Međunarodni je poredak pri izdisaju

Međunarodni je poredak pri izdisaju. Nepravedan oblik odlučivanja u Ujedinjenim Narodima (UN) već odavno čini najveću svjetsku međunarodnu organizaciju neučinkovitom. Međunarodni kazneni sud nema mogućnosti privesti čelnike država koji bjelodano čine ratne zločine, poput Vladimira Putina i Benjamina Netanyahua. Ženevska konvencija iz 1949. godine izričito zabranjuje napad na nuklearna postrojenja, što potvrđuje Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), ali to malo tko spominje.

Nema mehanizma da se zaustavi ratni marš koji je kao ludilo zahvatio one zemlje koje hine da su demokratske, dok one nedemokratske nemaju ni potrebu pravdati se. Ova noćna mora u kojoj svijet živi je istinski sotonizam, a u njezinim detaljima se nazire i Knjiga Otkrivenja – ne kao specifičan događaj, nego tijek silazne putanje koja može trajati stoljećima.

Na stranu ekstremnih pogleda tzv. vjernika kojima je pomračen um, s kršćanske etičke i teološke perspektive, trenutne napetosti između Izraela, Palestine, Irana i Sjedinjenih Američkih Država zahtijevaju duboko promišljen odgovor koji ide dalje od političkih kalkulacija.

Prvo i osnovno, kršćanstvo zagovara nepovredivo dostojanstvo svakog ljudskog bića jer je svatko stvoren na sliku Božju (Post 1,27). To znači da nijedan narod, etnička skupina ni vjerska zajednica ne smije biti demonizirana, dehumanizirana niti kolektivno kažnjena.

Evanđeoska poruka Isusa Krista poziva na ljubav prema neprijatelju (Mt 5,44), što nije znak slabosti nego vrhunski oblik etičke snage koja prekida ciklus nasilja.

U kontekstu Bliskog istoka, to konkretno znači da kršćani ne mogu biti ravnodušni prema patnji Palestinaca pod okupacijom, ali niti prema traumama židovskog naroda, kao ni prema demonizaciji iranskog naroda ili politiziranju američkih kršćanskih identiteta u funkciji rata.

Drugo, kršćanska poruka mira nije pasivna ni sentimentalna, nego zahtijeva pravedan mir – “mir koji se temelji na istini, pravdi, ljubavi i slobodi”, kako stoji u dokumentu Pacem in Terris pape Ivana XXIII.

Kršćanstvo ne prihvaća lažni mir koji skriva nepravdu (usp. Jer 6,14). U tom smislu, nasilje iz bilo kojeg smjera – bilo raketni napadi, kolektivne kazne, teroristički činovi ili invazije pod izlikom obrane – ne može imati moralnu opravdanost.

Svaka strana mora biti pozvana na priznanje svoje odgovornosti i na put pokajanja i pomirenja. Kršćanski lideri, osobito u Americi i Europi, moraju se suprotstaviti političkim zlouporabama religije koje vode k nacionalističkim ili apokaliptičkim opravdanjima rata.

Treće, kršćanska poruka podsjeća da Božje kraljevstvo nije vezano uz teritorij ni političku dominaciju. Isus jasno kaže: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36).

Stoga, svaki pokušaj opravdanja vojne sile putem eshatoloških ili biblijskih narativa – bilo da dolazi iz cionističke, islamske ili kršćanske fundamentalističke retorike – duboko je protivan evanđeoskoj viziji.

Crkva je pozvana biti znak nade i zajedništva među narodima, a ne duhovni servis za ratne ideologije. Posebno u ovom trenutku, važno je podsjetiti da su i Židovi i muslimani s kršćanima djeca Abrahamova (usp. Gal 3,26-29), i da Bog u Kristu poziva na ukidanje svih podjela među narodima.

Na kraju, kršćani su pozvani na aktivno posredovanje mira, što znači konkretno zalaganje za dijalog, pomoć izbjeglicama, zagovaranje za poštivanje međunarodnog prava i borbu protiv širenja mržnje, osobito u digitalnom prostoru.

Proroci Staroga zavjeta i Isus u Novome zavjetu ne odvajaju duhovnost od društvene odgovornosti. Kršćanin koji šuti pred nepravdom, koji podržava nasilje ili relativizira patnju drugoga zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, iznevjerava poziv na križ i pomirenje.

Danas, više nego ikada, Crkva mora biti glas koji ne viče za osvetom, nego tiho svjedoči istinu: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9).

Istina, Isus je ubijen. Kao i Gandhi, Martin Luther King Jr., šijitski imami, odnosno svi koji su stali nenasilno protiv nasilja, svi koji su se oduprli ljubavlju i mirom prema silama zla i pokvarenosti, gangstera koji trenutno obnašaju pozicije moći. No, njihova smrt nije poraz.

Ono što je sasvim nejasno moralnim diletantima je sasvim jasno vjernicima. Isusova smrt na križu predstavlja paradoksalnu, ali ključnu pobjedu u kršćanskoj vjeri.

U trenutku koji se ljudskim očima činio kao potpuni poraz – poniženje, nasilna smrt i odbačenost – Bog je zapravo ostvario trijumf ljubavi nad grijehom, nasiljem i smrću. Isus nije uzvratio nasiljem, nije pozvao anđeoske legije u obranu, već je u tišini i poslušnosti Ocu prihvatio patnju, preuzeo na sebe zlo svijeta i tako ga razoružao iznutra.

Apostol Pavao u Poslanici Kološanima kaže: “razoružao je Poglavarstva i Vlasti, javno ih izložio ruglu i u njemu slavio pobjedu nad njima” (Kol 2,15).

Križ nije kraj priče, nego prijelaz – vrata uskrsnuća, pobjede života nad smrću. Ova pobjeda nije vojna, politička ili zemaljska – ona je otkupljujuća i univerzalna. Isusova smrt otvara novo čovještvo koje nije temeljeno na osvajanju i moći, već na služenju, žrtvi i ljubavi.

U svojoj muci Isus nije samo patio s nama, nego i za nas, otvarajući svima put pomirenja s Bogom. Uskrsnućem On potvrđuje da ljubav jača od smrti, da zadnja riječ ne pripada zlu, i da se istinska pobjeda ne mjeri silom, već sposobnošću da se živi i umre za druge. Križ tako postaje znak nade i temelj kršćanskog shvaćanja pobjede: ne one koja slama, nego koja uzdiže, ne one koja ubija, nego koja spašava.

Njihova imena će se zlatnim slovima pisati do kraja svijeta. A imena zločinaca će biti zaboravljena, ostavljena u prašini i mraku povijesti, u tmini grijeha koji čine.

Poruka kršćanske vjere zločincima koji vode ratove – bilo iz pohlepe, ideologije, osvete ili hladne kalkulacije moći – jest jasna i zahtjevna: pokajte se, jer Bog ne ostaje nijem pred nepravdom.

Krist, raspeti i uskrsli, u središtu je vjere koja zahtijeva pravednost, istinu i obraćenje. On je onaj koji će, prema Evanđelju, doći “suditi žive i mrtve”, i u tom sudu neće biti privilegiranih, samo ogoljena istina o onome što smo činili “najmanjima od braće” (Mt 25,40).

Oni koji izazivaju ratove, razaraju tuđe domove, oduzimaju živote i potiču mržnju, neće izbjeći odgovornost – ako ne pred ljudskim sudovima, onda pred Božjim. Božje strpljenje nije znak ravnodušnosti, nego prilika za obraćenje, a tko tu priliku prezire, gradi sebi sud i propast.

No, kršćanska poruka nije samo poruka suda, već i milosrđa – ali milosrđa koje ne opravdava zlo, nego traži istinsko pokajanje. Zločinci koji vode ratove nisu izvan dosega Božje milosti, ali ta milost nikada nije jeftina. Ona traži istinu, priznanje krivnje, ispravljanje nepravde gdje je moguće, i spremnost da se ide putem pomirenja.

U Isusu Kristu vidimo kako Bog ljubi čak i neprijatelje – ali ne da bi ih ostavio u njihovom grijehu, nego da bi ih preobrazio. Kršćanska zajednica ima zadatak glasno govoriti protiv nepravdi, ali i nuditi nadu: nijedan zločin nije prevelik za Božju ljubav – ali nijedna pravda nije istinita bez istine i pokajanja.

Danas je vrijeme kada ove riječi nisu samo opće poruke s propovjedaonice. One su izravne poruke svakoj osobi, a osobito onima koji su donosioci odluka, u vladama, vojskama, medijima, nevladinim organizacijama. Tu ne može biti ravnodušja.

Odluka je na svima nama, a posljedice te odluke će biti jasne kako u svijetu, tako i na velikom i strašnom sudu o svemu što smo činili.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?
    •  Religijska perspektiva univerzalnih vrijednosti i rata
    •  Gdje su sada vjerski lideri?
    •  Vjerom protiv klimatske tjeskobe

> Svi tekstovi ovog autora