Katolički medicinski fakultet? Neracionalan je potez!

Otkada pandemija bjesni cijelim svijetom pa i Lijepom Našom, sve češće se susrećemo s očitim problemima u zdravstvenom sustavu, pa me prijatelji i poznanici često pitaju nedostaje li u Hrvatskoj liječnika, medicinskih sestara i ostalog osoblja.

Čini se da je jednostavno pronaći odgovor jer se i prema podacima baze Zdravlje za sve (engl. Health for all, WHO) te izvješćima eksperata nalazimo pri dnu europske regije i Europske unije po broju liječnika na 100.000 stanovnika.

U analizi, međutim, treba uzeti u obzir činjenicu da imamo jednu strukturu stanovništva s visokim udjelom starih osoba, potencirano odlaskom mlađih i mladih u inozemstvo i to još prije ulaska Hrvatske u EU.

Nadalje, općenito je produljenjem životnog vijeka zabilježeno opterećenje zdravstvenih sustava zbog prevladavajućih kroničnih bolesti poput bolesti cirkulacijskog sustava, zloćudnih novotvorina, ali i ozljeda koje su često uzrokom potpune ili djelomične onesposobljenosti te iziskuju dugotrajno liječenje ili postupke održavanja zadovoljavajućeg stanja.

Pri analizi je nužno promatrati i dobnu strukturu liječnika te broj liječnika koji napuštaju ili se spremaju napustiti Hrvatsku (uz mali broj onih koji se doseljavaju – za sada).

Ne može netko tko je na MF-u u Zagrebu asistent (po novome poslijedoktorand), na privatnom fakultetu biti profesor, jer to mijenja hijerarhiju koja je u medicini važna zbog održanja kvalitete nastave. Ne mora se ni naglašavati koliko bi mogućnosti za napredovanja preko reda ovo omogućilo, pa bi u tom slučaju kolege koje strpljivo na MF-u u Zagrebu čekaju napredovanje ispale budale

Sve češće se spominje, ali i aktivno promiče politika pružanja zdravstvenih usluga koje su povezane sa zdravstvenim turizmom, a koje, mogu doprinijeti dobroj zaradi te rastu ekonomije, a na kraju povećanju proračuna kojim se financira javno zdravstvo.

Zdravstveni turizam posljedično dovodi u državu kvalitetan i održiv turizam, a ne masovno i devastirajuće betoniranje jadranske obale i uništavanje prirodnih bogatstava zbog ugošćavanja turista koji kratko dolaze i malo troše i to uglavnom za ljetnih mjeseci. No za to sve treba imati znatno više osoblja, pa i vrhunski obrazovanih liječnika.

U nas se privatizacija medicinskih usluga ne gleda kao nešto pozitivno jer postoji, dobrim dijelom, opravdan strah od otakanja javnog novca u privatne zdravstvene ustanove te nemogućnost njihovog dobivanja u javno financiranom zdravstvu.

O zdravstvenom sustavu i organizaciji, na žalost, danas trebaju sve češće razmišljati svi liječnici koji se moraju snalaziti po bezbrojnim pravilnicima, a često i prema nepisanim uputama ili naredbama.

No to nije predmet ove kolumne, ali je nužno za analizu kojom bi se dobio precizan odgovor na pitanje nedostaje li nam liječnika. Ako se sve navedeno uzme u obzir, unatoč povećanim kvotama za upis, liječnika nedostaje, a osobito su ugrožene neke specijalnosti i neki krajevi Hrvatske. Lokalne uprave nisu do sada učinile gotovo ništa da bi privukle i zadržale liječnike.

No sada razmotrimo sustav edukacije liječnika. Još od 2013. godine zabranjeno je svako zapošljavanje u javnom sektoru pa tako i na zagrebačkom Medicinskom fakultetu.

Iste godine, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, usvojen je novi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika, čime se završio proces harmonizacije specijalizacija s europskim državama (uz zadržavanje i izmjene nekoliko naših specijalizacija, primjerice, epidemiologija, školska medicina).

To je značilo da je za svaku liječničku specijalizaciju, od njih ukupno 48, bilo obavezno organizirati po 360 sati praktične nastave što je značilo dodatno opterećenje za postojeći profesorski kadar koji je već bio prenapregnut. Do tada je bilo potrebno organizirati 5.500 sati nastave na diplomskom integriranom studiju medicine, te je jasno što znači ovoliki dodatan rad.

Također je zbog usklađivanja tog studija s europskim i ta satnica morala biti povišena na minimalnih 6.000 sati, jer je predviđeno da mladi liječnik odmah nakon diplome samostalno radi, dok je naša praksa bila da ima još godinu dana staža, odnosno zadnjih godina pet mjeseci, a od lani je osmišljen rad pod nadzorom za one koji ne dobiju odmah specijalizaciju (koja je također rad pod nadzorom). Staž je bio plaćeni rad pod nadzorom na klinikama i u ambulantama obiteljske medicine te se nakon toga polagao državni ispit.

Istodobno je započeo i studij Sestrinstva s obzirom na zahtjeve za fakultetski obrazovanim prvostupnicama. Sve to nije bilo dovoljno da se dopusti dodatno zapošljavanje profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, odnosno dodjela nastavnog zvanja doktorima u našim zagrebačkim bolnicama, iako ih velik broj ima potrebna znanstvena zvanja.

Posljednjih nekoliko godina se javila inicijativa za otvaranje novog medicinskog fakulteta u Puli te na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS). Upravo je ovih dana obznanjeno da će se na HKS-u upisivati prva generacija studenata medicine, dok je ono u Puli i dalje bez dopusnice.

To je nešto što se može objasniti samo neracionalnim postupanjem u jednoj maloj i ne prebogatoj državi kao Republika Hrvatska. Neracionalno je otvarati nove medicinske fakultete, a nema dovoljno nastavnog kadra koji može biti plaćen iz proračuna u postojećima.

Razmišljalo se o uključenju umirovljenih nastavnika na novi fakultet u Puli, ali koliko godina oni još mogu ili žele raditi, te nije li to neodgovorno prema budućnosti zdravstva i mladim kolegama?

Infrastruktura jednog fakulteta strahovito košta i to je nešto što se zaboravlja. Sada će koštati još i više jer je potrebno zgrade fakulteta i bolnica u Zagrebu sanirati nakon potresa.

Godinama se ne dopušta zapošljavanje ni jednog novog profesora, a izračuni pokazuju da ih nedostaje dvjestotinjak na zagrebačkom fakultetu (to krpa postojeći kadar premašujući satnice već godinama).

U brošuri studija navedeno je da studij integrira nastavne sadržaje (tzv. vertikalna i horizontalna integracija) i tako osigurava lakše usvajanje znanja, stajališta, vještina i kompetencija. Za nastavnike i potencijalne suradnike ovo je dodatno zahtjevno jer su svi oni educirani na klasičan način i nemaju vještine u integriranom pristupu

Zagrebački fakultet je nekada, krajem 80-ih i početkom 90-ih, upisivao 340 studenata i 70 iz nesvrstanih država od kojih bi neki ostajali raditi ovdje.

Tada je udio stare bolesne populacije bio znatno niži, a sada, kada potrebe za liječnicima rastu, upisuje se samo 300 studenata. Ujedno, tada nije bilo ovolikog odljeva studenata, jer neki odmah po završetku fakulteta napuštaju državu.

Kruže informacije da studente osječkog fakulteta stipendiraju strane agencije te im plaćaju učenje njemačkog jezika tako da odmah po diplomi odlaze raditi u Njemačku.

Također je bitno uvijek naglasiti da, upravo zbog dužine i složenosti edukacije, treba planirati dosta unaprijed te tako predvidjeti da nama prijeti odljev kadra u mirovinu i već sada brojni umirovljeni liječnici rade i do 70. godine.

Mladi liječnici međusobno ovo komentiraju da je netko to namjerno radio, jer želi omogućiti da kolege iznad 65 godina i dalje rade u javno financiranom sustavu, umjesto da, kao u drugim državama, nastave rad u mirnijem privatno financiranom sustavu, ako žele.

Istodobno, mladima je i dalje otežano dobivanje posla, a specijalizacije se nedovoljno raspisuju. O tome koliko čekanje specijalizacije traje pokazuje dobna struktura specijalizanata koja zalazi i u peto desetljeće!

Do ove apsurdne situacije dolazi dijelom i zbog ispreplitanja nadležnosti. Naime medicinski fakulteti kao visokoobrazovne ustanove pod ingerencijom su Ministarstva znanosti i obrazovanja, no dijelovi fakulteta su i klinike i kliničke bolnice pa potpadaju pod resor zdravstva, kao i veći dio specijalističkog usavršavanja.

Ove se dvije nadležnosti isprepliću i mnoge profesore dovode u neodrživ položaj. Primjerice, kolektivni ugovor obvezuje ih da osobno moraju održati kompletnu nastavu, čak i ako je riječ o ravnatelju kliničko-bolničkog centra s 5.500 zaposlenih, poput KBC-a Zagreb (Rebro), ili šefu koje od klinika, mjestu koje jednako tako nosi brojne administrativne obveze.

Najstariji je upravo zagrebački medicinski fakultet koji je predvodio osnivanje riječkog prije 60-ak godina te splitskog i osječkog prije 30-ak godina. Ako novi medicinski fakulteti budu javni, otkuda novac za 200 do 300 radnih mjesta, a nema ga za postojeće fakultete? Ako budu privatni, postavlja se pitanje kriterija zapošljavanja i kvaliteta nastave.

Ne može netko tko je na MF-u u Zagrebu asistent (po novome poslijedoktorand), na privatnom fakultetu biti profesor, jer to mijenja hijerarhiju koja je u medicini važna zbog održanja kvalitete nastave. Ne mora se ni naglašavati koliko bi mogućnosti za napredovanja preko reda ovo omogućilo, pa bi u tom slučaju kolege koje strpljivo na MF-u u Zagrebu čekaju napredovanje ispale budale.

Strateških dokumenata o precizno planiranim potrebama nema, a jedini je dokument Demografski atlas hrvatskog liječništva koji je izdala Liječnička komora, u kojem piše da će u deset godina oko 4.000 specijalista otići u mirovinu, dok istovremeno četiri postojeća fakulteta školuju oko 550 liječnika godišnje.

Po toj računici bilo bi dovoljno liječnika da se osigura postojeće stanje. No tu nisu uračunate sve okolnosti navedene na početku ovog osvrta.

Apsurdna je situacija da je neprekidno zapošljavanje liječnika, unatoč potrebama nedovoljno, pa četiri hrvatska fakulteta trenutno školuju razmjerno puno liječnika za izvoz, a ako se otvori još fakulteta, školovat ćemo ih i više, a to sve javnim novcem ako su javni.

U politici zapošljavanja, sve su veće razlike u dostupnosti liječnika bolesnicima, pa čak nastaje problem i u bogatim turističkim sredinama poput Dubrovnika. Tamo je, naime, život skup, a stambeni prostor je gotovo nemoguće kupiti jer su cijene kvadrata enormne.

Tamo ni domaći liječnici ne žele ostati raditi, tako da se već nekoliko godina plaćaju troškovi leta avionom i boravak umirovljenim liječnicima koji su voljni ”krpati” sustav. Tada samo neprekidno rade, dežuraju, operiraju i to je prilično zahtjevno i za mlađe kolege. Ne treba naglašavati da se time nimalo ne omogućava planiranje stabilnog i sigurno prisutnog kadra, a o perspektivi za mlade liječnike da ni ne govorimo.

Na drugoj krajnosti su siromašne županije koje se još od rata nisu oporavile te su sve slabije prometno povezane i potpuno neprivlačne za ostanak.

Otkada pandemija bjesni cijelim svijetom pa i Lijepom Našom, sve češće se susrećemo s očitim problemima u zdravstvenom sustavu, pa me prijatelji i poznanici često pitaju nedostaje li u Hrvatskoj liječnika, medicinskih sestara i ostalog osoblja

U posljednje vrijeme javlja se apsurdna situacija da se na natječaj za specijalizaciju iz, recimo, obiteljske medicine nitko ne javi što zbog različitosti plaća između domskih liječnika i privatnika kao i u budućoj karijeri razlike u odnosu na plaće bolničkih liječnika.

Prema podacima istraživanja iz 2016. polovica studenata medicine spremna je trajno odseliti iz Hrvatske ako u roku od tri godine ne budu zaposleni i ne dobiju specijalizaciju.

Međutim, RH je potpisala ulaskom u EU da pristaje na slobodan promet ljudi i roba, što je unaprijed značilo odseljavanje nekih kadrova, koje je doduše prisutno od davnina, kad su u pitanju liječnici. To znači da bogate europske zemlje besplatno dobiju gotovog liječnika ili specijalista.

Kako nije drugačije dogovoreno i ugovoreno s državama, nema mogućnosti nikakvog povrata troška za to osoblje niti financijske pomoći tih država medicinskim fakultetima ovdje, ako već našim javnim novcem školujemo liječnike za ”izvoz”.

Ideja, pak, da specijalizanti vraćaju novac kojeg zarade je bila potpuno apsurdna i promašena te je doprinijela iseljavanju liječnika. Oni su za te plaće krvavo odradili posao te je potraživanje tog novca od njih protuzakonito jer bi značilo robovski rad.

Povremeno se, međutim iz zemalja van EU-a liječnici i doseljavaju u RH, jer moramo biti svjesni da ima država u kojima je život znatno lošiji nego u Hrvatskoj (npr. neke zemlje Južne Amerike, Afrike i Azije).

Dodatan problem je nemogućnost studiranja medicine uz plaćanje za potrebe privatnih ustanova, naravno, uz zadovoljenje kriterija mature i položenog praga prijemnog ispita.

Postoje još neke okolnosti koje analizu potreba za liječnicima čine složenom jer je trenutna situacija komplicirana time što je liječnicima u javno financiranim ustanovama omogućen rad privatno, a već u svojim ustanovama imaju satnicu koja premašuje onu zacrtanu u dokumentima i zakonima usklađenima s EU direktivama, ali i domaćim zakonima pa se pribjegavalo raznim pravnim zaobilaznicama kako bi radili više.

Ne treba ni napominjati koliko je to opterećenje poslom ako se radi, a često se radi o liječnicima koji su i nastavnici na fakultetu, umjesto da imamo dovoljno zaposlenih, dovoljno termina za pretrage u bolnicama i ostalim ustanovama, te dostatne prihode liječnika kako ne bi kao unutar sadašnjeg sustava, stalno radili u prenapregnutim okolnostima, naročito u većim gradovima.

Ovo je osobito došlo do izražaja sada tijekom pandemije kada je ionako ”knap” broj osoblja bio van službe zbog karantenskih mjera, uz povećan obim posla ne samo zbog zbrinjavanja COVID bolesnika nego i zbog kompliciranih procedura i čekanja nalaza brisa za ostale bolesnike uključivši i hitne.

Osim potrebe za znatno bolje organiziranim zdravstvenim sustavom, potrebno je prestati sakrivati sve sadašnje nedostatke, redefinirati neke specijalizacije, te ciljano planirati broj liječnika na dugi rok.

Prema podacima iz Digitalnog atlasa hrvatskog liječništva Hrvatske liječničke komore na dan 12. ožujka 2021. u javnom sektoru zdravstva zaposlena su ukupno 14.373 liječnika, od toga 1.832 liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u sustavu koncesija koji nisu u sustavu Centraliziranog obračuna plaća (COP).

Iz Komore napominju i to da je od početka 2017. do sredine ožujka ove godine iz Hrvatske u inozemstvo ukupno otišlo 480 liječnika, a od ulaska Hrvatske u Europsku uniju u inozemstvo je otišlo 940 liječnika. Njihova je prosječna dob 36 godina i imaju osam godina iskustva. Njih su u hrvatskom zdravstvu prema svim raspoloživim podacima zamijenili, barem kad je popunjavanje broja u pitanju, dijelom umirovljeni liječnici, a dijelom liječnici koji su tek stekli diplome.

Nakon objave da je pokrenut studij medicine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu objavljeni su rezultati ankete (studentski.hr) prema kojoj je oko 69% studenata protiv pokretanja ovog studija medicine, 28% njih tu odluku podržava, a nekolicina je indiferentna ili podržavaju ako će biti riječ o kvalitetnom studiju.

Zanimljivi su brojni komentari, a najviše ih je negativnih zbog nepostojanja značajnih i vrlo zahtjevnih kolegija koji su u kurikulumima ostalih medicinskih fakulteta. Drugi se odnose na činjenicu da se studij plaća pa izražavaju sumnju da će lakše do diplome dolaziti djeca bogatih roditelja.

Osim kurikuluma, brine mogućnost provedbe zaista kvalitetne nastave, potrebne opreme i kadra te načina ugovaranja i dogovaranja korištenja javno financiranih bolnica te njihovog kadra za tu edukaciju.

Načelno je, očito, to dogovoreno i sklopljen niz sporazuma (ne ugovora!), no čini se da je dosta toga još na razini ideje, te da se tek savladava priprema održavanja nastave za prvu godinu studija prve generacije.

Zdravstveni turizam posljedično dovodi u državu kvalitetan i održiv turizam, a ne masovno i devastirajuće betoniranje jadranske obale i uništavanje prirodnih bogatstava zbog ugošćavanja turista koji kratko dolaze i malo troše i to uglavnom za ljetnih mjeseci. No za to sve treba imati znatno više osoblja, pa i vrhunski obrazovanih liječnika

Naime, svatko tko je iskusan u provedbi i planiranju nastave zna da je to izuzetno zahtjevan i vrlo strukturiran posao, a detaljan program nije objavljen javno (barem ne za sada), tako da ga nije moguće ni komentirati.

U brošuri studija navedeno je da studij integrira nastavne sadržaje (tzv. vertikalna i horizontalna integracija) i tako osigurava lakše usvajanje znanja, stajališta, vještina i kompetencija. Za nastavnike i potencijalne suradnike ovo je dodatno zahtjevno jer su svi oni educirani na klasičan način i nemaju vještine u integriranom pristupu.

Možemo se samo nadati da su osnivači svjesni odgovornosti koju nosi ovaj posao, osobito zato jer se radi o međunarodno reguliranoj profesiji na razini EU-a.

U nastojanju da privuku prve studente, navode da je studij inovativan sustav suvremene medicinske izobrazbe koja ustraje na razvijanju humanističkih aspekata medicine, skrbi usredotočene na bolesnika i društvenu odgovornost, što eventualno otvara pitanje zar to isto ne rade ostali medicinski fakulteti.

Ostavimo li sa strane neodgovoreno pitanje zašto za zagrebački Medicinski fakultet nije bilo povećanja financiranja i nije li time pripremana mogućnost financiranja drugog (drugih) novih fakulteta u maloj zemlji poput Hrvatske, možemo se nadati da će studij omogućiti školovanje kvalitetnih liječnika koji će raditi na dobrobit našeg stanovništva.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora