Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!

U zemlji Hrvatskoj, duboko podijeljenoj, u zemlji u kojoj se svi svađaju, a malo tko nešto poduzima, u zemlji histerične kakofonije ZA i PROTIV svega i ničega, koja prigušuje sve jače kruljenje želudca i zasjenjuje očaj sve brojnije vojske željne dostojnijeg života, loptanje, pa i ono vrlo važno, nogometno, svakodnevno gubi bitku u sudaru s egzistencijalnim pitanjima, a mnoge sitnice, pa i krupnice što nam ih svakodnevno servira najpopularnija igra na planetu ne padaju samo u drugi plan nego ostaju i nedodirnute.

 

Tako je nekako, bez ikakva javnoga odjeka, bila pa prošla odluka novoizabranoga glavnog i odgovornog čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije Nike Kovača da neće mijenjati svoju gastarbajtersku salzburšku adresu, nego će u tišini i miru Mozartova grada pokušati skladati partituru koja će hrvatskome navijačkom korpusu priskrbiti radost nastupa na Svjetskom prvenstvu dogodine u Brazilu, a hrvatskoj nogometnoj kući stotinjak milijuna kuna, bez kojih Davor Šuker, osjetljiv na valute svih vrsta, drži nezamislivim opstanak nogometa u Hrvata.

 

Zamislite da Roy Hodgson, današnji izbornik engleske reprezentacije, poželi da, poput našega Kovača, kontemplira o svom poslanju u nenarušenome miru izvan domovine, negdje s druge strane La Manchea, dovoljno daleko od engleske javnosti i bezbroj pitanja agresivnih i nemilosrdnih tabloida!? Pa istoga bi ga trena utopili u čaši vode!

 

Dakako, rekli bi nogometni dušebrižnici, ali i fenomenolozi koji smatraju da loptanje nacionalne momčadi na globalnoj smotri ipak može umnogome poboljšati stanje čak i do gole kože opljačkane, isisane, ovršene i nezaposlene nacije, ako cilj opravdava sredstvo, neka Niko Kovač svoje nacrte riše u Austriji, neka sa svojim suradnicima komunicira preko Skypea, a s javnošću opći preko mobitela. No prvi igrač gastarbajter u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji trebao bi nakon odlučujućih utakmica za SP s Islandom, koje su ionako pred vratima – pa izbornik sada vrijeme provodi uglavnom na terenu, pokušavajući od Madrida, preko Münchena i Londona do Kijeva povezati popucale niti indisponirane nacionalne momčadi – dakle, Kovač bi trebao preispitati svoju odluku da Hrvatsku iduće dvije godine vodi iz Salzburga.

 

Ni Šveđaninu Erikssonu, ni Talijanu Capellu, a oni su ipak mnogo veći trenerski mačci od šegrta Kovača, nikad nije palo na pamet biti izbornikom Engleske, a živjeti u Stockholmu ili Milanu. Niti bi im to na Otoku itko dopustio niti bi im to tolerirao jer biti izbornikom Gordoga Albiona, ravno je dužnosti premijera s obzirom na važnost nogometa u engleskoj kulturi, a zbog nemjerljivog patriotizma te emocija, strasti i interesa što prelama u sebi. Biti izbornikom engleske reprezentacije, znači biti 24 sata na dan izložen intenzivnom javnom interesu i preispitivanju. I to ne samo odluka vezanih za nogometno polje nego i privatnoga života, sklonosti i navika.

 

Sve to, ali ipak u mnogo manjoj mjeri jer hrvatski mediji, sve i kad bi htjeli, ne znaju biti brutalni kao britanski, Niko Kovač poželio je izbjeći. Iskreno i naivno to je i priznao, odajući da se ne namjerava preseliti iz Salzburga ni u Zagreb ni u Split. Ni igdje drugdje u Hrvatsku, premda mu je dodijeljena jedna od važnijih i istaknutijih dužnosti u ovoj zemlji. Važna i istaknuta ne zato što će istinski riješiti i jedan jedini problem milijuna ljudi s milijun problema, nego je važna i istaknuta zato što na poseban način tangira milijune, posljedično ih bacajući u trans ili u očaj.

 

Nije li Kovačeva odluka da izbornički mandat odradi kao gastarbajter – ostajući s obitelji živjeti u Salzburgu, gdje živi od 2006. – osim pretjeranog traženja mira i(li) pretjerane komocije, umnogome i manjak profesionalnosti spram važnoga posla, pa i manjak pristojnosti i poštovanja spram vojske navijača čiju tešku egzistencijalnu sudbinu ionako ne dijeli, ali može bar na određeno vrijeme dijeliti komadić istoga neba i podneblja? Pa stoički otrpjeti stotine tisuća narodnih izbornika i kakofoniju njihovih prigovora i zagovaranja te pokušati biti, baš kao što je donedavno bio punokrvni sportaš i lider na terenu, istinski svjetionik u mraku naše nogometne svakidašnjice, na svakom koraku prokazivati menadžerske ucjene i reket, oduzimati svojom riječju i pojavom prostor nasilnima i vulgarnima, promicati fantaziju igre i fair playa, te djelom i primjerom sada i ovdje, nikako ne ondje, nekad i negdje, ujediniti i senzibilizirati deprimirane navijače, čiju potporu, bez koje sve nije samo mnogo teže nego i besmisleno, upravo on sam zaziva otkako su ga Šuker i Mamić postavili za izbornika.

 

Slavenu Biliću smo, osobito u vrijeme njegova drugoga izborničkog mandata, često zamjerali potpunu medijsku izolaciju pozivajući ga da govori i propovijeda za dobrobit i slavu nogometa jer dok pametan govori, budala možda zašuti. No Bilić se sve teže odvaživao na medijske istupe pa je cijelu nogometnu scenu zauzeo Mamić vulgaris, zgađujući nam malo-pomalo nogomet u našem klubu, pa nogomet u našem gradu, pa nogomet u našoj državi, te naposljetku i nogomet državne reprezentacije, a i reprezentaciju kao takvu.

 

Kod nas ni jedan nogometni poslenik, ni jedan novinar, nitko nije smatrao uopće važnim bar upitati se priliči li da hrvatski nogometni izbornik, k tome još i Hrvat, za svoga izborničkoga mandata živi u drugoj zemlji

 

Naravno, Niko Kovač nije mesija koji će hrvatski nogomet prevesti u kraljevstvo Božje, ali bi, bar za početak, mogao postati hrvatski izbornik s prebivalištem u Hrvatskoj. Preuzimajući prije godinu i pol rusku nogometnu reprezentaciju, Fabio Capello nije dvojio gdje će prebivati: ”Odlučio sam živjeti u Moskvi da bih mogao razumjeti mentalitet Rusa te da bolje osjetim senzibilitet vremena u kojem žive.”

 

Makedonci su i prije nego što su počele kvalifikacije za SP u Brazilu, otkazali Velšaninu Johnu Toshacku jer se odbio preseliti u Makedoniju dok vodi makedonsku momčad. Zamislite da Roy Hodgson, današnji izbornik engleske reprezentacije, poželi da, poput našega Kovača, kontemplira o svom poslanju u nenarušenome miru izvan domovine, negdje s druge strane La Manchea, dovoljno daleko od engleske javnosti i bezbroj pitanja agresivnih i nemilosrdnih tabloida!? Pa istoga bi ga trena utopili u čaši vode!

 

Kod nas ni jedan nogometni poslenik, ni jedan novinar, nitko nije smatrao uopće važnim bar upitati se priliči li da hrvatski nogometni izbornik, k tome još i Hrvat, za svoga izborničkoga mandata živi u drugoj zemlji. Je, istina, nije Salzburg daleko – a što je uopće danas daleko? – je, istina je, sve je to Europska unija, istina, postoji i internet i videoveza i Skype i sva sila tehničkih čudesa da bi se lako moglo nogometno operirati i sa svemirske postaje. Ipak, ne bi bilo loše kad bi Kovač mjesto na Marsu prepustio, recimo, Zdravku Mamiću, a on se spustio među Hrvate pa da za početak vidi ima li ikakve šanse njegov njemački mentalitet koji namjerava nametnuti nogometnoj Hrvatskoj.

    •  Hvala, gospodine Hrabar
    •  Ivek se oprašta s Igrama
    •  Teorije Schumijeve nesreće
    •  Neumrli Žarko, Boris i Luka
    •  Niko Kovač, lider kojeg vole
    •  Brazil kao početak i kraj
    •  U ime nogometa - roblje
    •  Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
    •  Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
    •  Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu

> Svi tekstovi ovog autora