novinarstvo s potpisom
Aleksandar Miljković
”Neće biti mira među nacijama, dok ne bude mira među religijama…” rekao je veliki Hans Küng.
A vrijedi li i obrnuto – može li mir među nacijama donijeti mir i iskreni dijalog među religije?
Svi već znamo: nacije ratuju. Bore se za teritorije, resurse, političku i kulturnu dominaciju. Teško je povjerovati Homeru, u današnjem ciničnom vremenu, da se u rat ide radi imena, časti i lijepih žena.
Mada, još uvijek mi nije sasvim jasno zašto ratuje Putin (oficijelno – za ”denacifikaciju” Ukrajine, ali sukob je jedino ”de-ukraJinizirao” osvojene teritorije, ”anti-rusizirao” ostatak Ukrajine i antagonizirao većinu zapadnih zemalja protiv Rusije).
Nacije, poput nesigurnih muškaraca, imaju izrazito fragilna ega, pa ih je baš radi tih razloga vrlo lako isprovocirati izvana – ali također izmanipulirati ”iznutra”.
Tome smo bili svjedoci i u 20. stoljeću… Zašto se onda opet hrli prema ratu i totalitarizmu? Netko pametan bi možda rekao da je to posljedica krize demokracije, generalno u svijetu. U redu, ali zašto do takve (ili do bilo kakve) krize mora doći? Što je (i je li nešto uopće) nužno u vezi svega toga?
Mene osobno, kao sljedbenika puta Isusa iz Nazareta, jedino zanima koja je najprirodnija kršćanska politička orijentacija i ima li uopće smisla govoriti u takvim kategorijama toliko vremena kasnije.
Tri dominantne opcije su se iskristalizirale u zadnjih dvjestotinjak godina – liberalna, konzervativna i socijalna (ove zadnje dvije se mogu definirati i kao ”desna” i ”lijeva”; a liberalnu je teže pozicionirati).
Uvjerili smo se da u odsustvu zdravih demokratskih procesa, i lijeva i desna varijanta mogu završiti u totalitarizmu i u državnom teroru.
Liberalizam po definiciji nije ”kompatibilan” s totalitarizmima (osim u fikciji Huxleyevskog tipa), ali je svakako vrlo sposoban za podmukle hegemone autokracije dugih trajanja.
Jednom riječju, sva ova tri navedena ”politička univerzuma” imaju nedvosmislene i vrlo jasne demonske potencijale i kapacitete. Zato politička arena mora ujedno biti i teološka arena.
Krist, dakle, u svojoj ljudskoj prirodi također posjeduje i ”političko biće”. On u sebi ujedinjuje (što i je potpuno logično) one najbolje i najplemenitije političke principe do kojih se ljudska priroda ikada probala uzdići kroz duge povijesne epohe i lokacije.
Isus je demonstrirao princip Integralnosti, koji se bazira na inzistiranju da je čovjek stvoren ”na sliku i priliku Božju” i da mora crpiti svoj identitet i dignitet iz tih osnovnih postavki. Zato Isus i govori da nije došao poništiti Zakon, negoli ga ispuniti.
U svojoj biti te riječi su afirmacija tradicionalnog, dakle tim i konzervativnog (da ne velimo desnog) pogleda na stvarnost. Ali ovo poimanje tradicije kao svetog, kroz čuvanje onog najdragocjenijeg što je ljudski rod uspio iznjedriti ima više veze s T. S. Eliotom nego J. D. Vanceom… Imajmo to u vidu.
Ravnotežu principu Integralnosti daje lijevo-socijalni ideal Solidarnosti. Ali kao što su pomahnitali porivi da se reinkarniraju modeli izmišljene, ali idealizirane pseudo-tradicije iz prošlosti (Treći Reich) – demonska distorzija konzervativnog principa; tako isto brutalni etatizam kvazi-lijevih elita, krijući svoju volju za moć iza praznih parola o jednakosti i kolektivitetu – nudi lažnu viziju Solidarnosti.
A istinska potreba da se podijeli tuđa tegoba, najtransparentnije je realizirana u evanđeoskom pozivu na žrtvu za Drugoga, koja se maksimalno realizirala u Kristovom božanskom smirenju na Golgoti.
Liberalni princip personalističke Tolerancije, također ima svoje korijene u Svetom pismu. Tamo su apostoli pozvani da budu ribari ljudskih duša, poslani na svaku stranu svijeta na razgovore sa svima, ali ponaosob.
Današnje idejice nekih od njihovih ”nasljednika” o bogu-ugodnim i dekadentno trulim narodima tada još nisu bile na vidiku (stvarno, što bi rekao Sveti Pavao na koncept ”ruskog mira”, naprimjer?).
Ličnost je u centru kozmičke drame, tako je učio Isus iz Nazareta. Naravno, to je daleko od načela individualizma – koji je vrsta zloćudnog društvenog virusa, prisutnog posvuda od Kentuckyja pa sve do Kamchatke. Liberalizam koji nije strogo kontroliran principima Integralnosti i Solidarnosti, kao po nekom višem zakonu uvijek će završiti u potpunom nihilizmu i negaciji svojih vlastitih ideala….
Neki tvrde da nije više uputno niti probitačno gledati na svijet kroz klasičnu političku podjelu na lijeve i desne… liberalne i konzervativne… anti-fašiste i neo-fašiste – ti dani su davno već iza nas.
Sada je sve kakofonija različitih utjecaja, još dodatno relativizirana s postmodernim pogledima na fenomene koji nas bespoštedno medijskim putem saturiraju. Gore spomenuti ruski autokrat je u isti mah krajnje desno konzervativni, ekonomsko liberalni staljinist i kvazi pravoslavni pagano-populist.
Slično a drugačije moglo bi se postmoderno poigrati s agendama D. Trumpa ili Modija ili pak Xi-ja.
Kako bilo, u ovom opscenom, maskaradnom, ideološkom kaosu – pametno je znati se orijentirati i pronaći čvrsto uporište. A zvijezda koju su slijedili mudraci s Istoka nikada nije blještavije sijala!
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.