novinarstvo s potpisom
Prije samo godinu i pol Igre gladi bile su razmjerno uspješan serijal postapokaliptičnih romana za mlađu, ciljano žensku publiku, sâm po sebi ništa iznimno izvan uvriježenih parametara nakladništva. Ekranizacije takvih djela imaju svoju publiku, pa im se uspjeh mjeri desecima milijuna dolara (kad je riječ o filmovima) ili desecima milijuna gledatelja (kad su posrijedi televizijske serije). Zlatni je standard filmskih ekranizacija bestselera za mlade dosad bio serijal Sumrak: zarada od tristotinjak milijuna dolara po nastavku bila je dovoljna da tvrtka Summit od malog studija preraste u velikog igrača Hollywooda, te nakon spajanja s distributerom Lionsgateom počne pretendirati na remećenje uvriježenog poretka establišmenta.
Ništa u samome izvorniku nije davalo razloga za slutnju da bi Igre gladi mogle biti fenomen sumjerljiv cijeloj sagi Sumraka, ali Lionsgate se nije libio još jednom ponijeti krčag na isto vrelo. Napokon, poslovna strategija svih studija temelji se na franšizama, a Igre gladi bile su još razmjerno jednostavan predložak u usporedbi sa svjetovima kakvima vrve današnji književni serijali za mlade. Pod redateljskom palicom veterana Garyja Rossa i sa zvijezdom u usponu Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi, Lionsgate je mogao računati barem na povrat uloženog novca kad su Igre gladi došle u kina u proljeće 2012., izvan uobičajene sezone blockbustera.
Kad je film samo na američkim blagajnama zaradio više od četiristo milijuna dolara – više od bilo koje ekranizacije bilo kojeg romana za mlade, više od bilo kojeg filma o Međuzemlju ili Harryju Potteru, više od praktički ijednog filma čiji se glavni lik ne zove Jack Sparrow ili Tony Stark – postalo je jasno da su tek na velikom ekranu Igre gladi postale fenomen.
Film je zveknuo o zeitgeist takvom silinom da se Jennifer Lawrence preko noći pretvorila u najsjajniju zvijezdu Hollywooda, a serijal u njegovu najčvršću franšizu. To je još šokantnije jer filmskom industrijom vladaju muške glumačke zvijezde. Za toliki uspjeh filmova s dominantnim ženskim likom jednostavno nema presedana – stoji tvrdnja da su Igre gladi učinile velik korak prema emancipaciji ženskoga filmskog pisma; ostaje otvoreno pitanje hoće li time pokrenuti trend, kao što je i dalje neizvjesno je li ovo zaista niz progresivnih i feminističkih priča.
Nedavno objavljeni nastavak, film Igre gladi: Plamen, uglavnom igra na sigurno. Struktura i osnovne odlike radnje gotovo su istovjetne prvom filmu, režija je povjerena danas već iskusnom bivšem redatelju spotova Francisu Lawrenceu (nije u rodu), a nove likove tumače poznatiji glumci nego prije, jer se sad za to imalo para. Sva je razlika u nijansama: sudeći po uspjehu, više od toga očito nije ni bilo potrebno.
Autorica knjiga Suzanne Collins jednom je izjavila da joj nadahnuće nije bio japanski film Battle Royale, također priča o mladima prisiljenima na međusobno ubijanje za razonodu gledatelja televizijskog reality showa. Ono što je prije desetljeća i pol u režiji Takashija Miikea bio kultni film, danas je masovni fenomen jer je zeitgeist očito sustigao nekadašnju subverzivnost. Collinsova tvrdi da je Igre gladi napisala nakon što je na televiziji jedno za drugim pogledala neki reality show i reportažu o ratu o Iraku, a nema razloga da joj se ne vjeruje: ovo je očito priča osobe koja o svijetu doznaje gledajući televiziju.
I većina likova Igara gladi cjelokupnu spoznaju svijeta prima jedino preko televizije: to su ugnjetavani stanovnici dvanaest okruga Panema, tvorevine nastale raspadom SAD-a u nekoj srednje udaljenoj budućnosti. Prije tričetvrt desetljeća potlačeni su se Panemljani, naime, drznuli ustati protiv središnje vlasti koja ih je podjarmila, i pobuna im je propala. Otada imućna manjina svake godine iz svakog okruga uzima danak u obliku dvoje mladih “posvećenika” i tjera ih na međusobnu borbu u visokotehnološkoj gladijatorskoj areni, sve dok na životu ne preostane samo jedno od njih. Stanovnici okruga prate to preko televizije, u isti mah zgroženi prikrivenom prijetnjom i očarani cijelom pompom koja prati PR samih Igara gladi – jer svi su posvećenici ujedno i modne ikone, manipuliranjem pretvorene u instant celebrityje čiji se svaki nastup pomno prati.
Iskustvo nas koji gledamo Igre gladi utoliko je slično iskustvu onih koji unutar samih filmova gledaju Igre gladi. Lako se poistovjetimo s ugnjetavanima i manipuliranima, a budući da se cijelo vrijeme osjećamo bespomoćnima promijeniti uvriježeni poredak establišmenta, još lakše projiciramo svoju potrebu za sustavnom promjenom u nekoga drugoga – u neku od već nam medijski poznatih ”slavnih” ličnosti. Ne moramo dignuti ni mali prst da dođe do promjene, pa i revolucije. Učinit će to netko drugi. Netko slavan. Zanimljivo je da film Igre gladi: Plamen potpuno zanemaruje same gledatelje unutar Panema nakon što sedamdeset pete Igre gladi u njima počnu.
Prvi je film pravio izlete izvan arene i pokazivao da junačka djela Katniss Everdeen, lika Jennifer Lawrence, izazivaju narodni bunt. U nastavku dijabolični predsjednik Snow – jasno postavljeni glavni negativac priče, besprijekorno utjelovljen u Donaldu Sutherlandu – odlučuje stati na kraj Katniss jer mu njezina novostečena slava mrsi tlačiteljske račune. Stoga za natjecatelje ne uzima nasumce odabrane mlade, već sve bivše pobjednike Igara, iako im je pobjeda trebala zajamčiti doživotnu egzistenciju na visokoj nozi. Tako je to u nimalo pravnoj državi: pravila piše onaj tko drži konce u rukama. U isti mah dok se ti pobjednici zatiru u areni, Snow u okruge uvodi politiku teških represalija pa nije jasno za koga se same Igre ovaj put snimaju: za njegovu osvetoljubivu nasladu, čini se.
Kad na kraju filma saznamo fatalni rezultat zbivanja izvan arene, dojam je dvojak: represija je s jedne strane prešla granicu koja neizbježno vodi u otvoreni rat, ali počela je i revolucija – podignuta iznutra, prije kao prevrat među moćnicima nego kao rušenje klasnog poretka. U svemu tome, Katniss Everdeen učinila je ravno jednu stvar koja će je od bespomoćne sudionice pretvoriti u protagonisticu: obukla je provokativnu haljinu. Ne, ne provokativnu u uobičajenom smislu: simbolično provokativnu. Riječ je o najboljem trenutku filma, kao i o čistoj fabrikaciji unutar njegova svijeta.
Što je u Igrama gladi – te u Igrama gladi – stvarno, a što lažno? Prikaz fabriciranja ne samo kruha i igara za mase nego i njihovih alternativa djeluje podrivački na sustav sve dok se ne prisjetimo da je i ovaj franšizni projekt djelo sustava. A kao takav, u stanju je biti svakome sve.
Nigdje to nije vidljivije nego u suštinskoj apolitičnosti njegove iznimno politizirane priče: u oba nastavka Igara gladi mogu jednako uživati kako pobornici lijeve opcije, koja želi okupirati Wall Street i riješiti se dekadentnih jedanpostotkaša, tako i desne opcije, koja pod krinkom oponašanja Bostonske čajanke želi oduzeti moć saveznim vlastima i vratiti je saveznim državama – i zapravo korporacijama koje se opiru svakoj deregulaciji. Cijeli pokret Tea Party, napokon, od samoga je početka neki nesveti spoj njihova PR-a i južnjačke kivnje zbog gubitka Građanskog rata, a svaka sličnost sa zbivanjima u Panemu baš i ne djeluje kao potpuna slučajnost.
Toliko o mogućem poimanju ovog filma u Americi: u bilo kojoj zemlji svijeta gdje ima nepravde (a to su sve osim Sjeverne Koreje, gdje su svi debeli i presretni) Igre gladi naći će nekoga tko u njima vidi projekciju vlastite frustracije. A svi bi oni mogli shvatiti da Ameriku suštinski nije briga za njih, jer Panem, kao i Suzanne Collins, o njima ne znaju više od onoga što im prenose mediji – odnosno, praktički ništa: postapokaliptični svijet Panema posve je nesvjestan ostatka zemaljske kugle. A to je jednako legitimno kao stvaranje pojednostavnjenog svijeta u nečemu što je počelo kao štivo za mlade, te posve zabrinjavajuće kao projekcija posve nesolidarnoga, izolacionističkog mentaliteta današnje američke desnice i njezine isključive slike svijeta.
Ključna je riječ pritom projekcija. Kao i prethodnik, film Igre gladi: Plamen utažuje našu žeđ za promjenom tako što nam srdačno objašnjava da će je odraditi netko drugi. Hoće li to biti pripadnik vladajućeg sloja čija je specijalnost manipuliranje zbivanjima, ili pak dična cura iz naroda koja se zna verati po drveću i muku muči oko odabira između dva samozatajna momka koji joj se sviđaju, manje je bitno, dokle god to nismo mi.
Nisam siguran kamo će sve sljedeća dva nastavka Igara gladi odvesti cijelu ovu priču, ali jedno mogu reći s priličnom sigurnošću sad kad je ovaj serijal postao golem medijski fenomen s presudnim utjecajem na zeitgeist. Premda su svoju publiku uspjeli nagnati da izađe iz udobnosti doma i pogleda film u kinima, tvorci ovog filma nisu nimalo uspjeli dokinuti suštinsku pasivnost među njezinim pripadnicima – što im i ne bi bio toliki grijeh kad im cijela premisa priče ne bi ovisila upravo o tome. Zbog toga i redatelju i glavnoj glumici moram dodijeliti jedino ovime zasluženo ex aequo priznanje: samo za njih uspostavljenu nagradu, prigodno nazvanu Lawrence od Televizije.
I neka izgledi uvijek budu na njihovoj strani!