Kršćanske vrijednosti bez Evanđelja?

Hrvatsko društvo već se dulje vrijeme nalazi u stanju duboke i sve vidljivije polarizacije. Ona se ne očituje samo u predizbornim kampanjama ili u saborskim raspravama, nego i u medijskim naslovima, komentarima ispod članaka, objavama na društvenim mrežama, pa čak i u svakodnevnim razgovorima u obiteljima, na radnim mjestima i u župnim zajednicama.

Javnim prostorom prevladava govor podjela, brzih osuda i pojednostavljenih etiketa. Sve češće se govori o ”pravim Hrvatima” i ”onima drugima”, o ”našima” i ”njihovima”, o ugroženom identitetu koji se mora braniti gotovo po svaku cijenu. U takvom ozračju sve su prisutniji pozivi na ”povratak kršćanskim vrijednostima”, dok istodobno jača otpor prema migrantima i migrantskim radnicima, osobito onima iz azijskih i afričkih zemalja, koji se u javnom diskursu često prikazuju kao sigurnosni, kulturni ili čak civilizacijski problem.

Kao netko tko govori iz pozicije vjere, ali i iz odgovornosti prema javnom prostoru, ne mogu izbjeći temeljno pitanje: o kakvim se kršćanskim vrijednostima zapravo govori i tko ih ima pravo tumačiti?

Još važnije, jesu li podjele koje danas razdiru hrvatsko društvo doista utemeljene u Evanđelju ili su tek presvučene u religijski jezik kako bi zadobile dodatni moralni (prikriveno politički) legitimitet?

Kada se kršćanstvo koristi kao argument za isključivanje, za stvaranje hijerarhije među ljudima ili za opravdavanje straha, tada se moramo zapitati nije li riječ o dubokom nesporazumu s vlastitom vjerom. Jer vjera koja prestaje biti samokritična i evanđeoski zahtjevna vrlo lako postaje ideološko sredstvo.

U javnom diskursu ”kršćanske vrijednosti” često se svode na skup kulturnih i nacionalnih oznaka. One postaju sinonim za tradiciju, folklor, povijesno pamćenje i pripadnost većinskom narodu, ali rijetko uključuju konkretne etičke obveze.

Tako se, primjerice, s lakoćom govori o ”kršćanskoj Europi” ili ”kršćanskom identitetu Hrvatske”, dok se istodobno ignorira činjenica da u istoj toj Hrvatskoj radnici iz Nepala, Indije ili Filipina često rade u nehumanim uvjetima, bez adekvatne pravne zaštite, smješteni u prenapučenim prostorima i izloženi rasizmu.

Kršćanstvo se u takvom kontekstu koristi kao kulturni bedem, ali ne i kao poziv na solidarnost. Izostaju temeljne evanđeoske kategorije: milosrđe, gostoljubivost, briga za stranca, obrana dostojanstva slabijega. Tako nastaje ono što bismo mogli nazvati kulturnim kršćanstvom – kršćanstvom bez Krista, bez križa i bez zahtjeva obraćenja.

Strah od migranata i stranih radnika u Hrvatskoj sve se češće artikulira kroz medijske i političke narative koji proizvode moralnu paniku. Razlika između izbjeglica koji bježe od rata i siromaštva te migrantskih radnika koji legalno dolaze raditi često se namjerno briše. Ljudi se svode na brojke, na anonimne mase, na potencijalne prijetnje.

Dovoljno je prisjetiti se naslova koji upozoravaju na ”getoizaciju”, ”islamizaciju” ili ”gubitak nacionalnog identiteta”, iako za takve tvrdnje ne postoje ozbiljni empirijski pokazatelji.

Pritom se zanemaruje činjenica da upravo ti radnici održavaju ključne sektore hrvatskog gospodarstva – od građevine i turizma do skrbi za starije. Dehumanizacija započinje jezikom, a završava ravnodušnošću prema patnji.

Posebno je bolno to što se u tim raspravama rijetko spominje hrvatsko iskustvo iseljavanja. Generacije Hrvata odlazile su u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Čile, Argentinu, Australiju ili Kanadu u potrazi za dostojanstvenim životom. Mnogi su ondje bili dočekani s nepovjerenjem, radili su najteže poslove i godinama živjeli na rubu društva. Sjetimo se samo koliko su patili novozelandski Hrvati, koje su prozivali Austrijancima u vrijeme Prvog svjetskog rata, dakle neprijateljima, i koji su bili na razini Maora u očima engleskih kolonijalista. Ta povijesna činjenica danas kao da je potisnuta iz kolektivne svijesti.

Umjesto empatije prema onima koji prolaze sličan put, prevladava zaborav i moralna kratkovidnost. Hrvati u Novom Zelandu moraju imati dobar tretman, jer su ”naši”. Azijati nisu naši i nemaju pravo na to, jer ne pripadaju ”našem” kulturnom krugu, kako kaže jedan viđeniji hrvatski saborski zastupnik koji se poziva na kršćanske vrijednosti.

Ali kad bih ja, kao reformirani kršćanin, nešto prozborio, ne bih bio u tom ”našem” kulturnom krugu jer sam heretik. Tako do ide u krug, samo da bi se izbjegla riječ Evanđelja, a zaštitila politička poruka.

Nikad nije bilo toliko političkog napada na kršćanstvo kako od onih koji koriste ”kršćansku” poruku, čak ni u vrijeme stravičnog protureligijskog komunizma koji je jedno od najvećih zla 20. stoljeća.

Biblijska perspektiva o strancu, međutim, ostavlja vrlo malo prostora za dvosmislenost. Stranac nije rubna figura Svetoga pisma, nego jedno od ključnih mjesta Božje objave. Izrael se neprestano podsjeća da je i sam bio stranac u Egiptu. Proroci bez zadrške kritiziraju društva koja tlače došljake, siromahe i udovice. Isusov život obilježen je stalnim prelaskom granica: razgovara sa Samarijankom, dotiče gubavce, ulazi u kuće prezrenih.

U evanđeoskoj logici, susret sa strancem nije prijetnja identitetu, nego prilika za prepoznavanje Boga koji dolazi izvana, koji remeti naše sigurnosti. Očito su ti ”Drugi” našim ratnicima Hrvati iz susjednog sela, a ne oni druge nacije ili boje kože.

U tom svjetlu, današnje podjele postaju duboko problematične s kršćanskog gledišta. Kršćanstvo nije religija straha, niti religija obrane privilegija. Kada se strah pretvori u temelj društvenih politika i vjerskih narativa, tada vjera gubi svoju oslobađajuću snagu. Podjele koje legitimiraju prijezir, koje normaliziraju govor mržnje i koje opravdavaju isključivanje ljudi na temelju porijekla ili vjere nisu biblijske. One su suprotne temeljnoj poruci Evanđelja, koja uvijek započinje s dostojanstvom osobe.

Važno je jasno razlikovati odgovornu državnu politiku od moralne osude ljudi. Kršćanski pristup migracijama ne znači ukidanje granica niti ignoriranje realnih izazova integracije. To su stvarni problemi na koje se mora naći odgovor.

Nikakve ilegalne migracije, multikulturalne politike na štetu domicilnog stanovništva, ili ustupke koji rade štetu domicilnom narodu ne bi smjele biti moguće. A ako bismo se uzbudili zbog toga što se to događa – onda je adresa protivljenja kriva.

Nemojte kriviti radnike, krivite one koje ruše cijenu rada u našoj zemlji, oni koji traže građane Europske unije da rade za 900 eura, pa ako ne mogu, onda će raditi snaga iz Azije. U tom grmu leži zec, kojega dežurni moralisti ne hvataju.

No kršćanski pristup zahtijeva da se nijedna politika ne gradi na dehumanizaciji. Kada se u javnosti normalizira govor koji ljude svodi na prijetnju, tada se otvara prostor za nasilje – simboličko, ali i stvarno. Upravo tu leži granica na kojoj vjera mora progovoriti.

Posebnu odgovornost u ovom kontekstu imaju crkve i vjerski autoriteti. Njihova šutnja pred rastućom netrpeljivošću ili njihovo povremeno podilaženje ”narodnom raspoloženju” ozbiljno narušava vjerodostojnost vjerskog svjedočanstva. Crkve nisu pozvane potvrđivati strahove većine, nego ih evanđeoski propitivati. Kada vjerski govor izostane tamo gdje bi trebao biti najjasniji – u obrani dostojanstva slabih – tada se gubi proročka dimenzija vjere.

Kršćanski odgovor na današnje izazove ne sastoji se u velikim sloganima, nego u dosljednim, svakodnevnim praksama.

Riječ je o jeziku kojim govorimo o drugima, o spremnosti da se susretnemo s onima koje društvo gura na rub, o političkim i društvenim odlukama koje prepoznaju lice čovjeka iza apstraktnog problema.

Gostoljubivost nije ideologija, nego duhovna praksa koja traži hrabrost, ali i poniznost. Ona ne briše identitet, nego ga čini otvorenim i živim. To nije poruka samo prema onima koji su ”protiv” nego i onima koji su ”za”, lamatajući pritom ustaškim i komunističkim znakovljem. Pitanje je za što su doista.

Nikome se ne treba zabraniti javni prostor, ni zaista nepošteno nazvanim ”klečavcima”, niti onima koji na svoj način doživljavaju antifašizam, kao što ne treba zabraniti niti javno neslaganje sa svima njima, ali samo i jedno ako to ostaje na razini društvenog dijaloga i zakonskih okvira (sjetimo se zakonskih odredbi o veličanju totalitarnih režima – pametnom jasno). Nažalost, kultura dijaloga ne postoji u Hrvatskoj, već samo polarizacija.

Možda nam danas ne treba još jedan poziv na povratak ”kršćanskim vrijednostima” shvaćenima kao kulturna tvrđava, nego povratak Evanđelju – onom nemirnom, zahtjevnom Evanđelju koje nas ne ostavlja u sigurnosti naših podjela.

Društva se ne raspadaju zbog različitosti, nego zbog gubitka suosjećanja. A kršćanstvo koje zaboravi suosjećanje, koje se pomiri s isključivanjem i nepravdom, prestaje biti dobra vijest i postaje tek još jedan glas u buci straha.

Kršćanstvo koje ne zna svoje korijene i poruke, nije dosljedno. Kršćanstvo koje je u rukama politike, je izrabljivano. Kršćanstvo koje nema Evanđelja je licemjerno.

Stoga je potrebno upravo u Došašću propitati sve te poruke i usmjeriti se prema onome što nam Mlado Sunce poručuje. Jesti i piti, derati se i oblokavati, to rade i životinje. Kršćani strpljivo i budno propituju sebe u svijetlu Evanđelja u nadi za vječnim životom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Religija i mediji
    •  Zašto nemamo religijske pismenosti
    •  Međunarodni je poredak pri izdisaju
    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?
    •  Religijska perspektiva univerzalnih vrijednosti i rata
    •  Gdje su sada vjerski lideri?
    •  Vjerom protiv klimatske tjeskobe

> Svi tekstovi ovog autora