novinarstvo s potpisom
Povod za ovaj komentar bila mi je vijest da je Upravni odbor Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) jednoglasno izabrao Christophera Petera Marcicha za novog ravnatelja središnje nacionalne filmske institucije u Hrvata.
Ima više stvari u toj agencijskoj vijesti koje su mi zapele za oko, a i potakle me da prvi put komentiram nešto u vezi hrvatske kinematografije i filma općenito.
Prije nego što nastavim vratit ću se na događaj svojevrsnog svrgavanja Hrvoja Hribara s mjesta ravnatelja HAVC-a koje su izvršile ”elitne” jedinice desničara pod komandom ministra kulture Hasanbegovića u proljeće 2017. godine. Kopiji ”kineske kulturne revolucije” na naš način. Tada sam si u bradu mrmorio: ”Bio jednom jedan HAVC, a sada ga nema više, doći će nam novi, ljepši, bolji i naročito – pošteniji na radost brojnih hrvatskih filmskih radnika i na radost hrvatskog filma”.
Malo ”Morgen”, pjevao je Ivo Robić.
Medijska i opća javna dreka o HAVC-u dominirala je tim turobnim danima odlazeće zime 2017. drmajući mladu hrvatsku državu sve vidljivije s dolazećim proljećem i dolazećim lokalnim izborima.
I tad, kao, odlučila država uvesti reda i zapela da istjera ”đavla” iz kulture i to iz osinjeg gnijezda Hrvatskog audiovizualnog centra kao glavnog koruptivnog problema Hrvatske!? Kako, pita se upitnik patnik?
Jednostavno, država ima stalnu postrojbu jurišnika, ”branitelja” spremnih za akciju, spremnih da brane ne samo domovinu nego svaku instituciju pojedinačno unutar domovine, pa i HAVC. Ispravno, zato ih i hranimo da nas ”štite i brane”. Ima ovaj režim mnogo ideja što će s njima, braniteljima – ako i kad režimu zatreba.
Trend demontaže tog ”osinjeg gnijezda” u HAVC-u, kao i mnogih drugih u okrilju Ministarstva kulture RH, vidljiv je bio i ranije, za vrijeme kratkotrajnog mandata ministra kulture Hasanbegovića. Naravno, trend je nastavljen bez obzira na to što je nova ekipa premijera Plenkovića u sadašnjoj Vladi RH trebala zamazati oči naivcima predstavljajući se uljuđenim europejcima – kalibra Stiera, na primjer, kao garanta ”izvornih” europskih vrijednosti.
Nasumične akcije ”dresiranja” neposlušnih u pojedinim javnim institucijama, vladinim uredima, sportu, policiji… bile su dimne zavjese koje se dižu da bi se zamaglilo opće rasulo na svim nivoima ove države.
Svaki odgovoran domaćin dobro zna što mora učiniti da bi domaćinstvo funkcioniralo i opstalo na zadovoljstvo svih svojih članova. Hoću reći – prvo se uredi država, njezini temelji, odrede ciljevi… Ne uređuju se detalji na fasadi i prozori ako nisi sredio temelje, koji leže u blatu i kaljuži.
Ali, tu smo gdje jesmo, država ”ušminkava” svoju fasadu. Država je bila ”odlučna” da se riješi korumpirane hobotnice u njedrima hrvatske kulture i uspostavi nov i zdrav ustroj. Za početak naciljala je HAVC i Hrvoja Hribara. Da je bilo kamo ciljala, bolje bi pogodila – ali nije, niti je imala ozbiljnu namjeru.
Po mom mišljenju onaj tadašnji HAVC sa svojim ravnateljem, Upravom i svojim satelitima nije valjao. Nije valjao prvenstveno za hrvatski film, ali ne zbog razloga koje su isticali zapjenjeni branitelji na čelu sa svojim duhovnim mentorom Josipom Jurčevićem i ostalom kvaziintelektualnom podrškom iz sjene, već zbog tipičnog klijentelističkog ponašanja i pogodovanja uskim interesnim grupama, lobistima unutar samog HAVC-a.
Stanje je opravdano smetalo svakom izvornom filmskom profesionalcu izvan tih uskih krugova. Šutnja je bila standardno hrvatska, a reakcija kuloarska. Ideja desničarske invazije na HAVC bila je da skinu ”Murtu i postave Kurtu”. Tuga je da svi mi u toj istoj filmskoj zajednici usrano šutimo i time odobravamo stanje – bez otpora.
Iz ovog ugla gledajući, nekadašnja Republička samoupravna interesna zajednica za kulturu (RSIZ) socijalističke Hrvatske, kroz djelovanje svoga fonda za sufinanciranje tadašnjeg hrvatskog filma, bila je ”san snova” po ekipiranosti, odabiru filmskih projekata, kvaliteti i transparentnosti rada u odnosu na ovo što je do sada predstavljao HAVC za hrvatski film. O tadašnjim hrvatskim filmovima, njihovoj kvaliteti, razini produkcije, gledanosti i ukupnim vrijednostima na europskoj razini ne bi ovom prilikom jer nisu za usporedbu.
Nervoza i zapjenjenost kojom tadašnji ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar sada brani svoju instituciju i njezine, ali i svoje ”europske rezultate”, zatim HAVC-ov model ustroja i djelovanja praktično ukazuje na to da je u ”filmskoj industriji” u nas Hrvata mnogo toga trulo, ma koliko se nekadašnji čelnik HAVC-a upinje dokazati suprotno.
Kad tome dodaje da je naš sustav ”još razrađeniji nego skandinavski”, znam da nam nema spasa.
Međutim, napadi i tada tražena smjena ravnatelja Hrvoja Hribara su bili neprimjereni jer su ciljali na njega osobno, a nisu bili usmjereni na problem HR filma i kinematografije, nego na činjenicu, koju sam već spomenuo, da ”sjaši Kurta da uzjaše Murta” i da se nastavi priča po istom obrascu, ali s ”našom ekipom”.
Kako stvari stoje, ekstremna desnica je, što silom – što isprovociranim slučajevima, zauzela sve ključne pozicije, sada i u perifernim (po količini love) institucijama ove države.
Nije prijašnji sastav HAVC-a bio napredan, slobodarski ili, ne daj, Bože, lijevo ili Jugo orijentirano jezgro kreativaca, pa je zbog toga napadnut. To je bila družina koja nit’ smrdi – nit’ miriši u ideološkom smislu, ali drži pare i ne ispušta ih, osim kad mora odglumiti demokratski transparentan pristup odabiru filmskih programa koje će sufinancirati.
Takvim odabirom dobili smo najčešće teško probavljivu i teško gledljivu filmsku musaku – kombinaciju EU vrijednosti kojima se lažno predstavljamo svijetu, s desno domoljubnim vrijednostima kojima se dodvoravamo unutrašnjim najnižim strastima. Naravno, filmu kao autorskom izričaju slobodno mislećih autora u takvom sustavu nije bilo i nema mjesta, pa ni para.
U vakuumu nastalom nakon odstupanja Hrvoja Hribara otvorila se rupetina u koju je uskočio, naivno ali iskreno po mom mišljenju, Danijel Rafaelić.
Predanost i energija kojom je prihvatio funkciju ravnatelja djelovale su mi je iznenađujuće pozitivno, čak obećavajuće. Čovjek sve zna o filmu, čak ga fanatično voli, a nije filmski režiser ili filmski producent, pa ni frustrirani hrvatski filmski kritičar da bi imao razloga za neki prikriveni interes.
Nije dugo potrajao. Napravio je nešto slično onome što nam je priredio Sanader kad je jedno jutro ustao na lijevu nogu i rekao da se ”neće više igrati s nama”, pa otišao s mjesta premijera, a zatim stigao u sudnicu, pa i u Remetinec. Tako nekako napustio nas je i Danijel.
Što je njega prestravilo kad je tako zbrisao s funkcije ravnatelja HAVC-a ostaje da nagađamo; barem ja nagađam koji sam daleko od vatre koja nekog grije, a nekog spali.
Moguće je da je shvatio da je ušao u ”osinjak”, pa na vrijeme zbrisao bez veće štete po sebe i svoju dotadašnju reputaciju filmskog djelatnika. Ostavi nas naš Danijel, ostavi svoju ”braću i sestre” na filmskoj pustopoljini da se snalazimo kako znamo i umijemo.
Međutim, ne ovisi ni država, a kamoli kinematografija o jednom čovjeku.
U ponedjeljak, 15. travnja, nakon provedenih razgovora sa svim kandidatima, održana je 9. sjednica Upravnog odbora HAVC-a kojoj su prisustvovali predsjednik Bruno Kragić te članovi Jadranka Hrga, Igor Starčević, Anto Bajo i Davor Švaić.
Upravni odbor jednoglasno je imenovao Christophera Petera Marcicha za ravnatelja HAVC-a s mandatom od četiri godine.
Mož’ si mislit, petero Hrvata, intelektualaca – donese odluku jednoglasno?! Ne znam kad se to zadnji put dogodilo. Mora da im se ukazala Gospa i prosvijetlila ih, da ne kažem da im je netko zavrtao uši.
Chris Marcich direktni je povod za ovo moje lamentiranje uz ovaj podugačak uvod.
Odabir gospodina na mjesto ravnatelja HAVC-a podržavam i u nastavku ću nastojati obrazložiti zašto.
Nadam se da je njegov izbor ”blagoslovio” Andrej Plenković bez utjecaja ”sive eminencije” iz Buzina. Doveo je ”trećeg” igrača, Hrvata, vanzemaljca i eliminirao cijelu družinu kandidata. Iz prvih reakcija na taj izbor izdvajam Hrvoja Hribara, blago zbunjenog jednoglasnom odlukom Upravnog odbora HAVC-a.
Hribar je čak nastojao biti duhovit rekavši za novodošlog ravnatelja da se nada da neće ”zagovarati američke interese”. Pa veli: ”Prateći objave u medijima i raspoloženje hrvatske Vlade zadnjih tjedan dana, mi smo očekivali da će biti imenovan Kinez, ali imenovali su Amerikanca koji tečno govori hrvatski”, te dodaje: ”Jako ga dobro poznajem, proveo je karijeru radeći političke analitičke poslove za američku vladu i holivudske korporacije. No, interesi holivudske industrije i interesi hrvatske i europske filmske industrije su silno različiti.”
Pa nastavlja:
”Je li moj prijatelj Chris svojim angažmanom u HAVC-u odlučio prestati raditi za američke interese i pridružiti se nevolji hrvatske filmske industrije kao vođa ili smo pak dobili još jednog stranog gospodara u zemlji koja odustaje od svog suvereniteta? Više puta sam to pitao Chrisa u četiri oka, nikad mi nije dao jasan odgovor. Vjerujem da će se sada o tome, kao ravnatelj HAVC-a, jasno i glasno očitovati te prihvatiti gotovo nemogućeg posla.”
Zanemarit ću spominjanje Kineza u ovom kontekstu. Počet ću od zadnje Hribarove konstatacije da će se Chris ”kao ravnatelj prihvatiti nemogućeg posla”!? Jadan Chris – Hribar je taj ”nemogući posao” obavljao godinama bez problema i namjeravao ga je još godinama obavljati na isti ”nemogući” način ukoliko bude izabran za ravnatelja. On se zna nositi s ”nemogućim” misijama!
Nastavljam unazad komentirati Hribara: ”Je li moj prijatelj Chris svojim angažmanom u HAVC-u odlučio prestati raditi za američke interese i pridružiti se nevolji hrvatske filmske industrije kao vođa ili smo pak dobili još jednog stranog gospodara u zemlji koja odustaje od svog suvereniteta?”
Što reći na prethodno. Vjerojatno se Chris slatko cereka na takvu konstataciju. Sam Hribar, nakon što je doveo naš sustav u ”još razrađeniji nego skandinavski”, veli da se Chris nespreman ”pridružuje nevolji hrvatske filmske industrije”. Alo, pričati o industriji u ovoj zemlji, pa još k tomu i o filmskoj je sarkazam. Ovdje caruje ”nevolja hrvatske industrije” generalno, koju nam je i Hribar dijelom ostavio u miraz.
O filmskoj industriji u Hrvata mogli smo govoriti do devedesetih, ali sada?!
I onda još jedan biser: ”… ili smo pak dobili još jednog stranog gospodara u zemlji koja odustaje od svog suvereniteta”?!
Ova je zemlja odustala od svog suvereniteta 8. listopada 1991. Ovo čemu sada svjedočimo je završna izvedba.
Gotovo – nema više suvereniteta ni po kojoj osnovi, pa ni kinematografskoj. Prošla baba sa kolačima.
Izbor Chrisa Marcicha pokazuje sav jad i nesposobnost jednog svjetonazorski i kulturološki podijeljenog društva koje se ne može samo izvaditi iz blata zabluda i blokade unutar istog nacionalnog bića.
Stoga je ”Netko” izvadio ”zeca iz šešira” – to pozdravljam i to je dobro, jer očigledno nismo sposobni urediti elementarne stvari unutar svoje HRVATSKE. Nismo sposobni sami urediti državu, film, ekonomiju, zdravstvo…, život ukupno. Stoga – uredit će nam i državu i živote netko treći.
Već odavno nema opcije ”birajte HRVATI”. Jer htjeli to ili ne htjeli, mi više ništa bitno nemamo šanse birati niti izabrati. Pa kad je tako, neka nam barem film i kinematografiju dovede u red Chris!
Ponavljam, nemam ništa protiv ukoliko to bude na visokom holivudskom standardu, svakako bolje nego na sadašnjem hrvatskom standardu. Ukoliko hrvatski film bude raznovrstan po temama, gledljiv, da ima brojnu hrvatsku publiku u kinima u vlasništvu najjačih kino-prikazivača – stranih, naravno, kad ih mi nemamo. Ukoliko to Chris Marcich dovede u red – puno je napravio.
Izdvajam jednu Chrisovu, po mom mišljenju, dobru napomenu. Kaže u svom prvom javljanju za HR medije da će ”poraditi na izboru savjetnika” za odabir projekata za pojedine filmske programe koje će HAVC našom lovom podržati. Što mu to znači – vidjet ćemo uskoro.
Ukoliko projekti na natječajima HAVC-a ne budu anonimni i ukoliko savjetnici, pa s njima i HAVC, ne budu u obavezi da svoje odluke o sufinanciranju filmskih projekata po svim programima, pa i onima koje odbacuju, obrazlože svojim imenom, prezimenom i potpisom savjetnika koji je to predložio – tada smo ”džaba krečili”. Doš’o Kurta da smjeni Murtu.
Hrvatski porezni obveznici zaslužuju znati tko im krčmi pare i za čije babe zdravlje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.