Kotromanovićeva i moja istina

U galeriji MORH-a “Zvonimir” u Zagrebu, u sklopu obilježavanja 20. obljetnice akcije ”Oluja” otvorena je izložba “Hrvatski ratni plakat u Domovinskom ratu”, izvijestio je Večernji list u ponedjeljak. Tom je prilikom ministar obrane Ante Kotromanović kazao: ”Dobro je da se svi podsjetimo da Hrvatska niti je željela rat, niti je tražila rat. A dobila je jedan brutalan rat. Sada smo pogledali te plakate koji su nas stvarno vratili u sjećanje od Vukovara do Dubrovnika”.

Dodao je kako smatra da “određeni ljudi” trebaju razmisliti prije nego što daju izjave o karakteru ”Oluje”.

”Hrvatska je doživjela brutalnu agresiju od jedne brutalne politike. Nažalost, ta se agresija preselila u Bosnu i Hercegovinu i na Kosovo. Moraju razmisliti o njihovim ciljevima i o njihovoj poniznosti”, poručio je ministar i dodao kako smo i “mi malo u Hrvatskoj zaboravili što se događalo ’91. godine”.

”Samo za primjer, moje selo je bilo kompletno uništeno i zapaljeno. 30-ak ljudi je ubijeno, a sada ljudi nas prozivaju. Mi smo se branili, naprosto smo se branili”, zaključio je Kotromanović.

Sve ja to dobro razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi tridesetak sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome ratu palili kuće i rezali grkljane. A znam o čemu govori Ante Kotromanović jer sam u ovome ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci. Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi Kotromanovićevo ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmatinske zagore i što nisam bio alkar ne znači da ne mogu stati u ratne čizme ili civilne patike umirovljenoga stožernog brigadira i ministra Kotromanovića

Za one koji ne znaju, Kotromanović je rođen u selu Potravlje koje se nalazi u podnožju planine Svilaja, uz samu obalu jezera Peruča, negdje na pola puta između gradova Sinja i Vrlike. Pripada općini Hrvace.

Razumijem ogorčenje ministrovo. Njegov kraj je naseljen još u starom vijeku. Nastavali su ga Iliri. Kršćanstvo je rano došlo u te krajeve, o čemu svjedoči starokršćanska bazilika s grobovima od koje su danas samo ostaci. Nalazi se na lokalitetu Grudina. U selu se nalaze ruševine srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog grada Potravnika (drugo ime: Travnik) koji je u narodu poznat kao Bićin grad, odnosno Kotromanić kula. Prvi mu je spomen iz 1371. godine.

Agresori su rujna i listopada 1991. okupirali taj kraj i zapalili 90% kuća te župe, dvije škole i sve katoličke crkve. Hrvati su tad bili prisiljeni napustiti svoje domove, te su izbjegli ili bili prognani.

Sve ja to dobro razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi tridesetak sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome ratu palili kuće i rezali grkljane. A znam o čemu govori Ante Kotromanović jer sam u ovome ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci. Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi Kotromanovićevo ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmatinske zagore i što nisam bio alkar ne znači da ne mogu stati u ratne čizme ili civilne patike umirovljenoga stožernog brigadira i ministra Kotromanovića.

Problem današnje 20. obljetnice ”Oluje”, dakako, nije u tome što se ona morala dogoditi kao posljedica agresije protiv koje sam se i ja, 1991. i 1992. borio kao vojnik u 4. brigadi generala Ive Jelića (ovo namjerno tako pišem, jer se nikako ne mogu poistovjetiti sa zločinima nekih pripadnika te brigade, koji su se dogodili jer je 1992. Jelić maknut kao zapovjednik odlukom nacionalista). Problem percipiranja ”Oluje”, a zatim i problem zbog kojeg nas proziva ministar Kotromanović manje leži u vojnim i političkim prilikama iz 1991. (pa bi se mogla koja kazati o tome da ”nismo željeli” ili ”tražili rat”), a više u onome što se dogodilo nakon sjednice održane 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice; ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji: ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine). Tko je čista srca shvatio bi što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali i kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće.

Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice; ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji: ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine). Tko je čista srca shvatio bi što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće

Da su naredili paljenje kuća i sela te ubijanje staraca, ja nikada nisam rekao, pa ne govorim ni sada.

Na Brijunima Franjo Tuđman jasno kaže i da mu operacija i odlazak Srba trebaju ne samo kako bi se riješio problem ”Sjevera” i ”Juga” (UN-ovi tadašnji sektori) već ”da krojimo hrvatske granice u Bosni i Hercegovini”. Tada, naime, Tuđman još fantazira s Gojkom Šuškom uoči tvrdih pregovora s Miloševićem, konačnih, valjda.

Nakon dvadeset godina, nažalost, ja i dalje moram ponavljati što sam vidio: namjerno paljenje i sustavno razaranje srpske imovine, što je hrvatska policija, da je željela i da je imala Tuđmanove i Jarnjakove zapovjedi, mogla spriječiti, ali nije jer je politika HDZ-a i hrvatske Vlade tada bila sublimirana u šovinističkim riječima Franje Tuđmana iskazanim u Kninu (”Vlak slobode”, 26. kolovoza 1995., glave su, naime, tada već trebale biti hladne): ”… ali evo koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. (Pljesak) … Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće. (Pljesak)”

Zašto se palilo i kralo? Jer je poruka bila: Ne želimo vas ovdje nikada više!

O tome sam razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom, koji je teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve. Sutra ćete u našoj rubrici Književni ogledi moći pročitati moje zapise nakon ”Oluje”, ali sada moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući barbarizam, kako vlasti tako građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren.

Od tada sam odlučio biti Hrvatom i kršćaninom na sasvim drugi način.

I to je ono što pokušavam ovdje objasniti ministru Kotromanoviću.

Jer pored njegove istine mora moći suživjeti i moja. On, koji je stavio svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti ono što otprilike govori bivši hrvatski predsjednik i čelnik političke stranke Naprijed Hrvatska – Progresivni savez Ivo Josipović: da Hrvatska treba proslaviti ”Oluju” s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu.

”Proslava ‘Oluje’ treba biti takva da možemo reći kako smo nakon pobjede u ratu pobijedili i u miru. Pod tim mislim da ‘Oluju’ treba slaviti kao važan dan naše povijesti, uz pruženu ruku i onima koji su bili na drugoj strani”, rekao je Josipović u intervju objavljenom u ponedjeljak u banjolučkim Nezavisnim novinama.

Naime, da je ”Oluja” bila povijesni događaj i oslobođenje tijekom kojeg su stradali i mnogi sugrađani Srbi. ”’Oluja’ mora slaviti mir, biti dan kada ćemo slaviti pobjedu i naše branitelje, ali i odati počast svim nevinim žrtvama”, pojasnio je bivši hrvatski predsjednik.

Jer pored njegove istine mora moći suživjeti i moja. On, koji je stavio svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti ono što otprilike govori bivši hrvatski predsjednik i čelnik političke stranke Naprijed Hrvatska – Progresivni savez Ivo Josipović: da Hrvatska treba proslaviti ”Oluju” s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu

Meni sve dok ministar Kotromanović ne prihvati potrebu da pored istine o paljenju njegova rodnog sela mora moći egzistirati činjenica o paljevini, recimo, jer sam to najprije vidio, svih srpskih kuća između Drniša i Knina ne preostaje nego da postanem eho žrtava: ”U našoj javnosti, u istupima predstavnika države i društva ni nakon dvadeset godina nema spomena na historijsko stradanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti kao ni iskaza moralne i istinske pravne odgovornosti za zločine koji su tokom i nakon ove akcije počinjeni”.

Gospodine ministre, imate pravo kao netko tko je oslobađao Hrvatsku na ponos i na našu zahvalnost. Ali kao političar imate obavezu da budete istinoljubivi, pravedni i širokogrudni. Toliko biste smjeli i trebali sebi priznati pred likom Gospe Sinjske:

Nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od strane onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od strane onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.

Sretna vam godišnjica, poštovani Ante.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora