Klimatske promjene opasnije su za opstanak ljudi od pandemije

(Opaska uredništva: Donosimo izlaganje prof. Ivana Markešića sa zoom konferencije u povodu svečane godišnje skupštine Udruge za vjersku slobodu u RH održane 28. siječnja 2021.).

Uz geslo: Čuvajmo okoliš. U njemu je izvor zdravlja!

Uvodno

Živimo u vremenu velikih društvenih, ekonomskih, političkih, klimatskih, zdravstvenih i religijskih promjena, u vremenu svesvjetske i klimatske i zdravstvene pandemijske krize, ali i dodatno tome živimo kod nas u Hrvatskoj u potresima pogođenom prostoru.

Sve tri krize (klimatska i zdravstvena) kao i ona izazvana potresima pokazuju se, kazavši to sociološkim jezikom, u najvišim standardima kao uistinu ”demokratske”: krize ne biraju samo jednu određenu skupinu ljudi izdvojenu po njezinoj nacionalnoj ili, pak, religijskoj pripadnosti.

Ili, kako bi rekao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, prof. dr. sc. Porfirije Perić: ”Zemljotres (a ja bih dodao pandemija i klimatske promjene) ne zna tko se i na koji način Bogu moli i ne vodi računa o tome tko pripada kojem narodu, nego svakom tko mu je na putu nanosi nesreću”.

Što znači da sve tri nevolje na određenome prostoru pogađaju sve ljude podjednako, iako bi neki željeli upravo suprotno, da moja skupina ostane netaknuta, a da neke druge nestanu.

Uz gore spomenute tri krize, u nas se javlja, ali ne samo u nas, nego i drugdje u svijetu, i kriza, i istodobno i snaga religijske vjere. Ali ne toliko u smislu religijskoga pripadanja, koliko u smislu ortopraksije, dakle u smislu življenja nominalno ispovijedane vjere.

Mnogo je lakše vizualizirati pandemiju i smrt tolikoga broja ljudi, njihovu patnju kao i patnju njihovih najbližih, nastojanja zdravstvenih radnika da prevladaju postojeću krizu, negoli nekoga uvjeriti da su klimatske promjene toliko opasne i zastrašujuće

Dakle, s jedne strane imamo jačanje individualizma, egoizma, mržnje, teorijâ zavjere, nacionalizma, a, s druge strane, iskaze uistinu izuzetne nesebične solidarnosti s drugima u nevolji.

Sve krize izazvane klimatskim promjenama, pandemijom Covida-19 ili, pak, potresom, pogađaju – ne jednakom snagom i jačinom – i gospodarski, pravni, sigurnosni, zdravstveni, obrazovni, kulturni, religijski sustav, i naš osobni (tjelesni i duhovni) život, naše slobode, a time i vjerske slobode.

Stoga ćemo se baviti dvjema međusobno povezanim i za ljudsko društvo opasnim krizama: pandemijskom i klimatskom krizom i njihovim utjecajem na promjene u društvu u kojemu živimo, na ritam društvenog, a time i religijskog života.

Društvene promjene izazvane pandemijskom krizom

”Nemoguće je spriječiti izbijanje virusa, ali se nasuprot tome pandemije mogu spriječiti”. (Larry Brilliant, američki epidemiolog)

Već smo se pomirili da je pandemijska kriza na svjetskoj razini promijenila sve za samo nekoliko tjedana. Promijenila je zapravo cijeli svijet, dovela je do velikih promjena u međunarodnoj politici i u raspodjeli političke i ekonomske moći.

Njenom pojavom u proljeće prošle godine, sve zemlje počele su donositi brze političke odluke kako bi mogle upravljati krizom i kako bi tim odlukama donekle usporile širenje zaraze Covida-19 unatoč spoznaji da se pandemiju ne može pobijediti pojedinačno, da svaka zemlja vodi svoju antivirusnu ”borbu”. Globalno smo društvo i samo tako možemo djelovati.

Na društvenoj razini, s koronakrizom došlo je do velikih promjena: zdravstvena ugroženost, nesigurnost posla, gubitak zarade, smanjena pokretljivost ljudi, usamljenost, kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, među njima i vjerskih sloboda u smislu (ne)obavljanja redovitih religijskih praksa, a ne u smislu zabrane vjerovanja (barem kad je riječ o Hrvatskoj), zatim obiteljski konflikti, nasilje u obitelji nad supružnicima i djecom, preopterećenost svakodnevnim poslovima itd.

S krizom je došlo do zatvaranja državnih granica i smanjenja i civilnog i robnog, zračnog, plovnog, željezničkog, ali i cestovnog prometa, do prekida turističkih i poslovnih putovanja, do drastičnih ograničenja u okviru prostornog, ali i socijalnog distanciranja pa sve do potpunog zatvaranja rada u osnovnoškolskom, srednjoškolskom, ali i u visokoškolskom sustavu. Uz ostalo, prestali su raditi hoteli, restorani, kafići.

Pandemijska kriza dovela je do promjene razmišljanja o mnogim životnim područjima, o transformacijama suvremenih društava. Mnogi putovi su skrenuli s fizičkoga kolosijeka u internetske prostore. Naš odnos prema vremenu se promijenio, odjednom u mnogim sektorima sve može polakše, radno mjesto nije ”Bogom (za)dano”, može se raditi i od kuće, na daljinu.

Zbog parcijalnog pristupa rješavanju krize došlo je do novih međudržavnih zategnutosti, što se može vidjeti u međusobnom odnosu pojedinih članica Europske unije, ali i velikih svjetskih sila: Kine, Rusije, SAD-a i Europske unije, a što se bjelodanim pokazalo upravo sada na distribuciji cjepiva.

Vidimo da su sve zemlje išle za tim da osiguraju cjepiva za građane svojih zemalja. Nismo vidjeli ni jednu zemlju, niti savez zemalja koji su izišli sa zahtjevom da se ta cjepiva jednako raspodijele na cijeli svijet.

Iako svjestan okolnosti u kojima živi, ili baš zbog toga, jedini neumorni i usamljeni, kao posljednji Mohikanac, papa Franjo, kao u pjesmi ”Sivo, sumorno nebo” srbijanskoga pjesnika Vojislava Ilića (1862. – 1894.) ”na umornom kljusetu koje taljige vuče” govori, galami, upozorava da smo na ovoj zemlji bez obzira na boju kože, religijsku, nacionalnu, spolnu pripadnost i životnu orijentaciju svi sestre i braća, da smo svi jednaki u Svevišnjem, da svi trebamo raditi, biti cijenjeni i da svi trebamo živjeti i to – životom dostojnim čovjeka.

S druge strane, zbog nespremnosti i nemogućnosti nerazvijenih zemalja da se uhvate u koštac s pandemijom, u njima je, također, došlo do snažnijih političkih zaoštravanja i sukoba, do pokretanja migracija prema zapadnoj Europi.

Živimo u vremenu velikih društvenih, ekonomskih, političkih, klimatskih, zdravstvenih i religijskih promjena, u vremenu svesvjetske i klimatske i zdravstvene pandemijske krize, ali i dodatno tome živimo kod nas u Hrvatskoj u potresima pogođenom prostoru

Stoga je potpunim zatvaranjem mnogih proizvodnih pogona u svim zemljama, posebno u onim razvijenijim, porasla nezaposlenost, čime su bili pogođeni slabo plaćeni poslovi, a time se povećala i stopa apsolutnog, a ne samo relativnog siromaštva u svijetu, pa i kod nas.

Naime, zbog krize, mnoge bogate zemlje prestale su izvoziti živežne namirnice, dok su one koje su ih uvozile došle u još veću krizu što prijeti da jaz između bogatoga sjevera i siromašnog juga bude sve dublji i širi, na što već gotovo dva desetljeća neprestano u svojim enciklikama upozorava Papa Franjo, i u enciklici Laudato si, a isto i u enciklici Fratelli tutti (Sva braćo).

U spomenutoj enciklici ”O bratstvu i socijalnom prijateljstvu”, papa Franjo iznova skreće pozornost svijeta na stranputice i probleme s kojima se susreće suvremeno čovječanstvo, posebno u nerazvijenim i ratom zahvaćenim područjima i u njoj iznosi svoj san, svoju viziju jednoga novog ljudskog društva koje bi bilo po mjeri svih.

A da je to tako, pokazuje i slučaj pandemije koronavirusa koja, smatra papa Franjo, nije nikakva Božja kazna, nego nas je njezin ”snažni, tvrdi i neočekivani udar prisilio da mislimo na sve ljude umjesto na korist pojedinaca” i time ponovno pozvao ”da razmislimo o svojim životnim stilovima, svojim odnosima, organizaciji društva u kojemu živimo i prije svega o smislu vlastite egzistencije” (OVDJE).

Papa se u ovoj enciklici osvrće i na rastući populizam, pretjerani, uskogrudni, nasilni i agresivni nacionalizam kao i sve okrutniji egoizam zbog čega bi ne samo kršćanske crkve nego i sve religijske zajednice trebale biti onaj ”kritički duh” koji će znati pravovremeno ukazati na opasnosti.

Na osobnoj razini, svjedoci smo da sve ove krize snažnije pogađaju starije osobe. Naime, iako starost nije bolest, s njome ipak sve dolazi: i bolest i nemoć i ostavljenost i osjećaj obiteljskog i društvenog suviška. Starije osobe su ostavljene samima sebi, ne samo zbog toga što najveći dio njih boluje od nekih kroničnih (malignih) bolesti pa prije obolijevaju i umiru, nego i zbog lošijih ekonomskih i socijalnih uvjeta.

Zbog toga krize pogađaju prije one koji nemaju dovoljno za hranu, koji stanuju u neadekvatnim prostorijama, koji rade u lošim radnim uvjetima, koji su društveno izolirani i na rubovima društva, koji su ostavljeni i od vlastite obitelji i društva, koji su siromašni, beskućnici, oni koji se zahvaćeni pandemijom nemaju gdje skloniti na sigurno, koji nemaju nigdje nikoga svoga, kao i oni koji su primorani umrijeti u bolnicama na respiratorima bez igdje ikoga od svojih najbližih (kod nas čak često i bez sakramenta bolesničkog pomazanja, ako su katolici), ili koji su primorani trpjeti hladnoću i snježne vijavice jer im nema tko priteći u pomoć.

Korona je umiranju dala samo završni akord. Oni koji su bolesni – svejedno jesu li stari ili mladi – zbog korone će ranije umrijeti.

Ako je do sada bilo normalno rukovati se s prijateljem i (za)grliti voljenu osobu, sada je to nenormalno, jer je normalnim postalo ne viđati se i ne grliti se, biti distanciran, ne samo socijalno nego i prostorno.

Zbog toga su ljudi, da bi osmislili vlastitu egzistenciju u novonastalim nenormalnim okolnostima, da bi ostali normalni u nenormalnim uvjetima, morali tu novu sasvim nenormalnu situaciju definirati kao ”novu normalnost”.

Inače, da to nisu tako ne samo definirali nego i prihvatili, sve bi bilo besmisleno. Jer, svatko od nas ponaosob tražio je ili još uvijek traži smisao svoga vlastitog prilagođavanja, smisao svoje vlastite egzistencije u postojećim uvjetima.

Nekome je to snalaženje i prihvaćanje novih okolnosti išlo bolje, nekima lošije. Neki su, nažalost, kao nedavno ona plemenita liječnica u Zagrebu, smisao vlastite egzistencije našli u samoizvršenoj nasilnoj smrti.

Dojam je da ljudi sve teže podnose živjeti i raditi u uvjetima koji su nametnuti zbog pandemije pa na vidjelo izlaze i neke naše tradicionalno loše navike.

Među kojima je ona naša hrvatska specifičnost – nasilje u obitelji. Prema podacima MUP-a RH, u Hrvatskoj je u prošloj 2020. godini u prvih devet mjeseci zabilježen porast kaznenih djela nasilja u obitelji za 43,4 posto u odnosu na isto razdoblje 2019. godine.

Uz sve to, potrebno je reći da nam je pandemija otvorila oči kako bismo postali svjesni toliko snažne svesvjetske međusobne ne samo ekonomske i financijske globalizirane isprepletenosti nego i globalizirane isprepletenosti na individualnim razinama, posebno na razini društvenih mreža.

S jedne strane imamo jačanje individualizma, egoizma, mržnje, teorijâ zavjere, nacionalizma, a, s druge strane, iskaze uistinu izuzetne nesebične solidarnosti s drugima u nevolji

Uz to, svjedoci smo da se bez zdravstvenoga sustava na razini države probleme ne može tek tako riješiti, kao ni bez znanosti.

Pojava cjepiva u novije vrijeme na vidjelo je iznijela i na drastičan način pokazala jednu toliko poznatu istinu: kapitalističku neetičnost.

Na sceni je, kako je upozorio glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, vakci-nacionalizam koji bi mogao usporiti oporavak od ove opake bolesti jer ”neke zemlje dogovaraju dodatnu kupnju sa strane, nabavljaju više nego što je potrebno”.

Bogate zemlje čine sve da podmire svoje potrebe, ne gledajući na potrebe siromašnih zemalja koje su, kao u Isusovoj prispodobi, prisiljene kupiti mrvice sa stola bogatih.

Na djelu je, ustvrdio bih, moralni pad zapadnoeuropske civilizacije izgrađene na kršćanstvu.

Upravo sada, nakon utrke oko cjepiva kao sredstva za održanje gole egzistencije, sve religijske zajednice trebale bi dići svoj glas i reći da to nije poruka svetih knjiga, nego da je to poruka kapitala, poruka kapitalističke nezajažljivosti i gramzivosti za dobitkom, za zaradom, poruka da živjeti i preživjeti trebaju samo oni koji su bogati, koji imaju, koji su bijele puti, poruka da u ovome ”novom normalnom” svijetu ni potpisani ugovori više ne vrijede, a da o solidarnosti, supsidijarnosti, pomoći najsiromašnijima i ne govorim.

Na te uglađene kršćanolike Europljane i Amerikance mogle bi se primijeniti riječi Isusa Nazarećanina koje je on svojedobno uputio pismoznancima i farizejima, rekavši im u lice: ”Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.” (Mt 23,27-32)

Međutim, korona kao i svaka druga iznenadna nevolja može biti pročišćujuća, oslobađajuća i stoga bismo rekli da nam je na neki način ”dobrodošla”.

Tjera nas da promišljamo što je to bilo ne samo na razini čovječanstva (koliko su posljedice ljudskog djelovanja na razaranje okoliša i na klimatske promjene doprinijeli širenju novoga soja virusa Sars CoV-2 koji uvjetuje bolest COVID-19) nego i da promišljamo koliko smo u svome osobnom ponašanju, posebno u odnosu na prirodni okoliš, na odlaganje smeća, doprinijeli da se i u našem okruženju mogla pojaviti ovakva epidemija.

S druge strane, trenutno vrijeme (samo)izolacije postalo je iznenada i vrijeme ogromnih šansi, vrijeme lijepih susreta u obitelji i međusobnog ponovnog upoznavanja supružnika pa i do baby booma u nekim mjestima, ali i do velikih mogućnosti, što se ogleda u našemu svakodnevnom prilagođivanju novim okolnostima, ”novoj normalnosti” – jer druge zapravo i nemamo – u kojoj tražimo nova i do sada neupotrijebljena rješenja.

Ovo je vrijeme izuma u prilagodbi preživljavanja. I uistinu, to se i zbilo u mnogim područjima, posebno u sferi proizvodnje lijekova, hrane i higijenskih potrepština.

Da nije bilo ove pandemije, ne bismo uopće imali potrebu isprobati mogućnost nastave na daljinu niti rada na daljinu u poduzećima, posebno u državnim institucijama. Pa tako ni mogućnost održavanja ove naše skupštine na daljinu.

Međutim, unatoč svemu, nada i dalje postoji. Kao i ranije, tako se ljudi i danas nadaju da će sve ovo proći i da će ćemo se uskoro vratiti u ranije normalno stanje.

Klimatske promjene i njihov utjecaj na promjene u društvu

Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će klimatske promjene u razdoblju od 2030. do 2050. uzrokovati godišnje smrt 250.000 ljudi, što u ukupnom zbroju iznosi 5 milijuna ljudi

Klimatske promjene su stvarnost od koje ne možemo pobjeći. One već sada u bitnome utječu na naše živote, na naše zdravlje, ali i na našu osobnu i društvenu sigurnost. Prema predviđanjima stručnjaka, one će imati ”golem učinak na svjetski krajolik i razine mora”.

Ekološki problemi koji sežu u doba početka industrijske revolucije, u drugu polovicu 18. stoljeća, nikada se u tolikoj mjeri nisu umnožili kao u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća.

U navedenome razdoblju moderno društvo je svojim sve snažnijim i bržim tehničkim i tehnološkim napretkom počelo ugrožavati sebe i svoj opstanak. O tim problemima govori se već godinama, ali se, unatoč nimalo lijepim predviđanjima, ne čini gotovo ništa na uklanjanju njihovih uzroka.

Iako je od prvih upozorenja Ujedinjenih nacija iz 1979. godine o postojanju i širenju antropogene klimatske krize i o potrebi djelovanja u njezinu prevladavanju prošlo punih 40 godina, nismo se pomakli daleko od toga upozorenja, niti ćemo se – kako stvari stoje – još dugo pomaknuti, unatoč globalnom tzv. Pariškom sporazumu o klimi postignutom 12. prosinca 2015. u Parizu koji je potpisalo 195 zemalja svijeta i postavljenom cilju da u razdoblju od 2020. pa nadalje globalno zatopljenje treba ograničiti na razini ”znatno manjoj” od 2 °C.

Razloge takvome, rekli bismo, nonšalantnom odnosu prema klimatskim promjenama, možemo naći u djelu velikoga njemačkog sociologa Niklasa Luhmanna ”Ekološka komunikacija” (Ökologische Kommunikation) iz 1986. godine u kojoj on navodi da su ekološki problemi uvijek pratili sociokulturnu evoluciju tijekom koje društvo nije uvijek reagiralo na svaku promjenu u svojoj okolini, nego se selektivno određivalo.

Ako je i reagiralo, nije reagiralo planski, nego stihijski, samorazumljivo. Kao na primjer sada kada se ”zahvaljujući” koronakrizi kao i stupnjevanom ili, pak, potpunom zatvaranju, u nekim državama prvi put nakon 1970-ih, zrak počeo polagano čistiti: u gradovima i na cestama bilo je manje vozila i manje buke toliko da su se divlje životinje počele vraćati u svoja ranija staništa.

Potrebno je u razmatranju ove teme poći od postavke da društvo, mijenjajući svoju okolinu, mijenja i uvjete svoga daljnjeg opstanka. Činjenica je da je društvo pogođeno rezultatima, odnosno posljedicama svoga zahvata u prirodni okoliš.

Pri tome se, smatra Luhmann, misli na sljedeće segmente:

1. Potrošnja nenadoknadivih resursa (nafta, plin) kao i zamjenski artikli koje društvo proizvodi;
2. Reduciranje bioraznolikosti kao pretpostavke daljnje biološke evolucije (izgradnja hidroakumulacija i atomskih centrala, izumiranje vrsta, itd.);
3. Evolucija novih uzročnika bolesti koje se ne može liječiti. Nekih bolesti ranije nije ni bilo, ili se za njih nije znalo. Bez obzira na snažni razvitak medicinskih znanosti nije moguće pronaći lijekove za sve trenutno neizlječive bolesti, niti je moguće smanjiti broj bolesti;
4. Problemi svakovrsnoga zagađivanja okoliša;
5. Prenapučenost zemlje kao jedan od velikih problema suvremenoga društva (Luhmann, 1990:11).

Uz to, značajka ove klimatske krize je da njezine posljedice nisu ni vremenski ni prostorno ni društveno pravedno raspodijeljene. Reagira se tek onda kada se i ako se nešto dogodi. Prije nikako. Kao i u slučaju koronakrize.

Kako vam je poznato, prije pandemijske krize vođene su velike diskusije o klimatskim promjenama, o ulogama nekih zemalja u zagađivanju okoliša. Te diskusije bile su jako zastupljene u političkoj agendi mnogih zemalja, posebno nakon potpisivanja već spomenutog Pariškoga sporazuma.

Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će klimatske promjene u razdoblju od 2030. do 2050. uzrokovati godišnje smrt 250.000 ljudi, što u ukupnom zbroju iznosi 5 milijuna ljudi.

Temeljem tih podataka Russel Norman iz Greenpeacea postavlja očekivano pitanje: ”Zašto globalni odgovor na klimatsku krizu u usporedbi s onim na koronavirus izgleda kao utrka kornjače i zeca?”

Odgovor bi mogao biti u činjenici da su klimatske promjene vijest već preko četrdeset godina i da su se na nju ljudi već navikli. O njima se sustavnije počelo govoriti krajem osamdesetih godina, a o koronavirusu govori se ni punu godinu dana, pa je stoga govor o koroni aktualniji negoli govor o klimatskim promjenama, iako one svojim djelovanjima dovode do snažnijih društvenih, političkih i gospodarskih promjena u mnogim zemljama svijeta.

”Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.” (Mt 23,27-32)

Uz to, on zaključuje da ”ljudski mozak nije kreiran tako da lako reagira na velike prijetnje koje sporo napreduju”. Umjesto da reagiramo odmah, ljudi će se radije skloniti dok opasnost ne prođe.

Drugo, klimatske promjene u međuvremenu su veoma politizirane, posebno u zemljama u kojima naftne kompanije igraju važnu ulogu i koje nisu spremne na gubitke do kojih bi došlo smanjivanjem stope emisije ugljika.

I ne samo to, oni kao, npr., tvrtke braće Koch u SAD-u troše ogromne količine novaca, preko 70 milijuna dolara godišnje, za financiranje desničarskih skupina, ali i za širenje shvaćanja da je govor o klimatskim promjenama čista suvremena mitologija.

Naime, tvrdili su da se svjetska temperatura povećavala u vremenu između 700. i 1300. godine i da je tada ponovno pala pa da je sadašnje zagrijavanje zapravo jedan od uobičajenih prirodnih ciklusa zagrijavanja i hlađenja Zemlje.

Međutim, znanstvenici su potvrdili tvrdnje svjetskih klimatologa da se ”naš planet zagrijava brže nego ikada u posljednjih 2.000 godina” i da one ”uistinu nemaju svog povijesnog prethodnika pa ni prirodni uzrok”.

Ranije klimatske promjene bile su vezane za obilne vulkanske aktivnosti kao i alpske ledenjake, dok se sadašnje klimatske promjene posebno sve brže zagrijavanje planeta Zemlje veže uz industrijsku revoluciju u 19. stoljeću.

U tome smislu trenutne klimatske promjene rezultat su i posljedica ljudskoga djelovanja u posljednja dva stoljeća. Temelje za takvu tvrdnju nalaze u činjenici da su ranija toplija i hladnija razdoblja zahvaćala određena područja Zemlje, ali nikada kao sada nisu bila ”demokratski” jednako raspoređena i zahvaćala cijeli planet.

Prema riječima Marka Maslina, klimatologa sa Sveučilišta u Londonu, svjetska klima se tijekom posljednjih 2.000 godina ”istovremeno mijenjala jedino u posljednjih 150 godina kada se zagrijalo više od 98 posto površine planeta”.

Rezultati izneseni u njegovu članku ”Klimatska kriza nema prirodni uzrok” trebali bi konačno zaustaviti one koji niječu klimatske promjene i tvrde kako je trenutno globalno zatopljenje dio prirodnog klimatskog ciklusa.

No unatoč činjenici da zbog klimatskih promjena mnogi ljudi gladuju, i to u zemljama koje su najmanje krive za suše, oluje i poplave, ipak klimatskim promjenama nije dana toliko velika važnost. O njihovoj važnosti i njihovim posljedicama počelo se sustavnije govoriti tek u posljednjih nekoliko godina.

Bit će, stoga, i dalje potrebno ograničiti povišenje temperature na ispod 2 stupnja. Pretpostavlja se da bi do kraja ove godine bilo potrebno donijeti na razini Europske unije zakon o zaštiti klime. Ali pitanje je, je li Europska unija spremna preuzeti veću odgovornost na globalnoj razini u borbi protiv klimatskih promjena? (OVDJE)

No hoće li do toga i doći u ovoj godini, teško je reći.

Zaključak

Mnogo je lakše vizualizirati pandemiju i smrt tolikoga broja ljudi, njihovu patnju kao i patnju njihovih najbližih, nastojanja zdravstvenih radnika da prevladaju postojeću krizu, negoli nekoga uvjeriti da su klimatske promjene toliko opasne i zastrašujuće.

I to unatoč tako i toliko velikim sušama, olujama, poplavama, sječama šuma, otapanju ledenjaka, podizanju razine mora. Jednostavno, na bolesničkim krevetima nećemo vidjeti listić na kojem piše da je netko tu zbog ovih ili onih posljedica uzrokovanih klimatskim promjenama.

Stoga, ne bude li svijet u sljedećih deset godina poduzeo značajne mjere u smanjivanju emisije CO2 i stakleničkih plinova, ne piše nam se dobro.

Pretpostavlja se da bi do kraja ove godine bilo potrebno donijeti na razini Europske unije zakon o zaštiti klime. Ali pitanje je, je li Europska unija spremna preuzeti veću odgovornost na globalnoj razini u borbi protiv klimatskih promjena?

Također, ne budemo li se i mi osobno drukčije ophodili s prirodom i njezinim procesima, u budućnosti ćemo se susretati s još težim oblicima pandemije, ali i klimatskih promjena.

Ne mirimo se, stoga, s postojanjem i širenjem klimatske krize koja je u mnogo čemu gora od pandemijske i čiji rizici su za opstojnost ljudskoga roda puno veći i opasniji, jer unatoč potpisanom Pariškom sporazumu o klimi iz 2015. ne vidimo da je na pomolu neka žurna i sveobuhvatna politička akcija u njezinu ovladavanju.

Ono što bismo iz ove pandemijske kao i iz klimatske krize trebali naučiti jest važnost ljudskog ophođenja s prirodom. Jer ni pandemija ni klimatske promjene nisu prirodni događaji. Oni su posljedice čovjekovog djelovanja, čovjekovog udara na Prirodu.

Mi smo stoga kao geslo ovogodišnje skupštine stavili iskaz:

Čuvajmo okoliš. U njemu je izvor zdravlja!

I neka bude tako, ili u prijevodu: AMEN.

Dakle, čuvajmo okoliš i budimo zdravi.

Hvala vam svima na pozornosti!

Bili zdravi, veseli, druželjubivi, solidarni i radoholičarski raspoloženi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora