Kočani kao ogledalo vlastitog sustava

U mitovima, trojanski konj dolazi izvana. U stvarnosti, on se gradi iznutra — pažljivo, godinama, dasku po dasku, i to najčešće od strane onih koji su zakonski ovlašteni čuvati vrata kroz koja će on ući.

Tragedija u Kočanima, u kojoj su izgubljeni deseci života, nije bila ni iznenadna, ni izvanredna. Ona je, pravno i institucionalno gledano, posljedica niza propusta koji su sustavno normalizirani.

U društvima poput našeg, gdje su procedure često formalnost, a odgovornost relativna, ono što se dogodilo u tom nesretnom klubu bila je eksplozija svega onoga što već dugo tinja ispod površine: kombinacija neefikasnog nadzora, regulatorne šutnje i pravne nevoljkosti da se zakon dosljedno provodi.

Da budemo precizni: prema informacijama koje su dostupne, klub nije imao odgovarajuće dozvole, koristio je pirotehnička sredstva u zatvorenom prostoru bez evakuacijskog sustava, i bio je prekapacitiran.

No to je tek površina.

Ono što slijedi jest pitanje tko je sve bio svjestan tih okolnosti — i odlučio ništa ne poduzeti. Zato je korisno podsjetiti se da su najopasniji trojanski konji upravo oni koji se predstavljaju kao “redovna procedura”. Oni ulaze kroz institucije koje ne znaju, ne žele ili ne smiju reći “ne”. I kada jednom uđu — nije važno tko je na vlasti, jer struktura ostaje ista.

Zakon o kaznenom postupku: Pravda da, ali u okviru procedure

Pritisak javnosti nakon ovakve tragedije je razumljiv. Ali pravosuđe ne bi smjelo djelovati pod emocionalnim impulsom, baš kao što kirurg ne bi smio operirati u afektu. Ako država želi odgovornost — a mora je htjeti — onda ona ne može biti brza, površna i populistička.

Već smo dovoljno puta vidjeli kako spektakularna uhićenja završavaju pogrešnim presudama koje zatim padaju pred Europskim sudom za ljudska prava, zbog proceduralnih propusta ili isforsiranih priznanja. Kazneni progon nije predstava. On je temelj demokratskog poretka, koji traži disciplinu, zakonitost i institucionalnu hladnokrvnost.

Prema Kaznenom zakoniku, postoji više osnova za pokretanje istrage: izazivanje opće opasnosti, zlouporaba službenog položaja, pa čak i smrt iz nehaja. No optužnice neće biti dovoljne ako ne budu vodile do pravomoćnih, zakonitih i nepristranih presuda. U protivnom ćemo ponovno imati ciklus očekivanja, razočaranja i — što je najopasnije — normalizacije nepravde.

Mediji također moraju shvatiti svoju ulogu. Izvještavanje nije kazneni progon. Ono ne smije prejudicirati krivnju, narušiti presumpciju nedužnosti ili imenovati osumnjičenike bez zaštite njihove privatnosti, niti poticati narativ koji zamjenjuje institucije javnim mišljenjem. Jer ako se dopustimo toj logici, sudsku dvoranu lako zamjenjuje ulica, a zakon zamjenjuje gnjev.

Ovdje se otvara prostor za obnovljenu ideju neovisnog javnog tužitelja. Ne u formi koja je već isprobana — i iznevjerena — kroz Specialno javno tužiteljstvo (SJO), nego kao stabilan mehanizam izgrađen unutar postojećeg tužiteljskog sustava, s jasnim garancijama neovisnosti i institucionalne kontrole.

Takav model — ne spektakularan, nego održiv — omogućava pravosuđu da reagira neovisno, ali unutar zakonski stabilnog i dugoročno održivog okvira. On se ne temelji na karizmatičnim osobama, već na sustavu otpornih procedura. I što je još važnije — on izbjegava stvaranje pravosudnih “otočića izuzetka” koji, kada potonu, povuku za sobom cijeli institucionalni ugled.

Zato kazneni progon mora biti precizan, strpljiv i hladan. Ne zato što žrtve ne zaslužuju pravdu — već upravo zato što ju zaslužuju u punom pravnom smislu te riječi.

Solidarnost nije deklaracija, već djelovanje

U trenucima krize lako je zatvoriti se u defanzivu. Institucije su izložene opravdanoj kritici, povjerenje građana je poljuljano, a emocije snažne. Ipak, unatoč svemu, ono što zaslužuje tiho, ali duboko priznanje, jest reakcija međunarodnih i regionalnih partnera. Nisu samo ponudili riječi podrške — došli su, pomogli, izvijestili i preuzeli odgovornost zajedno s nama.

Medicinske ustanove iz susjednih zemalja primile su najteže ozlijeđene, pružile im njegu u trenucima kada su domaći kapaciteti bili na granici. Forenzički stručnjaci i krizni menadžeri iz regije stigli su odmah nakon tragedije, ne tražeći pozornicu, već jasno pokazavši što znači institucionalna solidarnost u praksi.

U takvim okolnostima, prihvaćanje pomoći nije slabost, već pokazatelj institucionalne zrelosti. Susjedi koji se i sami bore s vlastitim izazovima došli su ne zato što je to njihova dužnost, već zato što razumiju da sigurnost, povjerenje i odgovornost nemaju granice.

Ako europski projekt išta znači, onda znači upravo to: suradnju ne kao akt ovisnosti, već kao izraz zajedničke odgovornosti.

Makedoniji danas ne treba zatvaranje unutar nacionalnih okvira, već otvorenost prema partnerstvu, uvidima i zajedničkoj izgradnji sustava koji više neće zakazivati kad je najpotrebnije.

Kočani ne smije ostati samo simbol boli, nego mora postati polazište za institucionalnu refleksiju, pravni integritet i političku volju za promjenom. Trojanski konj već je unutra. Sada je pitanje: hoćemo li ga prepoznati — i konačno prestati hraniti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tehnofeudalizam: Tko vlada internetom, vlada svijetom
    •  Kako mladi Gruzije oživljavaju europske ideale
    •  Snalaženje kroz labirint nepravednih osuda
    •  Pravda za mrtve žene čije su priče ostale neispričane
    •  Zašto Europski uhidbeni nalog treba temeljitu reformu
    •  Zaštita prava i dobrobit građana u kaznenom pravu od AI
    •  Prvi puta u nas stručno razgovaramo o cyber-traffickingu
    •  Vrijeme je da porazgovaramo o pogrešno osuđenima u Hrvatskoj
    •  Obvezno cijepljenje za početnike

> Svi tekstovi ovog autora