Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam

Pokušati rekonstruirati povijesnoga Ješuu (Isusa, op. ur.) ne znači svesti ga na Židova prvog stoljeća. Svrha rekonstrukcije jest jednostavno upozoriti na Ješuinu ukorijenjenost u njegovoj vlastitoj tradiciji.

Ješua nije bio kršćanin. Njegov nauk ne proizlazi iz židovstva nego mu iznutra pripada. Stoga bez poznavanja judaizma prvoga stoljeća teško da bismo mogli prići povijesnom Ješui i pokušati razumjeti vrlo kompleksno razdoblje ranoga kršćanstva, jednako kao što bez poznavanja Novoga zavjeta Židovi teško da bi mogli razumjeti početke rabinske tradicije. Ili drugim riječima: bez razumijevanja judaizma, nemoguće je razumjeti čovjeka iz Nazareta, a razumjeti čovjeka iz Nazareta nužno je da bi se razumio judaizam.

I kršćanstvo i judaizam otpočeli su razaranjem Drugoga Hrama 70. g. n. e., znači gotovo u isto vrijeme i na nekoliko stotina metara udaljenosti. Ješua je bio dio paradigmatskog obrata što je preobrazio judaizam i omogućio kršćanstvo, koje je s vremenom odvojilo njegov nauk od vlastite mu tradicije.

Rana povijest kršćanstva jest i povijest Židova, a razdor među dvjema tradicijama nije se dogodio podno Ješuina križa, nego postupno, barem stoljeće kasnije, kada se središnja konvergentna točka vjerskoga života Židova premjestila iz Hrama u proučavanje Tore, a kršćanima pridošlima iz poganstva Ješua postao ono što je Židovima Tora.

Evanđelja su napisana nakon razaranja Drugoga Hrama, i to je, zajedno s činjenicom da su se Ješuini učenici morali suočiti s njegovom smrću i neuspjehom njegova pokreta kako su ga oni bili zamišljali, dalo, k tomu još u svjetlu njegova uskrsnuća, novu perspektivu razumijevanju samoga Ješuina nauka, kao i razumijevanju činjenice da službeno židovstvo kasnoga prvog stoljeća i početka drugog nije Ješuu potvrdilo kao mesiju

Svoju teologiju odmjenjivanja ti su kršćani gradili, između ostalog, i na interpretaciji evanđeljskog ulomka iz Mt 5, 17-19 koji otpočinje Ješuinim riječima: ”Ne mislite da sam došao ukinuti Toru ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti”. Ovo ”ispuniti” svakojako se interpretiralo. Ispuniti (grč. plero) znači učiniti potpunim, potvrditi, jasno pokazati pravo značenje: Na hebrejskom (kijem) očuvati, održati.

Evanđelja su napisana nakon razaranja Drugoga Hrama, i to je, zajedno s činjenicom da su se Ješuini učenici morali suočiti s njegovom smrću i neuspjehom njegova pokreta kako su ga oni bili zamišljali, dalo, k tomu još u svjetlu njegova uskrsnuća, novu perspektivu razumijevanju samoga Ješuina nauka, kao i razumijevanju činjenice da službeno židovstvo kasnoga prvog stoljeća i početka drugog nije Ješuu potvrdilo kao mesiju.

Prve kršćanske zajednice, posebice nakon što je Jakovljeva zajednica u Jeruzalemu uglavnom nestala s javne scene zajedno s Hramom, a kršćanske zajednice postupno iz zajednice Židova prerasle u zajednice ljudi iz poganstva, počele su svoj vlastiti identitet graditi usuprot židovskome.

Začetak toga procesa očituje se već i u samim evanđeljima. Dovoljno je pratiti način na koji su portretirani vjerski vođe Ješuina vremena. Kako se približavao njegov odlazak u Jeruzalem i osuda na smrt, evanđelisti su bilježili sve veće i veće neprijateljstvo vjerskih vođa prema Ješui, što ima i svoje narativne razloge jer je Ješuina smrt na križu kulminacija evanđelja.

No, među evanđelistima primjećuje se znatna razlika u intenzitetu kritike vjerskih vođa i svećenika u Hramu: što je evanđelje kasnije napisano, to su ove skupine vjerskih vođa češće opisivane kao da je riječi o homogenoj skupini sve oštrije suprotstavljenoj Ješui.

Kada je riječi o zavjeri protiv Ješue, u starijim evanđeljima pomnije su zabilježene razlike među sudionicima, kao i njihova odgovornost za Ješuinu smrt: u mlađima pojedini Židovi (dio ”glavara svećeničkih i starješina narodnih”) postaju u Ivana naprosto ”Židovima”.

Premda je suprotstavljanje vjerskih vođa Ješuinu nauku i njihova odgovornost za njegovu smrt u evanđeljskim tekstovima ponajprije u službi narativa a ne historiografski podatak, dakle simboličko, čitateljima i tumačima evanđelja nije trebalo dugo da ga počnu shvaćati vrlo doslovno, kao da se odnosi na Židove uopće, te tako propovijedati i naučavati. Generalizacije nikad ne završe dobro.

Neprijateljstvo prema Židovima nije kršćanska invencija, ali je uvelike bilo intenzivirano kršćanstvom. Kratak je bio put od teološke tvrdnje da Novi zavjet odmjenjuje Stari do, zapravo, arogantnog i uvredljivog osjećaja superiornosti kršćana.

Kratak je bio i put od Ješuinih optužitelja do Judenrein evanđelja, odnosno od rečenice ”Židovi su ubili Isusa” do antisemitizma, od latentnog antisemitima do ozbiljenoga, od inkvizicijskih progona do Šoe, tj. konc-logora gdje je oko šest milijuna Židova ubijeno samo zato što su bili Židovi.

U posljednjih pedesetak godina bitno se mijenja židovsko-kršćanski odnos. Poslije događaja Šoe brojne kršćanske Crkve i zajednice dale su javne izjave o svojemu žaljenju zbog odnosa kršćana prema Židovima i judaizmu kroz stoljeća.

Katolička crkva je 28. listopada 1965. objavila važan dokument Nostra aetate (Deklaracija Drugoga Vatikanskog koncila o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama). Dvije ključne osobe koje su potaknule pripremu Nostra Aetate bili su kardinal Augustin Bea, isusovac na čelu Sekretarijata za kršćansko jedinstvo, i rabin Abraham Joshua Heschel, teološki savjetnik Američkog židovskog odbora koji je komentirao svoje sudjelovanje: ”Ključno je pitanje za Crkvu odlučiti hoće li potražiti svoje korijene u židovstvu i smatrati sebe nastavkom ili produžetkom judaizma, ili će tražiti svoje korijene u poganskom helenizmu i smatrati sebe antitezom židovstva”.

Prve kršćanske zajednice, posebice nakon što je Jakovljeva zajednica u Jeruzalemu uglavnom nestala s javne scene zajedno s Hramom, a kršćanske zajednice postupno iz zajednice Židova prerasle u zajednice ljudi iz poganstva, počele su svoj vlastiti identitet graditi usuprot židovskome

Između kardinala Bee i rabina Heschela razvilo se iskreno prijateljstvo koje je pomoglo u izradi deklaracije, iako ne bez poteškoća. Ipak, zahvaljujući svesrdnom zalaganju rabina Heschela, u dokument je ušla većina njegovih zahtjeva: da za Isusovu smrt ne treba kriviti Židove (nije prihvaćena riječ ”deicid” ili ”Kristoubojstvo” koju su kršćani u prošlosti znali koristiti govoreći o Židovima), da valja osuditi svaki oblik antisemitizma, da Židovi ne mogu biti predmet misije Crkve u preobraćanju na kršćanstvo (rabbi Heschel često je znao reći: ”Da su kršćani ikada od mene tražili ili da se preobratim ili da umrem u Auschwitzu, radije bih otišao u Auschwitz”).

Katolička crkva priznala je postojanu valjanost Božjeg saveza s Izraelom. Papa Pavao VI. odmah je proglasio tekst službenim crkvenim naukom, čime su uspostavljeni čvrsti temelji za buduća desetljeća židovsko-kršćanskog dijaloga i suradnje.

Tijekom gotovo dvaju tisućljeća židovstvo je bilo u izgnanstvu iz kršćanske teologije i hermeneutike te povratak nije jednostavan.

Mnogi kršćani i danas na judaizam gledaju kao na neuspjelu religiju ili, u najboljem slučaju, kao religiju koja je pripravila put kršćanstvu te da je on dovršen i odmijenjen kršćanstvom, a Židovima činjenica da kršćani Ješuu predstavljaju kao onoga tko je napustio judaizam, znači da je on judaizam izdao.

Pritom, naravno, ni kršćani nisu otvorili Talmud, niti Židovi Novi Zavjet da sami pokušaju vidjeti u njima ne predrasude koje su čuli od drugih, nego blaga u njih položena.

Suprotstavljanje Ješue i judaizma ima posljedice i u kršćanskoj terminologiji: Stari zavjet naziva se starim jer je njegova snaga navodno slabija u odnosu na Novi; riječ Tora (nauk, učenje) prevodi se kao Zakon ne razlikujući ga od zakona (halaha) i poistovjećuje ga s legalističkim shvaćanjem odnosa s Bogom, usuprot novozavjetnom razumijevanju toga odnosa kao milosrđa i milosti (čemu je pridonijelo tumačenje Pavlova govora u Poslanici Rimljanima); JHVH se prevodi u suvremenim prijevodima najčešće kao Jahve, svodeći Božje očitovanje na imenicu (dok je zapravo riječi o glagolskom obliku) i oduzimajući izrazu štogod od transcendentalne neizrecivosti.

Kršćani potom drže da su Židovi Ješuina vremena bili opsjednuti obrednom čistoćom; da su očekivali mesiju ratnika koji će osloboditi Židove od rimske okupacije; da je žena bila zapostavljena u židovskom društvu. Sve te predrasude i dalje žilavo pružaju otpor i u interpretaciji evanđeljskih tekstova.

Martin Buber je u niz navrata znao reći: ”Ne vjerujem u Isusa, ali vjerujem s njim”. To nije samo stav Židova koji dijeli vjeru kojoj je Ješua posve pripadao, nego je to i stav i onih kršćana u kojih sadržaj njihove vjere nisu uvjerenja o Ješui, nego njegova vlastita vjera.

Naposljetku, predmet vjere nisu ni judaizam niti kršćanstvo. Oni su sredstva pomoću kojih Židovi i kršćani mogu živjeti svoje povjerenje u Boga.

Norbert Reck, münchenski teolog, u potrazi za razlozima trenutne krize vjerodostojnosti Crkve, u nedavno objavljenoj knjizi Der Jude Jesus Und Die Zukunft Des Christentums sugerira da upravo otkriće Židova Isusa može dovesti do nove, žive budućnosti kršćanstva.

Prihvatiti činjenicu da je Ješua bio pobožan Židov znači htjeti upoznati judaizam zato da bi kršćanstvo jasnije razaznalo svoj vlastiti identitet i bilo autentičnije te da bi se proželo izvornom Ješuinom porukom i u Crkvi mu bilo vjernije.

Ključno je pitanje za Crkvu odlučiti hoće li potražiti svoje korijene u židovstvu i smatrati sebe nastavkom ili produžetkom judaizma, ili će tražiti svoje korijene u poganskom helenizmu i smatrati sebe antitezom židovstva

Upoznati judaizam znači razumjeti što Bog očekuje od kršćana, a što od Židova te da to nije isto – kršćanstvo ima svoju misiju, a judaizam svoju.

Židovi su pozvani da budu potpuni baštinici Božjeg obećanja i time svjedoci Saveza s Bogom koji potpuno oslobađa cio jedan narod, po njemu i sav svijet, a kršćani su, prihvaćajući Krista, pozvani biti odgovorni za svijet, biti pokretači, nadahnitelji i čuvari civilizacije ljubavi. Nije li u konačnici cilj isti – uspostava Kraljevstva Božjeg na zemlji?

A da bi se ispunila Njegova Riječ, Bogu je potreban i jedan i drugi, trebaju mu oba Saveza, svaki u svojoj posebnosti i nezamjenjivosti.

Kada je bilo riječi o novim prijedlozima o obdržavanju posta, Ješua je ispričao prispodobu: ”Ne ulijeva se novo vino [grč. neos: nezrelo, ustajalo] u stare mješine. Inače se mješine poderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino [grč. kainos: svježe, obnovljeno] ulijeva u nove mješine”, ali odmah potom, u Mateja, dodao: ”da se oboje sačuva” (Mt 9,17). Čak je Pavao jasno napisao da je Novi savez za pogane (hebr. gojim) jer Židovi već imaju Savez s Bogom (usp. Gal 3, 14).

Tek gledajući unatrag – iza kulturnih ratova, Konstantina i Križarskih ratova, povijesti antisemitizma, logora smrti – u prvo stoljeće, Židovi i kršćani mogu ući u dijalog oko zajedničkih korijena. Ulazak u dijalog neće, dakako, izbrisati dvije tisuće godina, ali neće ni dopustiti da ga sjena tih godina onemogući.

Odveć dugo Ješua bijaše razlog odvojenosti i neprijateljstava te je možda vrijeme da postane mostom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora