Milanoviću, prste dalje od BiH!

”Prste dalje od BiH”, izrekao je gotovo kao prijetnju predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, nekolicini evropskih desničara koji stoje iza misterioznog non papera, a kojim se predlaže novo preslaganje granica na Balkanu.

Nije mu ni na kraj pameti da se ovo upozorenje, prije svega, odnosi na njega samog. Bosnu i Hercegovinu ne može ugroziti ni Janša ni Orban, niti bilo koji lik iz te prikrivene grupacije, nju može ugroziti i ugrožava već četvrt stoljeća Republika Hrvatska, odnosno njena zvanična politika, uz veoma rijetke i časne izuzetke.

To čini i danas, uporno, bezočno, hladnokrvno, arogantno, drsko, licemjerno… To uporno čini i Zoran Milanović, predsjednik RH, koga su na tu poziciju dovele ljevičarske i demokratske stranke te države.

Milanović je pokazivao te sindrome još u vrijeme izborne kampanje, ali se to pripisivalo predizbornoj atmosferi u kojoj se love glasovi s raznih strana. Nikako se nije moglo ozbiljno uzeti njegovo demonstrirano neznanje bitnih činjenica o BiH i njegovo potpuno nepoznavanje Dejtonskog sporazuma na koji se često pozivao.

On presuđuje što piše u Dejtonskom sporazumu, što je u njemu relevantno i što se mora provoditi. Radi to arogantno, samouvjereno i oholo. Poznato je da je oholost najveći neprijatelj vlasti, ali ona kod Milanovića nadilazi običnu neosjetljivost i svijest o nepogrešivosti, ona je karakter i moralno posrnuće

Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, koja mu je bila protukandidatkinja i koja je govorila iz uvjerenja i veoma jasne političke koncepcije, vjerovalo se da je njegov diskurs određen nekom privremenom taktikom, da su njegove stvarne namjere drugačije od predizbornog pragmatizma.

Kolinda Grabar-Kitarović se držala Tuđmanove nacionalističke politike koja je za Hrvatsku imala drugačije značenje nego za BiH. U BiH ona se ispoljavala kroz preseljavanje i iskorjenjivanje naroda, te uništavanje jedne međunarodno priznate države, što je Haški sud ocijenio i presudio kao udruženi zločinački poduhvat.

Također, u najgorem slučaju, pomišljalo se da je i Milanović nasjeo hadezeovoj dugotrajnoj propagandi o navodnim pravima RH prema BiH, a koja proizlaze iz Dejtonskog sporazuma. Očekivalo se da će čovjek kada postane predsjednik države doći tobe i ozbiljno proučiti činjenice na koje se poziva i Sporazum koji ”citira”.

Međutim, i nakon pobjede na izborima, Milanović je, ali sada s odgovornošću predsjednika države a ne kao kandidat u kampanji, nastavio sa svojom retorikom, neprimjerenom čelniku bilo koje države.

Nečuveno je da predsjednik države za neku drugu državu kaže da je ”veliko govno” ili da se njeni građani trebaju prvo ”oprati”, bez obzira na nivo diplomatskih odnosa među njima.

Samo užasavanje nad BiH i njenim građanima koje on ispoljava, diskvalificira ga i oduzima mu pravo govora o njima. Da bi uopće bio sugovornik morao bi se uljuditi, a on suprotno, sa svojim odgojnim ili prirođenim ograničenjima, stavlja sebe iznad svakog sugovornika i svake teme koje se dotakne.

On se postavlja kao arbitar u stvarima o kojima ne zna ništa, kao kada bi šahovski sudija uzeo sebi pravo suditi nogometnu ligu.

On presuđuje što piše u Dejtonskom sporazumu, što je u njemu relevantno i što se mora provoditi. Radi to arogantno, samouvjereno i oholo. Poznato je da je oholost najveći neprijatelj vlasti, ali ona kod Milanovića nadilazi običnu neosjetljivost i svijest o nepogrešivosti, ona je karakter i moralno posrnuće.

Milanović bi morao znati da je Dejtonski sporazum nastao na krvi preko 100 hiljada žrtava, na žrtvama zločina protiv čovječnosti i genocida.

Međutim, kada on govori o BiH i Dejtonskom sporazumu, koristi rječnik kojim ponižava temu da bi je činio što beznačajnijom. Ne možemo za taj rječnik reći ni da je kočijaški jer bismo povrijedili današnje kočijaše koji s bijelim rukavicama u kočijama vozaju turiste po starim gradskim jezgrama evropskih gradova.

To je Milanovićev tip jezika, to je njegova forma izražavanja po kojoj će izgleda jedino ostati zapamćen nakon mandata. To je njemu jedino sredstvo da se ”digne” iznad mutne političke vode, bolje reći da pliva po njoj.

On jadnik, niti vidi niti zna da se negativnim govorom ne može prevladati ono o čemu se govori, pogotovo, nemoguće se na taj način uzdići iznad toga. On misli da je to način da se nadvise svi oni koji su sudjelovali u najkompliciranijim mirovnim pregovorima poslije Drugog svjetskog rata.

Dejtonski sporazum je jedini mirovni sporazum koji je zaustavio rat za pregovaračkim stolom, a ne kapitulacijom neke strane u oružanom sukobu, i američka administracija se ponosi time.

I kako je jednom izjavio današnji predsjednik SAD-a, Joe Biden, svako rušenje ili opstrukcija tog Sporazuma je ”uvreda za civilizirane ljude i izravni šamar u lice Sjedinjenim Državama, koje su posredovale u potpisivanju Dejtonskog sporazuma”.

Mir koji je uspostavljen Sporazumom traje već 25 godina. Milanović koji nije ni primirisao tome, i koji neprestano demonstrira da o tome nema pojma, stavlja se iznad svega i sebi daje pravo biti jedinim tumačem Sporazuma.

Da je ikada otvorio Sporazum, pročitao bi u Aneksu 10. da je jedini tumač Dejtonskog sporazuma Visoki predstavnik. On bi trebao kao predsjednik države koja je stavila svoj potpis na taj dokument, barem ga pročitati, ili se upoznati s izvještajima Visokog predstavnika pred Vijećem sigurnosti UN-a.

”Prste dalje od BiH”, izrekao je gotovo kao prijetnju predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, nekolicini evropskih desničara koji stoje iza misterioznog non papera, a kojim se predlaže novo preslaganje granica na Balkanu

Taj nivo neodgovornosti koju ispoljava Milanović kada govori o onome s čime se nikada nije ni upoznao, uporediva je jedino s neodgovornošću onih koji danas govore da virus COVID-19 ne postoji i da je Zemlja ravna ploča. Kakav je onda on partner za razgovor?

Znamo kako su u povijesti završavali oni koji su mislili suprotno, ali Milanović, izgleda, ne zna da je inkvizicija ukinuta još sredinom 18. stoljeća.

Da je ikada otvorio Dejtonski sporazum odmah bi našao da on kao predsjednik i njegova država kao potpisnica, nemaju nikakva prava prema BiH.

To što su Hrvatski sabor svojom odlukom i Vlada svojim zakonskim rješenjima, dali sami sebi neka prava prema BiH i prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, nema nikakve veze ni sa BiH kao državom, ni sa Dejtonskim sporazumom, ni sa Hrvatima.

Oni po Sporazumu imaju samo obaveze prema BiH. Pojmovi koji se koriste u Sporazumu, a te dijelove Sporazuma je potpisao predsjednik RH Franjo Tuđman, a koji se odnose na susjedne države i njihove vojske koje su koristili u ratu protiv BiH su: ”prihvataju”, ”obavezuju”, ”povinuju” i sl. Nigdje se ne pominje pravo tih država prema BiH.

Međutim, umišljeni, arogantni i incidentni Milanović, nakon što je izabran za predsjednika RH, postao je još i ohol, ne prestaje govoriti, bolje reći pljuvati po BiH i o onome o čemu uglavnom ništa ne zna.

Začuđuje taj karakter koji se usudi demonstrirati svoje neznanje i još uvjeravati javnost da govori znalački, ekspertski, neupitno. To je povreda inteligencije svakog normalnog čovjeka. Taj profil trebaju analizirati psihoanalitičari. Nas zanima politički diskurs i njegove posljedice.

Očekivalo se da će Milanović svoju funkciju, najveću u njegovoj državi i odlučujuću za njenu vanjsku politiku, iskoristiti za promjenu službene politike njegove zemlje prema BiH. Zato mu nije potrebna ni mudrost ni veliki napor, kako smo očekivali nakon predizborne kampanje (i pisali o tome).

Potrebno je samo pročitati Dejtonski sporazum i iz njega izvući obaveze RH prema BiH. Očito da smo svi, koji su to očekivali, precijenili njegove mogućnosti. Milanović nema mudrosti u koju smo se uzdali jer za mudrost su potrebne ideje i vizije, a ne jeftini pragmatizam i oholost.

Za njega se politika zbiva između nakovnja i čekića i sva mudrost sastoji u tome kako biti čekić. Također, Milanović je nesposoban za čitanje jer osim vidljivih kognitivnih ograničenja on je i lijenčina.

Da bi se nešto čitalo i razumjelo treba ne samo sjesti nego i koncentrirati se, pokrenuti moždane vijuge i napregnuti se. Očito da sve stolice na koje bi sjeo imaju eksere.

S malo strpljenja i kognitivne sposobnosti svaki učenik petog razreda mogao bi saznati da se upravo po Dejtonskom sporazumu, na koji se Milanović poziva, niti jedna narodna zajednica u BiH ne može zasebno izdvojiti i tako rješavati svoj status i svoje probleme, a to uključuje i zasebne nacionalne izborne jedinice ili povećanje broja entiteta u BiH.

To po Ustavu BiH nije moguće, a Ustav je Aneks 4. Dejtonskog sporazuma. Republika Hrvatska, potpisom svoga predsjednika Tuđmana, obavezala se poštivati Ustav BiH.

Milanovića ne zanima što tu piše, njemu se ”fućka” što će u BiH misliti o njegovim postupcima, za njega je država BiH ”veliko govno”.

Njegov stav je da u Sporazumu piše ono što on kaže da piše. On ne priznaje presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojeg su formirale UN, a predsjednik je države koja je članica UN-a i Evropske unije.

Kolinda Grabar-Kitarović se držala Tuđmanove nacionalističke politike koja je za Hrvatsku imala drugačije značenje nego za BiH. U BiH ona se ispoljavala kroz preseljavanje i iskorjenjivanje naroda, te uništavanje jedne međunarodno priznate države, što je Haški sud ocijenio i presudio kao udruženi zločinački poduhvat

To i ne bi trebalo biti čudno jer on ne čita ništa što je bitno i relevantno za njegovu državu, a kamoli za susjednu.

On sigurno nije nikada ni pogledao presudu Suda u Hagu kojom je Franjo Tuđman proglašen čelnikom udruženog zločinačkog poduhvata, Herceg-Bosna zločinačkom tvorevinom i sve brigade i dijelovi HVO-a koji su bili pod njenom kontrolom.

On je upravo neke od tih brigada odlikovao najvišim ordenima Republike Hrvatske, on prima u protokolarne posjete osuđene ratne zločince, bez moralnog posrnuća. Toga se suzdržavala čak i KGK-a.

Njegovo ”fućkanje” se ne odnosi samo na javnost u BiH i žrtve tih zločina nego i na najvažnije svjetske i evropske institucije koje su se suočile sa zločinima i koje to suočavanje očekuju i od Milanovića i od njegove države.

Posljednja Milanovićeva izjava o BiH, data u povodu non papera, osim što upozorava – ”prste dalje od BiH”, ima dodatak – ”ono o čemu ima govora je davanje temeljnih ustavnih prava iz Dejtona koja hrvatskom narodu pripadaju, a koja su im uskraćena, pa čak i ukradena”.

Milanović bi kao ”sveznalica” morao znati, ako se već poziva na Sporazum, da su nacionalna prava naroda zaštićena na svim nivoima vlasti.

Na državnom i entitetskom nivou postoje domovi naroda čija je funkcija zaštita vitalnih nacionalnih interesa i u tim zakonodavnim tijelima gotovo neprekinuto od Dejtonskog sporazuma do danas ima apsolutnu dominaciju vladajući HDZ (Čović, koji je propao na izborima za Predsjedništvo BiH, čak je jedan od predsjedavajućih državnog Doma naroda).

Također, Sporazum propisuje da jedan član Predsjedništva države mora biti Hrvat, ali ne propisuje da mu sertifikat na hrvatstvo daje HDZ, neki biskup ili predsjednik susjedne države. On se bira na demokratskim, a ne na nacionalnim izborima.

Na nižim nivoima vlasti, dakle u kantonima, također postoje nacionalni klubovi koji imaju pravo veta na zakone koji se donose i koji, uz to, biraju delegate za Dom naroda Federacije BiH, a iz ovoga Doma se biraju delegati za državni Dom – nigdje nema preglasavanja.

Takvi klubovi postoje čak i na nivou općina, u općinskim vijećima. U najvišoj izvršnoj vlasti u državi, u Ministarskom vijeću, postoji nacionalni paritet. U oba entiteta, po entitetskim ustavima, svi narodi su ravnopravni i entiteti nisu nikakve nacionalne države, tj. Republika Srpska nije država srpskog naroda, niti je Federacija BiH bošnjačka i hrvatska, sva tri naroda su ravnopravna u oba entiteta.

Temeljem dejtonskog Ustava entiteti nisu države niti to mogu postati, postoje samo kao dio države BiH. Neravnopravni su nacionalne manjine i građani, odnosno oni koji se ne izjašnjavaju nacionalno.

Njihovo pravo je zaštitio Evropski sud za ljudska prava svojom presudom od 22. decembra 2009., ali provođenje presude do danas blokira HDZ BiH u dogovoru sa vladajućom politikom iz Republike Srpske.

Ako se već govori o krađi nekog prava, onda je ono ukradeno građanima i manjinama BiH, a ne narodima. Stvarna, praktična pokradenost i nejednakost Hrvata se provodi 25 godina u Republici Srpskoj, ali to pitanje vladajući u Hrvatskoj ne postavljaju, niti ga postavlja HDZ BiH.

Oni primaju u međudržavne posjete Milorada Dodika koji provodi tu politiku kao sebi ravnopravnog i u tim razgovorima raspravljaju o fiktivnoj neravnopravnosti Hrvata u Federaciji BiH, a ne o stvarnoj u Republici Srpskoj.

Dodik je inače najzauzetiji čovjek u BiH oko tih prava. On se uključio u kampanju promjene Izbornog zakona BiH serioznije nego Čović, što se u Hrvatskoj dočekuje ushićeno i oduševljeno jer valjda to ima veću težinu ako dolazi od jednog Srbina.

Potrebno je samo pročitati Dejtonski sporazum i iz njega izvući obaveze RH prema BiH. Očito da smo svi, koji su to očekivali, precijenili njegove mogućnosti. Milanović nema mudrosti u koju smo se uzdali jer za mudrost su potrebne ideje i vizije, a ne jeftini pragmatizam i oholost

Ta tradicija se ne prekida još od vremena Tuđmana i Miloševića i zašto bi je sada prekidao Milanović. Dodik i njegovi sljedbenici su poželjan partner hrvatskoj vladajućoj politici kada je u pitanju destabilizacija BiH, a u Hrvatskoj čak ni srpski jezik nije poželjan.

Kad Milanović govori o ”ukradenim pravima” onda vjerovatno misli na Izborni zakon. (Teško je razumjeti njegov ”metajezik” jer je besadržajan: ako zna što je ukradeno morao bi znati i tko je lopov).

Međutim, on nema ni toliko imaginacije shvatiti da je njegova izjava – ”dalje prste od BiH”, u protivurječju sa nastavkom te izjave o ”ukradenim pravima”. Naravno, on nikada neće reći o kojima se pravima radi, ako ona postoje mogu se nabrojati.

Ne, Milanović voli apstraktni govor jer misli da je takvim govorom izdignut iznad svega, sve ”prljavštine” i svih be-ha ”govana”.

Međutim, radi se o veoma prizemnoj stvari. Želi se izmijeniti Izborni zakon i to po hadezeovom modelu koji bi toj stranci osigurao zasebnu izbornu jedinicu (čitaj treći entitet) i apsolutnu vlast, i koja bi sve Hrvate izvan tri hercegovačka kantona pretvorila u nacionalnu manjinu.

Pa upravo je to rušenje Dejtonskog sporazuma i direktno guranje prsta u BiH, to je zapravo put u podjelu BiH, vjerovatno u novi rat.

Milanović je protiv toga ako to radi neki Janša i društvo, ali ako to radi HDZ BiH, on osobno i institucije vlasti Hrvatske, onda je to i legitimno i legalno, čak po Dejtonskom sporazumu. Samo pod uvjetom da ga tumači Milanović.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora