Mir među nacijama, mir među religijama

”Neće biti mira među nacijama, dok ne bude mira među religijama…” rekao je veliki Hans Küng.

A vrijedi li i obrnuto – može li mir među nacijama donijeti mir i iskreni dijalog među religije?

Svi već znamo: nacije ratuju. Bore se za teritorije, resurse, političku i kulturnu dominaciju. Teško je povjerovati Homeru, u današnjem ciničnom vremenu, da se u rat ide radi imena, časti i lijepih žena.

Mada, još uvijek mi nije sasvim jasno zašto ratuje Putin (oficijelno – za ”denacifikaciju” Ukrajine, ali sukob je jedino ”de-ukraJinizirao” osvojene teritorije, ”anti-rusizirao” ostatak Ukrajine i antagonizirao većinu zapadnih zemalja protiv Rusije).

Nacije, poput nesigurnih muškaraca, imaju izrazito fragilna ega, pa ih je baš radi tih razloga vrlo lako isprovocirati izvana – ali također izmanipulirati ”iznutra”.

Tome smo bili svjedoci i u 20. stoljeću… Zašto se onda opet hrli prema ratu i totalitarizmu? Netko pametan bi možda rekao da je to posljedica krize demokracije, generalno u svijetu. U redu, ali zašto do takve (ili do bilo kakve) krize mora doći? Što je (i je li nešto uopće) nužno u vezi svega toga?

Mene osobno, kao sljedbenika puta Isusa iz Nazareta, jedino zanima koja je najprirodnija kršćanska politička orijentacija i ima li uopće smisla govoriti u takvim kategorijama toliko vremena kasnije.

Tri dominantne opcije su se iskristalizirale u zadnjih dvjestotinjak godina – liberalna, konzervativna i socijalna (ove zadnje dvije se mogu definirati i kao ”desna” i ”lijeva”; a liberalnu je teže pozicionirati).

Uvjerili smo se da u odsustvu zdravih demokratskih procesa, i lijeva i desna varijanta mogu završiti u totalitarizmu i u državnom teroru.

Liberalizam po definiciji nije ”kompatibilan” s totalitarizmima (osim u fikciji Huxleyevskog tipa), ali je svakako vrlo sposoban za podmukle hegemone autokracije dugih trajanja.

Jednom riječju, sva ova tri navedena ”politička univerzuma” imaju nedvosmislene i vrlo jasne demonske potencijale i kapacitete. Zato politička arena mora ujedno biti i teološka arena.

Krist, dakle, u svojoj ljudskoj prirodi također posjeduje i ”političko biće”. On u sebi ujedinjuje (što i je potpuno logično) one najbolje i najplemenitije političke principe do kojih se ljudska priroda ikada probala uzdići kroz duge povijesne epohe i lokacije.

Isus je demonstrirao princip Integralnosti, koji se bazira na inzistiranju da je čovjek stvoren ”na sliku i priliku Božju” i da mora crpiti svoj identitet i dignitet iz tih osnovnih postavki. Zato Isus i govori da nije došao poništiti Zakon, negoli ga ispuniti.

U svojoj biti te riječi su afirmacija tradicionalnog, dakle tim i konzervativnog (da ne velimo desnog) pogleda na stvarnost. Ali ovo poimanje tradicije kao svetog, kroz čuvanje onog najdragocjenijeg što je ljudski rod uspio iznjedriti ima više veze s T. S. Eliotom nego J. D. Vanceom… Imajmo to u vidu.

Ravnotežu principu Integralnosti daje lijevo-socijalni ideal Solidarnosti. Ali kao što su pomahnitali porivi da se reinkarniraju modeli izmišljene, ali idealizirane pseudo-tradicije iz prošlosti (Treći Reich) – demonska distorzija konzervativnog principa; tako isto brutalni etatizam kvazi-lijevih elita, krijući svoju volju za moć iza praznih parola o jednakosti i kolektivitetu – nudi lažnu viziju Solidarnosti.

A istinska potreba da se podijeli tuđa tegoba, najtransparentnije je realizirana u evanđeoskom pozivu na žrtvu za Drugoga, koja se maksimalno realizirala u Kristovom božanskom smirenju na Golgoti.

Liberalni princip personalističke Tolerancije, također ima svoje korijene u Svetom pismu. Tamo su apostoli pozvani da budu ribari ljudskih duša, poslani na svaku stranu svijeta na razgovore sa svima, ali ponaosob.

Današnje idejice nekih od njihovih ”nasljednika” o bogu-ugodnim i dekadentno trulim narodima tada još nisu bile na vidiku (stvarno, što bi rekao Sveti Pavao na koncept ”ruskog mira”, naprimjer?).

Ličnost je u centru kozmičke drame, tako je učio Isus iz Nazareta. Naravno, to je daleko od načela individualizma – koji je vrsta zloćudnog društvenog virusa, prisutnog posvuda od Kentuckyja pa sve do Kamchatke. Liberalizam koji nije strogo kontroliran principima Integralnosti i Solidarnosti, kao po nekom višem zakonu uvijek će završiti u potpunom nihilizmu i negaciji svojih vlastitih ideala….

Neki tvrde da nije više uputno niti probitačno gledati na svijet kroz klasičnu političku podjelu na lijeve i desne… liberalne i konzervativne… anti-fašiste i neo-fašiste – ti dani su davno već iza nas.

Sada je sve kakofonija različitih utjecaja, još dodatno relativizirana s postmodernim pogledima na fenomene koji nas bespoštedno medijskim putem saturiraju. Gore spomenuti ruski autokrat je u isti mah krajnje desno konzervativni, ekonomsko liberalni staljinist i kvazi pravoslavni pagano-populist.

Slično a drugačije moglo bi se postmoderno poigrati s agendama D. Trumpa ili Modija ili pak Xi-ja.

Kako bilo, u ovom opscenom, maskaradnom, ideološkom kaosu – pametno je znati se orijentirati i pronaći čvrsto uporište. A zvijezda koju su slijedili mudraci s Istoka nikada nije blještavije sijala!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ka generalnoj koruptivnosti najprije vodi ljudsko neznanje
    •  Iskoristimo teško stečeno znanje za jedinstvo i pomirenje
    •  Treba nam izlazak iz logike straha za samoodržanje
    •  Dijalog traži disciplinu, receptivnost i samoodricanje
    •  Studentski protesti kao žudnja za svježim tumačenjima mita
    •  Neka nam svima ista zvijezda vodilja pokaže put jer lutamo
    •  Vjerske zajednice postale baštinice demagogije bivšeg sustava
    •  Povratak u budućnost
    •  Zašto je Glina sveto mjesto
    •  Pred nama je sve veća mogućnost modifikacije tradicije

> Svi tekstovi ovog autora