Lakovjernost mnoštva ozbiljna je prijetnja demokraciji

Imao sam tri prijatelja, sad je upravo deset godina kako su jedan za drugim u kratkom roku umrli.

Bili smo otprilike vršnjaci, školovali se u Zagrebu. Trojica nas čudnim smo se slučajem našli živjeti u istoj uličici londonskog predgrađa, četvrti dvije ulice dalje. Gotovo dnevice družili smo se i uz kavu pretresali velika i mala pitanja svijeta i domovine kao i, na primjer, povijesti, vjere, umjetnosti, novih knjiga.

Krug prijatelja činili su ljudi široke kulture: Krsto Cviić, novinar, ekonomist, Roland Jovanović Barolda, arhitekt, pjesnik, vrstan znalac povijesti, i dr. Branko Franolić, jezikoslovac. Cviiću i Franoliću stigla su posmrtno od predsjednika RH odlikovanja za osobite zasluge za Hrvatsku.

Mogao bih o prijateljima mnogo toga kazati, no bilo bi to možda za autobiografiju, kad bi moj životni put bio zanimljiv novim generacijama. Sjećanje na prijatelje o toj okrugloj obljetnici posebno me živo obuzima sada kad naviru toliki događaji, toliko velikih, naglih mijena što čine svijet neprepoznatljivim nakon samo jednog desetljeća.

Pitam se kako bi svaki od njih sve to doživljavao da je još tu. Što se više toga izvanrednog događa to mi je teža osama od prijatelja s kojima bih raspredao misli o svemu što nadolazi.

I sam ponekad pomišljam na buduća nepredvidiva zbivanja o kojima neću saznavati kada me više ne bude, kao da unaprijed zavidim onima koji će se obogaćivati novostima. A u drugu ruku, dođe mi da zavidim umrlim prijateljima koji više nisu izloženi udarima što ih vrijeme donosi

Kad sam Krstu u njegovim posljednjim danima pohađao u bolnici, samo mi je teškom mukom sricao: ”Zanimaju me novosti, novosti!” Glavna vijest iz Hrvatske tada bio je slučaj Sanader, upravo njegov bijeg preko granice i uhićenje u Austriji, i to sam mu kratko ispripovjedio. Vijest kakva bila u teškim mukama značila mu je olakšanje.

I sam ponekad pomišljam na buduća nepredvidiva zbivanja o kojima neću saznavati kada me više ne bude, kao da unaprijed zavidim onima koji će se obogaćivati novostima. A u drugu ruku, dođe mi da zavidim umrlim prijateljima koji više nisu izloženi udarima što ih vrijeme donosi.

”Svi Atenjani i među njima nastanjeni stranci ni na što drugo ne troše vrijeme nego da neku novost kažu ili čuju”, čitamo u Djelima apostolskim o uzaludnom pokušaju sv. Pavla da te gutače novosti izvijesti o ”nepoznatom Bogu”.

Novosti, koliko novosti u jednom desetljeću!

Pokojni Vjekoslav Bajsić, teolog, filozof i amater mehanike i elektronike, govorio je prije pedesetak godina kako je njegov djed još živio životom ne mnogo različitim od vremena faraona prije tri tisuće godina. On sâm se u visokim godinama dao na otkrivanje novog čuda kompjutora. Još nije bilo slutnje o internetu, društvenim mrežama, umjetnoj inteligenciji…

Gledam unatrag vlastiti život. Četiri godine prije moga rođenja Zagreb je dobio prvu radiostanicu na Balkanu. S jedanaest godina čitao sam knjigu za mlade o budućim čudima, među kojima o kotaču s rupicom koji će se vrtjeti sinkronizirano s odašiljačem te primati slike na daljinu: televizija.

S 15 godina vidio sam usisač za prašinu, u 16-oj sam čuo o žici na koju možeš snimati zvuk: magnetofon. S četrdeset godina čuo sam o aparatu za fotokopiranje. S pedeset gledao sam na televiziji najavu telefona bez žica: u gradu će biti postavljene neke označene točke gdje ćeš stati i moći telefonirati. Sa šezdeset doživio sam novotariju telefaksa, o kojemu mladi danas više i ne znaju što je to. Sa sedamdeset sam čuo novu riječ internet…

Nakon odlaska prijatelja rodio se u ovoj zemlji novi termin Brexit. Zarazio je masovnom antieuropskom psihozom preko polovice glasača fatalnog referenduma 2016. Bio je to događaj koji je očitovao samouništavajuću krhkost demokracije. Pokazao je koliko je tanka razdjelna crta između racionalnih i emocionalnih moći ljudskoga stada.

Brexit je unio duboku podjelu u veliki narod. Mnoštvo su zavele eklatantno lažne tvrdnje male družbe bogataša. U liku vještih kratkih parola obećavali su povratak stare slave, preporod davno uginule imperijalne moći. Pobijedila je velika laž.

”Svi Atenjani i među njima nastanjeni stranci ni na što drugo ne troše vrijeme nego da neku novost kažu ili čuju”, čitamo u Djelima apostolskim o uzaludnom pokušaju sv. Pavla da te gutače novosti izvijesti o ”nepoznatom Bogu”

Osobno, od svih novosti i novotarija dugoga života kao najozbiljniju novost – o kojoj bih recimo razgovarao s prijateljima kojih više nema – doživljavam ovo što se događa s istinom. Nova era u kojoj, čini se, ljudi u većini radije prihvaćaju laž no stvarne činjenice, prikladno je nazvana post-truth, posliječinjenično doba.

S dolaskom (opet ranjivošću demokracije) jednog deranžiranog lika na čelo najmoćnije zemlje svijeta dobili smo i najnoviji pojam: alternative facts. Drukčije, paralelne, to jest nepostojeće činjenice zadobivaju vrijednost stvarnosti.

K tome je pridošla najčešća parola iz usta (i Twittera) predsjednika Trumpa: fake news, lažna vijest. To je svaki istiniti podatak koji mu nije ugodan. I povlađuje mu pola Amerike.

(Bliži nam podjednak fenomen jezgrovito je ovdje opisao Ante Tomić: ”Našem je narodu draže slušati floskule, laži i dezinformacije nego se hljeba najesti.”)

Fake news nije nov izraz. Trag mu se može naći u jednoj američkoj lažnoj novinskoj vijesti o svađi dvojice rudara ”Slavena” (bit će Hrvata) iz godine 1903. The Daily Telegraph u Zapadnoj Virginiji pisao je kako je Mejk Swenekafew u razmirici ustrijelio Johna Pecitella.

Čudna imena, pa još za neke Slavene. Vijest je bila od početka do kraja izmišljena sa svrhom: da uhvate na lijepak konkurentske novine, koje su jednostavno preštampavale Telegraphove senzacije.

I kad je taj drugi list uistinu sutradan donio doslovce istu vijest, Telegraph je otkrio krađu vijesti: ime Swenekafew čitano odostraga glasi we fake news ­– ”mi krivotvorimo vijesti”.

U Americi je novinska izmišljotina bila sposobna čak izazvati pravi rat. Godine 1898. eksplodirao je kraj Kube američki brod. New York Journal javio je, bez zrnca dokaza, da je to ”djelo Španjolaca” (Kuba je bila španjolska kolonija). Novine su prodale milijun primjeraka, a javno mnijenje potaknulo je državu da oružano udari na Španjolce. Pobijedila ih je, i to je početak Amerike kao svjetske supersile.

Godine 2016. u Americi fake news dovele su do pobjede u bitci za glasove. Postoji procjena da su Trumpovoj pobjedi bitno pridonijeli glasovi katolika, koje je uvjerila lažna informacija na Facebooku, sa slikom, da papa Franjo podupire Trumpov izbor.

Trumpu je širenjem lažnih informacija putem Facebooka izdašno pomogao prijatelj Putin. Rusi su se specijalizirali za lažnu propagandu u inozemstvu. Računa se da je 350 milijuna glasača vidjelo vijesti i oglase iz ruske kuhinje koji su bili predstavljeni u ruhu izvorno američkih informacija. Jednako su bili aktivni u Britaniji u potpori ovdašnjem fake-majstoru Johnsonu kad je pripremao referendum za Brexit.

Nakon odlaska prijatelja rodio se u ovoj zemlji novi termin Brexit. Zarazio je masovnom antieuropskom psihozom preko polovice glasača fatalnog referenduma 2016. Bio je to događaj koji je očitovao samouništavajuću krhkost demokracije. Pokazao je koliko je tanka razdjelna crta između racionalnih i emocionalnih moći ljudskoga stada

Jedan američki satiričar zabavlja se lansiranjem na Facebooku očigledno apsurdnih političkih vijesti, pa priznaje da nažalost neinformirani ljudi slabe naobrazbe njegove viceve uzimaju za ozbiljno i dalje ih šire.

Lakovjernost mnoštva koje se gubi u novoj džungli svih mogućih izvora informacija ozbiljna je prijetnja demokraciji. Vijesti su to koje je nemoguće provjeriti, a svakome je slobodno polje da izmišlja i širi što ga volja.

Kraj svih portala, fejsbuka, tvitera valjda jedini prostor gdje se još može naći pouzdanih činjeničnih podataka jesu još određene politički neovisne tiskane novine. Ali i tu već buja konkurencija. Danas je lako i jeftino tiskati i besplatno širiti tiskane razglašivače ”istine”.

Ti su osobito uspješni kada (a) potpiruju mržnju, rasnu, nacionalnu i vjersku, (b) razglašavaju urote (zavjere) mračnih moćnika.

Upravo to radi neki Darren Smith u Engleskoj. Tiska na nekoliko stranica novine u boji, nalik na Times, pod imenom The Light i podnaslovom A Truthpaper. Svjetlo, dakle, koje otkriva golu istinu!

Ta je istina, čujem, u Hrvatskoj, i bez rečenoga Smitha već sasvim lijepo uhvatila korijena u ovo doba korona-pošasti, kao recimo ona o Billu Gatesu i njegovim čipovima što nam ih uvaljuje u nekoliko kapi cjepiva.

A rastuće mase vjernika takve Istine jesu glasači dobre nam stare demokracije.

Pokojni prijatelji pošteđeni su uzbuđenja i tjeskoba tih pitanja – i vođa koji ugrožavaju demokraciju, i pape koji ”ugrožava vjeru”, i tajnih urotnika, i virusa, i globalnog zatopljavanja…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora