Lekcija paradnom Zagrebu

Nedavno je na Sveučilištu u Zagrebu održana doista lijepa svečanost na kojoj nikom nisu zasmetale ceremonijalne toge i zlatne ogrlice. Bio je to prikladan izvanjski znak odavanja zaslužene počasti 90-godišnjem skladatelju Milku Kelemenu na njegovoj promociji u počasnog doktora.

 

Nekoliko dana kasnije na Trgu maršala Tita održana je mnogo veća svečanost: predstavljanje novezgrade Muzičke akademije, a neki je dan istim trgom od Sveučilišta do Hrvatskog narodnog kazališta prošla i svečana procesija kao dio rituala inauguracije novog rektora. O ove dvije posljednje svečanosti mišljenja su već bila podijeljena, a vrlo je lako objasniti i zašto. Ne zbog masovnosti i mnogo većeg broja promatrača, pa time i dojmova, niti zbog zatvaranja prometa u središtu grada.

 

Problem je u tome što su obje svečanosti bile okvir za sadržaj prepun rupa. Primjerice, da je zgrada Akademije tom svečanošću doista bila otvorena i da su u nju već sljedeće jutro ušli studenti i profesori, čitava bi parada imala mnogo više smisla. Ovako, kada će se na pravo otvorenje i useljenje čekati još barem nekoliko mjeseci, to je bilo predstavljanje nečega što bi moralo biti, ali to još uvijek nije.

Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu

 

Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu.

 

Ali, dok takvog sadržaja nema, nego ga tek treba izgraditi, onda iznošenje bogato ukrašenog okvira u svijesti mnogih promatrača postaje znak neprilične razmetljivosti. Najkraće i najjednostavnije rečeno, ne kupuje se i ne izlaže se okvir za sliku koja tek treba biti naslikana. Crkva je majka svih rituala i od nje barem u jednoj stvari treba učiti.

 

Nigdje liturgija nije raskošnija nego u katedralama s najkićenijim biskupskim ruhom. Ali isto tako i svaka župa ima kakav-takav oltar, zvonik, dvije-tri procesije godišnje, proslave zajedničkih blagdana i svoja lokalna proštenja na koja rado dolaze mnogi ljudi, bez obzira na dubinu, površnost ili izostanak bilo kakvih vjerskih osjećaja. Tu je forma u velikoj mjeri već odavno nadomjestila sadržaj, ali to nijednom svećeniku na terenu, ako je doista duhovan i evanđeoski čovjek, nije zapreka da okvir ispuni plemenitim sadržajem čovjekoljublja nadahnutog vjerom u dobrog i milosrdnog Boga.

 

Sveučilišta su, baš poput katedrala, vrh jedne piramide, velike, stoljećima građene mreže prosvjetiteljstva, znanja i kulture. Nije rektor biskup, niti je predsjednik HAZU prispodobiv kardinalu, ali i oni imaju svoju bazu u ljudima na terenu koji su odabrali težak i plemenit posao sijača prvih klica znanja i kulture.

 

I zato svi rektorski rituali, inauguracije u crnim togama i sa zlatnim lancima vrijede upravo onoliko koliko cijenimo svaku učiteljicu i učitelja u najudaljenijem i najzabačenijem selu u kojem još postoji škola, ta kuća u kojoj počinje put svih budućih profesora, znanstvenika, umjetnika, dekana, rektora, akademika i nobelovaca. Ako su se ti ljudi, u svojim malim sredinama i školama, podjednako seoskim i gradskim, dan nakon paradne inauguracije novog rektora najvećeg i najvažnijeg hrvatskog sveučilišta osjetili važnijima, poštovanijima, ponosnijima i ohrabrenima, onda je rektor Boras u pravu.

Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja

 

Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja.

 

Odnosno, bila bi takva kada u njoj ne bi bilo ljudi niklih iz starog sjemena na preostalim naslagama dobre i plodne zemlje, onih koji rastu iz vlastite znatiželje i otvorenosti prema svijetu duha, znanja i kulture. Od takvih je ljudi i gospođa Jadranka Srdoč iz Slatine, rodnog mjesta Milka Kelemena, koju sam upoznao upravo na proslavi skladateljevog počasnog doktorata.

 

Ona je bila među ljudima koje je Kelemen svojim duhom i glazbom osvojio još 1994. godine kada se prvi put, baš onda kada je to bilo najpotrebnije, vratio u Slatinu. Već dvadeset godina, uz svesrdnu maestrovu pomoć i sudjelovanje kad god mu to zdravlje dopusti, ona u Slatini organizira Dane Milka Kelemena.

 

Bio sam duboko impresioniran kada sam prije deset dana u Slatini vidio crkvu sv. Josipa punu publike svih naraštaja na otvorenju dvadesetog izdanja festivala. Oni su svojim živim zanimanjem i pažnjom jednako kao i gostujući umjetnici bili zaslužni za uspjeh koncerta. Pod ravnanjem Zdravka Šljivca, također Slatinčana, anđeoske su Zvjezdice pjevale i Bacha i Mozarta.

 

Ali, na samom su početku, u mraku u kojem je tinjala tek dirigentova svijeća, vrisnule do zvijezda početak Kelemenove skladbe “Orion, Venus, Andromeda”. Za nastanak te skladbe također je zaslužna gospođa Srdoč i sasvim je na mjestu to što ju je na kraju koncerta Zdravko Šljivac pred svima rasplakao buketom cvijeća i iskrenom zahvalom za sve što je učinila.

U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski

 

Bilo je lijepo na tom koncertu vidjeti i slatinskog gradonačelnika, jednako kao i oba slatinska župnika u prvoj klupi. Tu nije riječ samo o par dana u godini. Slatina je osim festivala prije dvadeset godina dobila i svoju prvu, sve uspješniju glazbenu školu.

 

Ove je godine u gradskom muzeju otvorena i Kelemenova soba, a sam gradonačelnik Ivan Roštaš prepričavao nam je, kao svoje, ambicije svoje vrijedne sugrađanke da se u Slatini izgradi jedan pravi međunarodni centar za suvremenu glazbu. Kelemen je svjetski umjetnik i putnik, građanin svijeta, ali to što radi njegova rodna Slatina čini ga hrvatskim skladateljem barem u jednakoj mjeri, ako ne i više nego počasni doktorat povrh svih ostalih priznanja.

 

U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski. I još jedan znak.

 

Milko Kelemen ovog je ljeta napisao svoju najnoviju skladbu i posvetio je violinistu Goranu Končaru, Zagrebačkim solistima i Zagrebu. Naslov joj je “A Zagreb Imagination”. Ali, djelo je praizvedeno u Slatini i ostat će po svoj prilici još jedan dar Slatine Zagrebu, kao što je i sam Kelemen.

 

Ne zaboravite da pridjev provincijalan znači dvije stvari. Jedna je zemljopisni položaj, a druga je stanje duha koji redovito daje prednost formi pred sadržajem.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora