autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi

AUTOR: Slobodan Šoja / 18.07.2023.

Slobodan Šoja

Taj čili starac imao je 79 godina kad sam ga prvi put vidio i upoznao u jednoj biblioteci u Parizu, decembra 1991. godine. Kosa gusta, neznatno nestašna i bijelo bijela. Malo je ljudi čulo za njega, a on je istorijska ličnost.

Lazar Brankov, moj drug Laza, rodio se na današnji dan, 17. jula 1912. godine, osam kilometara od Starog Bečeja. Još kao dijete osjetio je društvene razlike protiv kojih će se boriti cijelog života.

Salašari bi svake nedjelje u karucama išli prema gradu u neku vrstu korza s konjima. Kad bi se pojavile kočije veleposjednika Bogdana Dunđerskog, sa četiri bijela konja, svi su zastajali i skidali šešire.

Laza je kao dječak pitao oca Mladena kako je moguće da i njihov seoski džin Dejan Živkov koji je, priča se, rukom mogao ubiti vola, tako ponizno, skoro u strahu, skidao šešir i ispadao tako slab. Nije razumio, ali nije mu se dopalo. U porodici je naučio da ne razlikuje ljude po bilo čemu osim po ljudskosti.

U Beogradu studira pravo i u tim danima opredjeljenja u koju će ideološku stazu zakoračiti, sudbina i uvjerenja bacaju ga u zagrljaj marksizmu i Komunističkoj partiji Jugoslavije, čiji član postaje 1932. godine.

Bio je ponosan što se bori za pravdu i za one kojima je potrebna zaštita. Šta god je radio, išao je do kraja, s dubokom vjerom i odlučnošću koja je sinonim za nepokolebljivost.

Hapšen je, mučen, ali nikog nikad nije izdao niti se odricao svoje ideje da je komunizam borba za čovjeka. Čovjek mu je bio mjerilo za sve. Ničega se nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi.

Postaće 1941. godine prvi ilegalac u Vojvodini i budući komesar Bačko-baranjskog odreda. Poslije rata bio je pomoćnik šefa jugoslavenske vojne misije u Budimpešti, povezane sa Savezničkom kontrolnom komisijom, osnovanom februara 1945. godine. Vrlo brzo postaje otpravnik poslova Ambasade Jugoslavije u Budimpešti sa zadatkom da uspostavi što bolje odnose sa novom Mađarskom.

Kao Titov čovjek od povjerenja, često ga je sretao i s njim razgovarao. Gledajući Titov odnos prema drugima, osjetio je da ga Tito posebno cijeni i voli. Jednom ga je poljubio od radosti i zahvalnosti! Laza ga je obožavao, ali je brzo spoznao da Tito voli raskošnost i tu mu se nije dopalo.

Svojom ljudskom iskrenosti i toplotom, kao i znanjem mađarskog, Brankov je uspio uspostaviti najprisnije odnose sa mađarskim liderima, naročito sa Rakošijem koji je bio rodom iz Ade, nedaleko od Bečeja.

Rezolucija Informbiroa iz juna 1948. sve je poremetila i zatrovala odnose koje je Brankov strpljivo gradio. Mađarska policija iskoristila je jedno ubistvo i optužila Živka Boarova, kulturnog atašea Ambasade Jugoslavije u Budimpešti da je 10. jula 1948. godine ubio Miloša Mojića, dopisnika Naših novina iz Budimpešte. Tražili su da im Brankov isporuči Boarova.

Brankovu je bilo dovoljno što je Boarov tvrdio da to nije tačno, da ga ne predaje nikome. Jugoslavenske vlasti su znale da to može izazvati bilateralne probleme pa su poslali instrukciju da se Boarov odmah preda. Brankov je odbio naređenje objašnjavajući da je Boarov nevin i da ga Mađari mogu osuditi na smrt.

Ministar Stanoje Simić bio je nemoćan da ubijedi Brankova pa su se umiješali Đilas, Ranković i Kardelj. Svaki put bi Brankov svima pojedinačno objašnjavao da su ga Živko Boarov i njegov otac tokom rata skrivali i rizikovali svoj život, pa on ne može izdati Živka. Djeluje dječački naivno, ali i to je Lazar Brankov.

Na kraju je i Tito telefonom strogo naredio Brankovu da mora odmah predati Boarova. Lazar Brankov je to mirno i odlučno odbio. Govorio mi je jednom: ”Što je Tito u razgovoru bio više bijesan, ja sam bio smireniji i stalno sam mu pokušao objasniti da su nas upravo on i partija učili da se drugovi ne smiju izdati! To je Tita još više izluđivalo pa je počeo biti vulgaran i veoma ružno prijetiti. Ali ja nisam imao izbora”.

Rezultat te njegove ljudskosti i principijelnosti bio je očekivano koban. Zamjerio se i Mađarima i Jugoslavenima. Da se sve brzo riješi, iz Beograda je stigao Ivo Vejvoda. Odveo je Boarova na saslušanje u njegovom prisustvu. Kad je vidio da ga neće moći izbaviti, vratio se u Beograd.

Boarov će ostati u zatvoru bez osude do 1953. godine, pomažući verbalno Mađarima kad im je to bilo potrebno. Cinkario je i svog druga Brankova kojem se zbog njega život preko noći zacrnio i skoro zaustavio.

Zahvaljujući svim lažima, Boarov se mogao vratiti u Jugoslaviju i pristojno živjeti, a zahvaljujući svojoj čovječnosti i principijelnosti, Brankovu će se život potpuno promijeniti. Moraće napustiti ambasadu u oktobru 1948. godine i preći u emigraciju jer se u svoju zemlju nije smio vratiti.

Ispostaviće se da je Boarov zaista ubio Miloša Mojića, ali zbog djevojke u koju su obojica bili zaljubljeni. Brankovu je dakle slagao da je nevin. Živko Boarov ne samo što nije bio hrabar i moralan tokom saslušanja, već nije imao hrabrosti i morala povjeriti se svom sinu, novinaru Dimitriju Boarovu, i ispričati mu istinu. Tu gorku istinu nekoliko decenija kasnije ispričaće Brankov lično Živkovom sinu. Dimitriju nije bilo lako, razumljivo je to.

A nije bilo lako ni Brankovu ležati sedam godina u samici od šest kvadratnih metara, osvijetljenoj 24 sata, bez olovke i hartije, bez novina i knjiga… Bez prava da drugačije leži osim na leđima, sa rukama u stavu mirno. Ako u snu poremeti položaj, uvijek bi se našao stražar koji bi ga čizmom opomenuo.

Tamnovao je od 1949. do 1956. godine jer je u poznatom procesu Laszlo Rajk, u septembru 1949. godine, optužen na doživotnu robiju za špijuniranje u korist Zapada i planiranje likvidacije Rakošija, što je bilo potpuno netačno.

Boarov je pomogao Mađarima u tom procesu svojim svjedočenjem i protiv Rajka i protiv Brankova. Ne znam da li se Boarov pokajao što je izdao svog druga, ali znam da se Laza nikad nije pokajao što ga nije izdao i što nije izdao sebe.

Prva i druga godina bile su mu najteže jer je vjerovao da će psihički pokleknuti i pasti. Zato je sam sebe neprestano hrabrio da treba istrajati i da sve svoje borbe ”za novi svet novog čoveka”, kako je zvao svoju borbu, još nije završio.

Poslije smrti Staljina pušten je iz zatvora, aprila 1956. godine, da ide gdje želi. Tamo gdje ga je srce vuklo nije mogao jer Tito nije praštao odbijanje naređenja. U zemlji za koju se borio bio je ”poznati špijun Zapada”, ”mračan tip i provokator” pa čak i ”saradnik Horthyjeve policije”.

Otac mu je završio na Golom otoku zato što je tvrdio da njegov sin nije izdajnik. Poslije smrti srušen mu je nadgrobni spomenik. Majku su mu vrijeđali i napadali i u haljini izbacili iz kuće koju su konfiskovali. Živjela je poluilegalno u Skoplju.

Dvije sestre ostale su bez posla, hapšene, maltretirane… I sve to samo zato što nikad nije želio zaboraviti kako su ga u ratnim danima Živko Boarov i njegov otac, vozeći konjska kola, skrivali pod kukuruzovinom, rizikujući time svoje živote.

Desetog novembra 1956. godine odlazi u prihvatilište za izbjeglice u Austriji. Odlučio je otići nastaniti se i početi novi život u Francuskoj. Ali šta znači novi život? Može li se on promijeniti? Može li prestati biti ono što jest? Može li se prestati boriti? Ne može! Zato se odmah učlanjuje u Komunističku partiju Francuske!

Pitao sam ga kako je mogao preći preko toga da mu je komunizam donio toliko zla i nesreće, pa na kraju i uništio život i opet se upisati u komunističku partiju? ”Nije komunizam kriv, Slobodane, krivi su neki ljudi koji ne znaju šta je komunizam, a tvrde da su komunisti. Ne jede komunizam svoju djecu već loša djeca jedu komunizam”, odgovorio mi je.

Laza i ja smo spontano postali prijatelji u novo ratno doba. Tragediju i krvavi raspad naše zemlje i pojavu novog ludila teško smo podnosili, na isti način tumačili i jedva čekali kad ćemo sljedeći put razgovarati.

Godinama sam svake nedjelje bez izuzetka stizao u njegov stan u predgrađu Pariza u 13 sati i 38 minuta jer je voz stizao na stanicu Parc de Sceaux tačno u 13:32. Kad pritisnem na zvono nikad nismo znali ko je srećniji, Laza ili ja.

Poslije ručka i razgovora na francuskom sa njegovom suprugom, kršnom Mađaricom Ruth, Laza i ja bismo se povukli u njegov kutak i nastavili razgovor ugodni na jeziku slovinskom. Laza je bio i ostao Jugoslaven i internacionalac koji vjeruje u čovjeka. Veli mi da ne živi u miješanom braku jer mu je i supruga gorljivi komunist!

Pričali bismo o svačemu, ali dvije stvari su bile obavezne. Čitanje ”Antologije novije srpske lirike” Bogdana Popovića i slušanje francuskog radija na našem jeziku. ”Antologiju” bih čitao uvijek ja, i kad je Laza dobro vidio bez naočara, ali i poslije 1999. godine kad je prvi put posjetio svoju zemlju poslije 1948. godine i vratio se skoro slijep.

Sjedio bi u svojoj crvenoj fotelji zatvorenih očiju, sav u bijelom, i blažena lica slušao pjesme iz ”Antologije”. Veliki dio znao je napamet. Obično bi me zamolio da posljednju strofu prepustim njemu da je on po sjećanju izrecituje. Poezija je bila njegov most sa narodom i zemljom.

Nije propuštao niti jednu emisiju na našem jeziku koja je emitovana na Radio France Internationale, naročito onu koja je išla od 21 do 22 sata. Često smo slušali emisije zajedno. Slabog sluha, na nekom starom radiju primicao bi uho da bolje čuje. Posmatrajući ga, izgledao mi je kao da sluša Jurija Levitana 1943. godine i ono njegovo čuveno ”Говорит Москва!”.

Najviše je uživao kad bi se javio iz Zagreba Marinko Čulić. Upijao je svaku njegovu riječ i pamtio. Volio je i njegov zvonki glas. Jednom mi veli: ”Slobodane, Marinko je jako dobar čovek”. Ko diplomira iz čovječnosti kod Laze to sigurno nije lažna diploma.

Ali još snažnije se radovao dolasku časopisa Hrvatska ljevica koji je uređivao Stipe Šuvar. Bio je pretplaćen na taj mjesečnik i čim ga dobije odmah mi to ponosno javi. Pročitao bi svako slovo i o svemu važnom smo temeljito razgovarali. Žalio je samo što ne izlazi barem dvomjesečno. Pomagao je i finansijski koliko je mogao taj sjajni časopis i zbog toga bio beskrajno srećan.

Divio se Stipi Šuvaru. Dijelom je prepoznao i sebe u njegovoj sudbini, kad država proganja svoju najbolju djecu. Šuvar je od Laze dobio počasni doktorat iz čovječnosti i principijelnosti.

Jednom se čuo sa njim. Bili smo kod slikara Petra Omčikusa i svi smo željeli čuti glas Stipe Šuvara i kazati mu koliko smo u mislima s njim i njegovim najbližim saradnicima. Laza je poput starijeg brata ohrabrio Šuvara i poručio da čovjek nikad ne smije klonuti dok ima prijatelja koji ga razumiju.

Kazao mi je poslije da je imao osjećaj da razgovara sa svojim ratnim drugom. Želio ga je upoznati, kao i Čulića, i stalno se nadao da će jednog dana dolepršati taj avion koji će ih nekim povodom dovesti do Pariza, da usreće dobrog čika Lazu. Nije se dogodilo i danas sva trojica nisu živi. Drago mi je što sam ih barem u ovom tekstu konačno spojio.

Nedjeljna druženja s Lazom nastavljena su i kad sam živio u Kairu, iza 2008. godine. Svake nedjelje bih telefonirao svom drugu i dugo bismo razgovarali.

Jednom sam mu pustio rusku pjesmu ”Na brdima Mandžurije” u izvođenju Dimitrija Hvarastovskog. Slušajući je, osjetio sam da je to njegova, Lazina pjesma. Kad ju je čuo, zanijemio je, uzdahnuo i uz plač zamolio da mu pustim još jednom, pa još jednom. I svake nedjelje bar jednom.

Posljednji put ju je čuo kad smo ga sahranili na njegov stoti rođendan u Starom Bečeju gdje je konačno zagrlio svoje roditelje koje poslije 1948. godine nikad nije ni vidio ni čuo. Nije uspio doživjeti sto godina kako se nadao. Umro je 3. decembra 2011. godine u Parizu gdje je kremiran. Pepeo je prebačen u porodičnu grobnicu, a nešto malo praha prosuto je u Tisu.

”Spavajte, borci, spavajte mirno. Neka vam u snove dođu rodne njive i daleki očinski dom. Mi idemo u susret novom životu, zbacićemo teret ropskih okova, a narod i otadžbina neće zaboraviti hrabrost svojih sinova. Noć, tišina, samo sirak šumi. Spavajte, heroji, vaša otadžbina mati čuva uspomenu na vas”, pjevao mu je Hvarastovski kad smo završili govore i predali ga roditeljima.

Uspomenu na Lazu u njegovoj zemlji malo ko čuva. Mnoge laži koje su davno ubačene žive i dalje, a ljudi kao on odavno nisu u modi. Kad bi htjeli, od njega bi mnogi mogli svašta naučiti o životu i čovjeku, kao što sam ja naučio. To pominjem s ponosom i zahvalnošću premda to podrazumijeva veliki broj problema i muka koje svako ne može podnijeti.

Obučen najčešće u bijelo, objasnio mi je da je to stoga što je kroz život često pamtio crne dane pa im je prkosio svijetlim bojama. Laza je vjerovao da je svuda oko nas bjelina i da je moramo održavati. Filozofija njegovog života je da čovjek mora neprestano stvarati bjelinu, a ne crnilo.

Godinu dana prije nego što će ga pustiti iz tamnice, u vremenu kad su živi zavidjeli mrtvima, Brankov je napisao poemu ”Blaženi koji su pali”. To je njegova oporuka iz tamnice iz 1955. godine. Duboko je razočaran što su njegovi ideali srušeni, ali nimalo ne sumnja da će se naći dovoljno ljudi koji će bijelom bojom prebrisati svaki crni trag koji neljudi ostavljaju iza sebe:

”Blaženi koji su pali u zadnjoj krvavoj borbi, u belom smiraju poslednjeg zimskog dana, s pogledom zadnjim kao pozdravom idealima svojim – klikćućem krilatom jatu, i nikad ne videše ponosne svoje orlove bele, slomljenih krila da leže u blatu! Veje, veje, veje, čistota bela veje… O neka veje, veje, večito neka veje, i ljudske duše i tamu našega veka neka proveje čistotom belom i verom u Čoveka!”

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
     Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
     Posljednje evropsko ljeto
     Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
     Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
     Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
     Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
     Compañero presidente Salvador Allende
     Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
     Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija