvari sagledava kao porijeklo njezine bîti.
U situaciji beskrajne igre kao akta slobode i dinamičkog procesa stvaranja, umjetničko djelo možemo sagledati kao događaj (Ereignis), i to događaj koji nas prisvaja sebi jer ”u djelu se događa i njegova izvornost“ (ibid.: 65).
Finci naglašava da umjetničko djelo nije isto što i njegov izvanjski predmet, pogotovo se ne radi o pukom imitiranju, odnosno ponavljanju. Umjetničko djelo je stvoreni predmet na način djela koji ga ontološki izdvaja od ostalih plutajućih predmeta.
U tom smislu ”u umjetnosti ne tražimo sličnost, a pogotovo ne istost, nego posebnost i Razliku“ (ibid.: 37).
Poglavlja III i IV naslovljena ”Djelo po umjetniku“ i ”Djelo po osjećaju“ problematiziraju termine poput duše, umjetnika, genija, autora, tijela, nadahnuća, imaginacije, intuicije.
Finci u nizu opaski povezuje momente stvaranja umjetničkog djela imajući na umu pitanje subjekta.
Preko analize historijata pojma ”duše“ autor dolazi do pojma ”obrtnik“. Obrtnik je onaj koji pravi, ali ne stvara ex nihilo.
Zanimljiv je i moment koji se ustalio u XX. stoljeću pod utjecajem marksističkog shvaćanja rada, naime onaj koji u prednji plan stavlja pojam ”proizvođač“ misleći na umjetnika.
U tom kontekstu važan je tekst Waltera Benjamina ”Autor kao proizvođač“ i misao Lukácsa o tome da je proizvođač politički angažiran umjetnik.
Bez obzira na horizont iz kojeg pristupamo problemu subjekta stvaranja, stvaralačko iskustvo kao takvo je iskustvo svijeta, a ”pitanje o umjetniku je samo pitanje iza kojeg stoje umjetnička djela. Stvoreno definira tvorca“ (ibid.: 89).
Nadalje, preko analize pojma genija i tematiziranja tog segmenta u Kantovoj Kritici moći suđenja, Finci dolazi do problema smrti autora, o čemu detaljnije pišu Barthes, Foucault i Blanchot.
Tradicionalno, autor se shvaćao kao osoba čija su djela iznimna, svojevrsna, originalna i provjerena.
Međutim s kritikom privilegirane pozicije subjekta nestaje i aura koja obavija autora. On postaje (puki) pisac, a interpretativni fokus nastoji se otvoriti u samom tekstu koji stupa u interakciju s drugim tekstovima.
Drugim riječima, težište je pomaknuto sa subjekta stvaranja na značenje umjetničkog djela.
Finci najradikalniju kritiku pojma autora vidi kod Derridaa, tj. u njegovom shvaćanju jezika kao raspršenosti (dissémination) gdje jezik nije ovisan o individui i društvenoj kontroli jer ”tekst sada ovisi o jeziku koji je prije govora, o jeziku koji ima autonomna značenja i stvara pismo koje je u potpunosti odvojeno od autora“ (ibid.: 98).
Poglavlje ”Djelo po namjeri“ donosi osnovne crte u analizi intencionalnosti umjetničkog stvaranja. Dakako, Finci se poziva na Ingardena koji djelo opisuje kao intencionalnu predmetnost i Husserla kod kojega već imamo ideju da je spoznaja bitno intencionalna. Upravo se u fenomenu intencije vidi stvaralačka aktivnost kao čin svijesti. Čitamo: ”intencija ništa ne garantira, ali obećava. Intencija je uvijek hotimično, plansko, svjesno smjeranje k određenom cilju“ (ibid.: 134).
VI. i VII. poglavlje donose problematiziranje sljedećih termina: jedinstvo, harmonija, ritam, sadržaj, stil, znak, jezik, izraz, kič, reprezentiranje, lijepo, ružno, uzvišeno. Naizgled heterogeni pojmovi sabiru se u razmatranju umjetničkog djela po sebi i u relaciji spram drugih fenomena.
Umjetničko djelo, da bi uopće bilo umjetničko, mora se upisati u svijet značenja. Pri tome moraju biti zadovoljene neke osnovne postavke inherentne određenom umjetničkom obliku: harmonija, jedinstvo, ritam, sadržaj, forma, autonomija.
Ovdje se otvaraju brojni problemi percepcije djela, institucionalne legitimacije, hermeneutike djela, itd. O tim problemima detaljnije možemo čitati u teorijskim radovima A. C. Dantoa i Georgea Dickiea.
Finci nadalje pažnju posvećuje klasičnom problemu unutar filozofije umjetnosti: odnosu forme i sadržaja. Čitamo: ”sadržaj je ono što djelo u sebi sa-drži“ (ibid.: 170).
Možemo kazati da je sadržaj umjetničkog djela subjekt, a oblik ili forma vanjski izgled. Dakako, strogo odvajanje forme i sadržaja predstavlja lažnu dilemu i vodi u redukcionizam ove ili one vrste.
Ovdje je zanimljivo pozivanje autora na misao Herberta Marcusea koji u Estetskoj dimenziji zapaža da ”istina umjetnosti nije ni u samoj formi, a ni u samom sadržaju, već u sadržaju koji je postao forma: u estetskoj formi“ (ibid.: 184).
Predzadnja dva poglavlja, ”Djelo po drugom“ i ”Djelo po društvenom“ donosi mapiranje čitavog spektra inter-subjektivnih sastavnica kojima definiramo i reflektiramo pojam umjetničkog djela.
Neki od termina koji se ovdje obrađuju su: ukus, uživljavanje, percepcija, deskripcija, interpretacija, društvo, politika, tržište, publika, funkcija umjetnosti.
Unutar sfere onoga što se hegelovski može opisati kao sfera objektivnog duha, od Platona do Terryja Eagletona, društvena funkcija umjetnosti pokušava pojasniti što je to umjetnost.
S jedne strane možemo govoriti o umjetnosti kao o suočavanju sa stvarnošću, s druge kao eskapizmu.
Međutim, umjetnost kao takva bez sumnje je društveni fenomen, a umjetnička praksa i filozofska refleksija uvjetovani su društvenim okolnostima.
Umjetnost bi trebala biti mišljena unutar nje same, ali nipošto kao sfera koja stoji isključivo za sebe. Svi su duhovni modusi (umjetnost, religija, filozofija, znanost) ljudska konstrukcija i interpretacija stvarnosti, odnosno jedan pokušaj da se egzistenciji da oblik, red, smisao i značaj.
Umjetnost i umjetnička djela možemo sagledati kao važan doprinos u tom nastojanju. O odnosu filozofije i estetike autor zapaža sljedeće: ”filozofija nije nasilje nad svojim predmetom, nego briga o njemu. Takav je i odnos estetike prema estetskom. Umjetnost i estetika su dva modusa pristupa osjetilnom i uvijek stoje u vezi: umjetnost je vodilja i izazov estetici, a estetika cjeloviti način razumijevanja i potvrda vrijednosti umjetnosti“ (ibid.: 402).
Ova iscrpna studija zaokružena je kratkim, ali informativnim biobibliografskim jedinicama relevantnih mislioca te iscrpnom bibliografijom kao preporukom za daljnja produbljena i samostalna istraživanja.
Za kraj recimo da je knjiga poput ove rijetka. Ona je rezultat dugogodišnjeg plodnog znanstvenoistraživačkog rada Predraga Fincija.
Izuzetna erudicija autora dopušta nam da čitajući knjigu steknemo osnovne uvide u najširu lepezu termina i problema vezanih za estetiku, filozofiju umjetnosti i umjetnost samu.
Knjiga je zamišljena tako da širina informacija ima prevagu nad dubljim elaboriranjem, što nije manjak nego upravo poticaj.
Knjiga Estetička terminologija zamišljena je kao kritičko-pregledni rezime i pojmovno mapiranje suvremene estetičke misli.
Utoliko, autor je ispunio pokretačku (zavodničku) ulogu ukoliko se odlučimo za daljnje istraživanje i kritičko preispitivanje odnosa prema percipiranom, doživljenom i opojmljenom.